| jerque23. 06. 2024 21:29:23 |
S nekoliko dana zakašnjenja malo duži raport. Uz to postavljena još neka opća pitanja koja nemaju veze s lokacijom.
Dakle, išli smo u srijedu kad su vremenaši najavljivali val vrućine. Iz nekih „osobnih“ razloga napali smo ga iz zapadne strane. U igri je bio i start iz Sorice ili (Zg.) Danja, ali nije bilo sasvim jasno može li se tu legalno i nenametljivo parkirati. S druge strane znali smo da je moguće na Soriškoj planini plus bilo malo lobiranja za „ravniju“ varijantu. Od tamo smo krenuli označenom stazom do Krekove koće i Gladkog vrha iznad nje. Službeno bi staza trebala trajati malo preko 3h u jednom smjeru, ali smo je bez velikog „trčanja“ prešli u otprilike 2,5h u svakom smjeru. Kapu dolje PD Železniki za uzorno označavanje, samo jedan znak blizu izlaza, koji vodi u drugom smjeru, bio je potpuno nečitljiv i samo tu smo se oslonili na maPZS navigaciju. Najiznenađujuće, da sve do koće i natrag nismo sreli ni jednu živu dušu, barem ljudsku ne. Je li to dan i rana ura početka ili općenito ovdje nije mnogo prometa...
Kao što je rečeno, na Soriškoj planini može se besplatno i legalno parkirati (netko je uz to činjenicu bez karte ispravno zaključio da očito još ne leži u općini Bohinj  ). Vrlo rano ujutro nije bilo nikoga osim par auta kod penzione Lajnar, vjerojatno njihovi gosti. Po povratku okolo našeg auta skupilo se još nekih 5, nekoliko još kod penzione, i po cesti povremeno prošao neki tujetablični autokamper, pomalo iznenađujuće zbog blizine turistički proslavljenog Bohinja i cestne veze prema slično proslavljenom Posočju. Na tom parkingu je inače dozvoljeno i „skitničko“ prenoćivanje ako se samo plati turistička taksa u penzionu. Uz livade i ceste malo dalje u našem smjeru svuda table zabranjuju „taborjenje“. Je li stvarno tak naval besplatnjaka?
Prvi dio staze sve do Kremanta iskreno nije ništa spektakularno ili posebno. Što možda nije ni loše zbog blizine Bohinja, barem odmah izbaci instant turiste od pravih planinara/šetaca itd. Kako god, na početku se uglavnom ide šumom, na startu čak po makadamu i asfaltu, kad konačno skrenemo na pješačke staze, pojavile su se prve barikade u obliku posečenih velikih smreka (što vjerojatno znači da će ih uskoro pospremiti), a onda lijevo-desno od označene staze ograde, sama staza zatvorena s dvije „opruge“. Budući da nije bilo natpisa i među nama nijedan pravnik, lijepo smo skinuli gornju „oprugu“ s jednog kraja, prestupili donju i zatim je pričvrstili natrag. Nadam se da nismo počinili prekršaj ili dali nekome osnovu za eventualno uznemiravanje imovine. A dok je „opруга“ bila skinuta, zakleo bih se da sam čuo neke visoke tonove. Jesmo li možda aktivirali alarm ili što? Kasnije smo očito napustili ograđeni prostor, ovaj put kroz vratca s mehanizmom na utez za automatsko zatvaranje.
U tom prvom dijelu staza duže napušta šumu na Danjarskoj planini gdje se paslo nekoliko konja koji se nisu obazirali na nas. Pomalo iznenađujuće bili su razigrani i po povratku kad bi čovjek očekivao da će se životinje povući u hlad i udariti siestu. I na samoj stazi preko planine primjetni su bili konjski izmeti. Možda savjet za gradske vrtlarce, gnoj iz navedene sirovine prodaje se po prilično visokim cijenama.
Manje spektakularni prvi dio staze nekako završava malo dalje od Kačjeg roba kad se staza odvaja s još jedne šumske ceste desno i gore kroz posljednju šumu. Očito se tu udubilo više paralelnih varijanti, ako se držimo ljevice pa ćemo na našoj lijevoj vidjeti prvi bunker Rupnikove linije. Inače su svi na Ratitovcu očito tipski i građeni po istom planu koji mene podsjeća na miša s dugim repom. Čudno ali nigdje nema oznaka za Rupnikovu liniju kakve smo navikli iz područja Gorenje vasi, Blegoša i Zaplane.
