| rozka11. 10. 2022 20:10:15 |
Bila je na dugu i žulila, malo se potuhnila, ovaj vikend pa je konačno došao čas za podvig na 2
U svježem jutru navlačimo teške ruksake i već sopćemo iz Bavšice prema planini Bukovec i dalje, na sunce, u strmi svijet, tražiti razglede.
Staza očišćena, dobro prohodna, koprive podnošljive i uskoro dosežemo "lovsko" razgledište, odakle po sad već poznatoj stazi, preko Bukovskih korita, do sedla Vrh Osojnika, gdje zastane dah...sunčić, toplina, razgledi, jesen, wauii, preeečuudovitooo . Posjednemo kratko, pojmem oraščić i već se prva dama upušta u dubine strmih trava. Tražimo najbolje prolaze, malo desno, malo lijevo, pa strmo gore, u malo lakši svijet i odjednom stojimo na vrhu Špičice, jupiii...samo zamislite kakva zbrka me obuzela i kad sam ugledala polomljeni križ, povjerovala sam da smo stvarno na vrhu
Prije obavezne užine, bacim se popraviti, zalijepiti polomljeni križ , drvene pločice s natpisom nismo našle?!, zatim se upisujemo kao prve ove godine i konačno slijedi sjedenje, upijanje, uživanje. Zadržale smo se prilično dugo na vrhu, kako ne, kad je misao čekala godinu i žulila . Unatoč posjeti susjednom Pelcu i tako Niskom vrhu, osjećale smo osjećaj samoće i kako vrijeme ovdje drugačije kuca.
Napokon se nagovorimo, zahvalimo i polako ostavimo Špičicu, te nastavljamo po grebenu, preko skoka se osiguravamo i već smo na sedlu, gdje počinjemo uspon na susjedni Skutnik. Ma travna greda, kad si tamo, izgleda potpuno drugačije, malo krotkije, ali ipak, kao i uvijek, i ovaj put začinili smo uspon, prebrzo skrenuli lijevo i za mene odjednom nema više šopova, pa me moj suživač malo povukao i jaaa, stajale smo na Skutniku...čisti razvrat za mene, stajati na dva takva vrha, juhejjj...kad sam u svemu, da, da, ponovnoj zbrci, htjela nas upisati, pa mi mini, stvarno mini olovka pala med stijene , htjela je spasiti, pomakla par stijena, ali pala je tako duboko da nije bilo rješenja?! Zato molba mogućem posjetitelju, neka uzme neki pisac i ostavi ga u staklenoj tegli. Bit ću zahvalna.
Ako smo se na Špičici dugo zadržale, na Skutniku još duže...ah, kako je ponekad fina neznanost silaza, "biti u trenutku" više prisutan i opušten. I s vrha, na stranu Zapotoka, kamo smo se spuštale, markirana staza izgledala bliže, ali silazak u bezsramno strmim travama baš usporio tu kratku udaljenost. Taj dio ture nam je fino oduzeo dio motivacije, jer nema ništa što bi nagoviještalo makar mini trag, više je hvatati trave koje nemilosrdno bode, tražiti prikladan korak za čizmu i kraja nema...kad smo kooončno ispuzale iz strmine, dvije kamze koje su pojurile za nama po našoj "špuri" i u trenu preko obronka Skutnika dobro nas nasmijale. Nastavile smo traženje markirane staze, zatim lijep, sicer suvišan , uspon do sedla Kanja i uslijedio dooolg silazak do doline. Naravno nas je kod LK obgrlila noć i put se činio još duži. Silazile smo u tišini, vrtjele film dana i bile zahvalne za mogućnost i nevjerojatno lijep, naporan dan, tamo negdje više...
Divlje, samotno, naporno, netipično, ali hkrati tako tipično za Trentarski kraj. Na ovoj turi strme trave imaju glavnu riječ, zdrava crna zemlja, gdje je oprezan korak i mirna glava obvezna oprema, ali unatoč svemu, znam da se još vraćamo. Spogledavanja nije falilo, hehee
 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23
| (+10) |  | |
|
|