|
| mukica23. 07. 2014 09:00:37 |
Također se često sama odpravim u planine za dušu i tijelo kako kažem....nikad mi nije teško ustati skoro usred noći za naše domaće i odvesti se do izlazišta, još u tami krenuti prema željenom cilju, s mislima off i diviti se buđenju prirode, okoline...ništa nije ljepše nego se prijatno umorno vraćati kući i možda onda još na posao i obavljati sve obveze s većim elanom. Na početku je muž bio iznenađen mojim ponašanjem, sad je on češće ponosniji od mene. Često ponavljamo moju solo turu uskoro u dvoje, opisi su tako živi da ni on ne bi propustio
| (+5) |  | |
|
|
|
|
| ljubitelj gora23. 07. 2014 20:00:41 |
Točno je @JMiha naći istomišljenike je teško, baš zbog toga idem-o solo u planine. Problem u druženju je tempo, mjesto boravka pojedinaca, vrijeme, neko ima planove, želje, obveze, prilagođavati se beskrajno ne ide, tako da na kraju ovisimo o vlastitim idejama, željama, što "si skuhaš to pojedeš".
|
|
|
|
| pohodnik3823. 07. 2014 20:11:07 |
Točno tako, mene bi smetalo žuranje na putu jer volim fotografirati pa trebam malo više vremena. Meni je važna ljepota prirode netaknuta, mir koji se nađe samo na bespućima ili gdje drugi ne smiju ili ne znaju gdje se put počinje. Ponekad vrh nije ni važan i tura se prilagođava usput. Mnogo se puta nađe ako malo pretražiš internet i knjige pripremiš se i ideš. Čak i niži brežuljci su lijepi i staze na njima malo hodane ili nisu ni toliko poznate. Ove godine u ovom gnusnom vremenu kad se ponekad ne isplati voziti kilometre do planina.
|
|
|
|
| dprapr23. 07. 2014 21:12:11 |
Samohodnja je svakako ponekad dobrodošla za dušu, ali moramo biti svjesni da u slučaju ozljede nemamo nikoga.
Recimo da slomimo nogu (što u zahtjevnim bespućima nije nemoguće, naročito ako se probijamo kroz borovce i ne znamo što je dolje), signala nema,... Možemo samo čekati i nadati se da su oni kojima smo rekli za planiranu rutu slušali i da ih na vrijeme zabrine. I naravno da nismo usred promijenili plan i skrenuli negdje drugdje.
| (+1) | | |
|
|
|
|
| ljubitelj gora23. 07. 2014 21:33:45 |
To je istina, zato treba biti još oprezniji, gore idem brže radije, dolje sporije. Može biti veliki problem u takvom slučaju, bespuće, bez signala i nitko ne zna gdje si. Al vidi kod sakupljanja gljiva, kad idem par km od farme, telefon ne nosim, farme razasute na kilometre. Ozlijediti se možeš i kod kuće, pri branju jabuka, padneš i slomiš se, brat je bio dosta po planinama al mu je mazgalo pobjeglo i završio u bolnici na bolovanju 2 mjeseca. I na cestama se može slučajno dogoditi nesreća od umora nakon ture skreneš na suprotni pas i probudiš se (ako) u bolnici.
|
|
|
|
| pikica123. 07. 2014 21:37:39 |
Ili odeš na more pa te konobar nabije 
| (+11) | | |
|
|
|
|
| ljubitelj gora23. 07. 2014 21:43:14 |
Ili samo u obližnju birtiju, dva šnopsa par krupnih riječi pa te prebiju, sljedeći dan objašnjavaš kako si pao u jarak pri košenju sena.
| (+2) | | |
|
|
|
|
| Edina24. 07. 2014 23:32:24 |
Tako se nikad ne bih odrekla samohodnji, tako se ne bih nikad navikla ići u planine u velikim grupama. Ponekad prija manja družina, naročito ako se s drugarima koliko-toliko složiš, jer entuzijazam, zadovoljstvo i sreću koju doživljavaš u planinama lijepo je občasno dijeliti. Ponekad jednostavno treba nekoga povesti tamo, jer je tamo tako nebeski lijepo.
Što se tiče sigurnosti pola je gotovo prije ture; plan i priprema, vrijeme, odabir ture, realna ocjena psihofizičke sposobnosti, primerna oprema, odgovarajući način obavještavanja domačih. Ako ima koću uz put, kažem kamo i kojim putem idem, koji je moj auto ako je parkiran pred koćom, ostavim listić u autu s informacijom kamo sam otišla i kojim putem, ako na izhodištu nema koće, itd. Druga polovica je naravno put gdje se ne može sve predvidjeti. Put je kao život; znanje i iskustvo nas čine mudrima i što više oboje, lakše se snalazimo. Ako dodaš još malo hrabrosti, malo znatiželje, malo strasti i veliku mjeru ljubavi prema planinama i prirodi, hodat ćemo stazama i tragovima nedvojbeno dugo i sretno. Pa sretno na stazama i tamo gdje ih uopće nema.
| (+18) | | |
|
|
|
|
| panda25. 07. 2014 10:39:28 |
Zelo lijepo rečeno Edina. Dodajem samo: sam se moraš paziti i znati slušati svoje tijelo.
| (+1) | | |
|
|
|
|
| ljubitelj gora25. 07. 2014 13:43:26 |
Za sigurno je najbolje ostaviti listić na armaturi auta, kamo idemo, tok puta. Tako sam ostavio kad sam išao na Veliki Oltar, Dovški križ, Šplevto, nakon dobrih 6 sati već sam se vratio pun entuzijazma nad Martuljskim planinama. Onda sam otišao još jednom u jesen na Dovški križ i Veliki Oltar, najteža mi se činila Jugova grapa, iako u potpunosti zasnežena pa nekako si pada ne bi smio priuštiti. S vremenom se navikneš na solo uspone u društvu može biti još adrenalinskije, kad ti netko ispali kamen pa ga dobiješ u krilo, ili pri penjanju ferrate, pad nekoga posljedično, ako nisi dovolj razmaknut padneš i sam. Kad idem po plezalnoj stazi potrudim se da budem među prvim upravo zbog padajućeg šljunka, bio sam nedavno pod Ledinam pod Slovenskom plezalnom stazom pa još prije nego sam došao do stijene već je doletjelo dolje.
|
|
|
|
| smatjaz25. 07. 2014 18:23:03 |
lg to s listićem na armaturi bolje odustani, jer je idealna poruka lopovima koliko vremena imaju da ti poklone 100€ u auto  Gledaj bolja varijanta je da sličan listić s izvještajem zadjeneš iznutra za sunčani štit ili ga staviš u pretinac a ako ti se što dogodi i vozilo stoji danima tamo rješavači ili policija će ga ionako otvoriti i prvo pogledati na ta dva mjesta gdje se obično nalazi prometni ili neki dokument s podacima vlasnika. Na takvom obavijesti poželjna je i telefonska brojka da pokušaju uspostaviti kontakt ili ako zvoni u prazno, locirati mjesto telefona. Prije svega siguran korak.
| (+10) | | |
|
|
|
Za objavu komentara morate se prijaviti:
Ukoliko još nemate korisničko ime, morate se prvo
registrirati.