Kako god, za tim bunkerom staza konačno napušta šumu (kraj krajeva trebamo dosegnuti granicu šume) i otvara se nam pravi planinski raj, a lipanj opravdao svoje narodno ime rožnik. Penjemo se na Kremant i zatim uz greben prema „Starom zidu“ (moja slovenizacija Altemavera). Uvijek nije bilo najbistrije i daljnji vrhovi bili su pomalo zamagljeni, ali vidici su još uvijek bili za vikati. Negdje sprijeda smo primijetili skupinu većih ptica (grabežljivice?), nažalost protiv sunca nije se dobro vidjelo, koje su nažalost odletjele prije nego smo izvukli kamere. Bio bih zahvalan na nagovještaju što bi to teoretski moglo biti. Kad nam se pridruži staza iz Zg. Danja (malo više o tome kasnije), a tijekom uspona prema Altemaveru već drugi bunker. A onda u „klinu“ između raskrižja još jedan. Dolazeći smo išli „sjevernom obilaznicom“ pod vrhom i uz stazu nas je dočekao, tko bi rekao, još jedan bunker koji u duhu ponovne upotrebe služi i kao baza za oznake. Uskoro nakon što se staze ponovno sjedine, konačno pogled na Krekovu koču. Čeka nas još kratki spust mimo namjenske uske „pukotine“ u ogradi i dva kala (tako li se kaže?), oko kojih se pasla brojna čreda krava. Za same krave znali smo da su načelno mirne i ne daju se smetati, ali među njima očito najmanje tri bika koji se nisu mnogo obazirali na javnu moralu i si veselo dajali duška naskakivanjem krava. Za bikove nam nije bilo jasno koliko napadni mogu biti prema ljudima pa smo na odgovarajućoj sigurnosnoj udaljenosti zaobišli grupe i zatim mimo zimskog bivaka stigli do Krekove koće koja je vjerojatno sinonim za Ratitovec. Tek tu smo sretili prve ljudske sotrpine koje su curile iz suprotnog (istočnog) smjera, vjerojatno to je „autocesta“ iz Prtovča. Ali dopodne još nije bilo gužve. Koča otvorena, na klupama oko nje nitko nije sjedio.
Od koće još kratki uspon na obližnji Gladki vrh gdje su se također pasle krave, očito prava atrakcija za dobar dio posjetitelja. Hej, zar tu nema planinara koji bi na njih „bacio oko“ i molzio ih? Gladki vrh ima još dva bunkera sa zatvorenim vratima, južnog se lijepo vidi i ispred koče, sjevernog od stupića na samom vrhu. Navodno bi bilo još dva bunkera da nastavimo dalje prema istoku na Kosmati vrh, ali će očito pričekati na drugi put kad je planirano detaljnije istraživanje istočnog kraja Ratitovca.
Zatim povratak od koće ponovno mimo krava i potentnih bikova na Altemaver, ovaj put preko baš spektakularnog vrha. Recimo još da su inače na grebenu ponekad puhali jaki naleti sjevernog vjetra pa nije bilo junaka koji bi se usudio doći preblizu samog ruba provalije nad gotovo okomitom južnom stijenom. Zapadno od Altemavera već spomenuti odcep prema Zg. Danju. Moje lobiranje da se vraćamo tom stazom i zatim usponom od Sp. do Zg. Jirna vrh vratimo na izvornu stazu bilo je osuđeno na neuspjeh unaprijed, nekako sam ipak postigao kompromis da me „bunker maniče“ tamo pričekaju dok skočim onih nekoliko 100m do još jednog bunkera koji također služi kao baza za oznake i inače se lijepo vidi i s Kremanta. Početak te staze ograđen je niskom drvenom ogradom koju bi se lako preskočilo da iznad nje nije bila zategnuta žica (električni pastuh?), ali par metara dalje mi je kao dugonogi ipak nekako uspjelo preskočiti sve zajedno. Već do bunkera vodila je kroz visoku travu samo vrlo uska „gaz“, kao da je put neprometan i na njega občasno zaluta samo neki samotnjak. Ipak bi me zanimalo kakav bi bio nastavak da je prošao moj prijedlog, tj. glede samog nastavka staze i težine uspona između dva Jirna. Tako smo se vratili istom stazom i taj „neprijatniji“ dio kroz šume i „barikade“ vukao mi se mnogo dulje nego dolazeći. Vjerojatno zbog umora i činjenice da je silaziti teže nego penjati...
 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 29 30 31 32 33 34
| (+6) |  | |
|
|