| jerque17. 09. 2026 12:36:03 |
No, pa ipak ću moći unucima pričati da sam osvojio i Storžič, iako samo Pristovškog.  Prekjučer (u utorak) pojavila se idealna prilika za malo duži krug (prema trackeru malo manje od 20 km) po tom području. Ljeti je naime koroška strana Karavanki prilično slabo pregledna zbog loše prozračnosti Celovške kotline i obilnog isparavanja iz koroških jezera, ali ovaj put sam opravdano sumnjao da se već malo ohladilo i da su pljuskovi prethodnog poslijepodneva očistili atmosferu.
Krećem na austrijskoj strani graničnog prijelaza Jezerski vrh / Seebergsattel. Prvo zato što se s vrha Pristovškog Storžiča i golim okom može vidjeti je li auto još na svom mjestu. A i zato da se "oštempljam" i 100% legalno uđem u Austriju, ali na prijelazu doslovno nije bilo nikoga.
Ako netko razmišlja o zaustavljanju u gostionici tik uz granicu, recite da imaju Ruhetag baš utorkom, što na austrijskom znači zatvoreno. Po jeziku mi nekako izgleda da ne ciljaju baš na slovenske goste, kao ni na turiste iz navodno "opsjednutog" Jezerskog, među kojima jako sumnjam da prevladava njemački. S polazišta se već vidi okomita istočna stijena mog (prvog) cilja, čak i križ na vrhu. Tu je i tabla na kojoj spominju i ovaj "Storžič", jer ju je postavila dvojezična općina Železna Kapla, također je na slovenskom, s tim da su ime planine doslovno preveli iz njemačke verzije, dakle Koroški Storžič.
Kao što se pokaže ubrzo nakon početka staze, to je također više-manje to što se tiče slovenskog. Prvo nas natpisi isključivo na njemačkom šaljivo mole da se nasmiješimo kameri, zatim upozoravaju da idemo preko vodozahvatnog područja i strogo zabranjuju traženje eventualnih prečaca ili zagađivanje (vjerojatno misle na eventualno "olakšanje"). I lovci (hmm, mislim da u njihovim redovima ima prilično Slovenaca) očito misle da će "Zutritt verboten" biti dovoljno da i mi Slovenci i drugi Ausländer ne podlegnemo iskušenju i ne penjemo se na promatračnice uz stazu. Ubrzo dolazim do raskrižja kod neke lovske kućice gdje se treba odlučiti. I s "crvene" staze skrećem na "crni" Kranjski uspon (Krainersteig). Da, u Austriji označavaju težinu istom ljestvicom boja kao skijaške staze i Austrijanci očito ne dijele mišljenje s ovdašnjim forumšima da staza navodno nije ništa posebno teška. Kad staza na nekoj točki skoro dosegne granicu, možemo namjerno "preko oka" preskočiti označenu kratku prečicu koja siječe 180° zavoj šumske ceste, i baš s same granice priuštimo si još jedan pogled prema skupini oko Grintovca. Lovci sigurno uživaju u još ljepšem pogledu, ali nam njemački natpisi ni tu ne dopuštaju penjanje na promatračnicu. Pa onda ipak "pravi" uspon uz sajle. Nekako se potvrđuje moj zaključak da bi se stijene ipak trebale već više-manje osušiti i s potplatima s nekim logom u obliku žutog osmerokuta ide stvarno bez problema. Odmah recite i da su sve sajle odlično održavane, na mnogim mjestima izgledaju kao potpuno nove i da ne škrtare ni na debljini. Sljedeća prilika za poglede nudi se i nakon završetka drugog dijela sajli, kad nakon prilično strmog uspona preko neke pukotine dođemo do zapadne padine i staza se za kraće vrijeme čak i počinje spuštati. Onda još jedan dio s "sajlama" i već smo skoro na vrhu.
Pokazuje se istinitim i pretpostavka da će pljuskovi očistiti atmosferu i zaista se otvaraju lijepi i kristalno jasni pogledi na sve strane, u prilično rano doba još su najgori ravno prema suncu na istoku. Zahvaljujući nekim "mladim umirovljenicima" iz Bele (Vellach) možemo se odmoriti na pomoćnoj klupi umjesto na stijenama. Bez politike nažalost ne ide. Već na prvi pogled se vidi da je križ na vrhu prilično drugačiji od uobičajenih jednostavnih na vrhovima. Već na graničnom prijelazu mogli smo pročitati da je isti onaj križ kojim su odlikovali veterane borbi za južnu granicu (naravno s austrijske/koroške perspektive), na 42. obljetnicu plebiscita postavile su ga veteranska organizacija branitelja i poznati Heimatdienst. Na tabli ispod njega posvećuju ga i braniteljima koji su spriječili neposredno pripajanje južne Koruške Kraljevini SHS, kao i slovenskim i vindišarskim stanovnicima koji su na plebiscitu glasovali protiv podjele Koruške i naposljetku i žrtvama tih borbi na obje strane. Pa dobro, tko se ne osjeća baš u liniji s tim organizacijama, neka se radije pokuša izbjeći posjet u danima oko za neke "svetog" 10. listopada...
Dosta politike. Slijedi spust službeno lakšom "crvenom" sjevernom stazom. Za razliku od južne "kranjske" bila je prilično vlažnija i trebalo je biti prilično oprezan po blatu i među klizavim stijenama, čak su i sajle na kraćem dijelu došle prilično zgodno u tim uvjetima. Onda sedlo i "čvorište" Kepp (ovaj forum također koristi njemačko ime, navodno bi na slovenskom trebalo biti i Kepa?), gdje je najtežeg kraj. Umjesto kraćeg povratka desno prema MP skrećem lijevo prema Kortama. Treba reći da na službenim žutim smjernim tablama još uvijek dosljedno uz njemački Trögern koriste i slovensko ime. Pa dobro, staza se prilično vuče, veći dio kroz šumu, isprva po još prilično lijepim vlaskama, ali na nekom lijevom zavoju moramo paziti da se je ne držimo previše (i zalutamo "nekamo") i ne propustimo raskrižje na užu stazicu uz ogradu. Odavde ide malo šumskim cestama, malo šumskim stazama, praktički se više ne može promašiti dok ipak ne dođemo do Korta odnosno zaseoka oko crkve Sv. Križa. Tek tu sam saznao da sam upravo prešao navodno područje medvjeda , pa, i jednojezična upozoravajuća tabla je više u stilu "ne prestrašiti se previše".
Malo sam se nadao da ću tu ipak nekoga sresti i iskušati razumijevanje lokalnog narječja slovenskog, ali nažalost ni tu nije bilo žive duše, iako su kuće izgledale uređene i pokazivale znakove života. Selo je udaljeno (kako se činilo, vlasti im ne daju ni asfalt), u svakom slučaju vrlo idilično smješteno pod Tolstom Košutom i Virnikovim Grintavcem (da je koje drvo manje zaklanjalo poglede na crkvu, već bi bilo previše kičasto) i prilično sam je slikao sa svih mogućih točaka uokolo, da je na našoj strani granice sigurno bi se morao s turistima gura ti na određenim promatračkim točkama kao oko Jamnika... Negdje se spominje mogućnost odmora pod lipom uz crkvu, ali išlo bi samo sjedenjem u travi, neke mogućnosti su se nazirale i kod manje staje u blizini, ali slično kao za tu lipu nekako nije bilo jasno je li privatno vlasništvo, što u Austriji uzimaju silno ozbiljno. Možda i to, sudeći po nadgrobnim spomenicima oko crkve čini se da je selo isključivo slovensko.
Korte napuštam prečicom mimo velike kuće kod crkve, gdje se još vidi da je nekad bila gostionica, i krećem prema planini Roblek, naravno ne onoj poznatoj pod Begunjščicom. Ubrzo nakon Korta nalazimo se u šumi, a time i na duže vrijeme kraj pogleda. Prilično široka i vrlo solidna makadamska šumska cesta ponovno se vuče i cijelo vrijeme prilično konkretno uzdiže, na nekim raskrižjima treba i malo paziti da ne skrenemo u pogrešnom smjeru. Kad se ipak približimo granici, slijedi novo označeno raskrižje "Roblek-Alm", službena staza skreće desno prema granici, a ja se odlučujem za prečicu ravno preko stvarno i prilično idilične planine, gdje ionako nije bilo (više) stoke. Kod jedine kuće desno i po ne baš utabanom "putu" direktno preko pašnjaka, dok ne slijedi tabla "Achtung, Staatsgrenze" (pozor, državna granica), izgleda prilično starija od 35 godina, dakle još duboko iz vremena kad je upozorenje bilo itekako umjesno, jer su graničari na našoj strani budno pazili granicu i nisu oklijevali ni pucati (mene ipak zanima kako je izgledalo ako je neka neuka krava ipak zalutala preko). Ondje prelazim graničnu crtu, još posljednji put slikam u smjeru Tolste Košute i Virnikovog Grintavca, a više nego očito nije bilo nikoga u zasjedi koji bi vrebali na "ilegalce"... Baš ondje se šumska cesta koja dolazi slovenskom stranom graničnih kamenova račva u više smjerova. Najviše zarasli smjer desno izgleda kao da bi vodio nekamo prema Jezerskom, dakle otpada. Lijevo bi išlo austrijskim padinama Robleka, a ja se odlučujem za srednji put (i najbolju cestu), koji Roblek presijeca slovenskim padinama i potvrđuje pretpostavku o nekim solidnim pogledima prema Jezerskom.
Kad već napustim padine Robleka i cesti se ponovno priključi ona lijeva, uz cestu primjećujem nekoliko parkiranih automobila, vjerojatno će to biti neko polazište za Virnikov Grintavec ili Pristovški Storžič neoznačenim stazama.... Kad prvi put ugledam neku kuću, već mislim da je to Rakeževa planina tik pred ciljem, ali na nekom raskrižju šumskih cesta neka je kuća s napuštenom stražarnicom. Planina to sigurno nije, vjerojatno bivša carinarnica. Ako sam dosad cijelim putem bio potpuno sam, malo dalje odavde konačno naletim na čovjeka. Zapravo dva turista na električnim biciklima koji su zalutali tražeći neke slapove za koje nisam čuo (jasno, ako je na drugom kraju jezerskog okruga najviši slovenski slap). Nadam se da su shvatili lekciju da Google Maps možda i jest dobar za navigaciju glavnim cestama i kroz gradove, u divljini je još gori od ničega. Pa, ubrzo je ipak uslijedila i Rakeževa planina s nešto manje spektakularnim pogledima u smjeru Jezerskog, pa ipak i granični prijelaz. Prvo sam prijevodom "Heute Ruhetag" razočarao grupu francuski "engleski" govorećih biciklista, nekim drugim turistima koji su se na putu preko prijelaza brzo zaustavili činilo se vrlo očito silno neobičnim što ondje među vršacima i uz planinske table radi neki tip u planinarskim cipelama i drugoj planinarskoj opremi.
 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 29 30 31 32 33 34 35 36 37 38 39 40 41 42 43 44
| (+2) |  | |
|
|