| rozka16. 08. 2017 20:36:44 |
Ah, Dunja...divlja, stroma, ponorita, ali ipak, skriva se prekrasna dolinica koja ti doslovno oduzme dah kad se očima "puziš" po neprolaznim grapama, ponornim stenama i iznenađen nekom izravnalom gdje stoji bivak, planina ili "ostatci" života nekad...i, da više nije tako usamljeni svjedok stalnog prometa, čak i noću, provjereno
Sastanemo se na Pecolu gdje ostavimo jedan auto (op. stavi ga u hlad, da bude hladan kad se sutra vratimo, ahahahaaa... ) i već žurimo do "hotela" pod zvijezdama koji je bio odmah uz start. Ma, mislim da je to parking gdje počinje i put 640, najveći i najprostraniji u cijeloj Dunji, heheee, tako da nije bilo straha da se probudimo niže
Večera, "malinovec" i da, te večeri su najavili noć meteorita, ma želje su padale kao meteoriti...uhvatila četiri, juhuuu
Jutro, kava i već smo se spuštale prema koritu gdje prolazimo mimo nekad postojećeg mosta (op. slika je u bivaku Fisso, pod Strmom pećom) i jer je voda narasla, otišle smo više gdje se skidamo cipele i hrabro prelazimo "brzine", uhvatimo put i već dahtamo u šumsku strminu koja ne popušta. Usred tu i tamo proviriš malo iz šume i pomalo nesigurno očekuješ što je za sljedećim korakom...bivak Cividale koji me iznenadio svojom visinom (čitaj nižinom ), stvarno stoji na idiličnoj čistini, nad njim se uzdižu moćne stene Montaža, Strme peći i pogledi na Naborjetske gore na suprotnoj strani. Do ovdje put, osim strrrmine, bez posebnosti, ali uskoro se osjeti toliko opjevana drugačnost i kad sam već mislila da neće biti ničeg što podigne adrenalin, ma prevarila sam se ...stazice sve uže, izrazito izložene, izlaz pa daaaleko dolje i sve to počinje kad si već dugo hodila, "boriš" se sa strminom, zatim te čeka još cijela ferata...meni najgora bila duža prečka pred početkom ferate koja je stvarno izložena, zatim Norina, odlično osigurana i provedena i da, vrlo zračna jer te cijelo vrijeme vjetrić na leđima podsjeća da iza tebe nema ničeg, doslovno ničeg, hahaaa, ali ipak sam ponekad imala hrabrosti pogledati oko, ufff, te stene, ti ponori, samo staneš, shvatiš svijet oko sebe, posebno svoju malenkost i stvarno si samo gost ovdje gdje vladaju grubost, izrazita strmina, divljina i kozoroge koje je užitak gledati
Dopuzale smo po travi na greben gdje se pridružuje put s Pecola i čekao nas je zadnji uspon na vrh Strme peći. Budući da smo bile zadnje koje smo se penjale na vrh, op. o vremenu uspona smo se odlučile ne raspravljati , aaahhaa, vrh je bio samo naš. Pogledi fantastični, zaslužena užina (čitaj, već skoro večera) i uslijedio silazak. Kod kozoroga smo se zadržale jer su se sve više pomicali prema vrhu i stvarno užitak gledati ih tako blizu. Inače kratki, osigurani dio puta na silasku zahtijevao oprez i koncentraciju jer se skoro okomito spusti do "Paklenih vrata", zatim mimo spodmola i već smo bile na prečki br. 621 koja nas je odvela mimo još uvijek vidljivog požara do Pecola.
Juhejjj, saputnica je na kraju uspješno zamijenila svoju kacigu za "dva piva", auto pak bio više nego ohladjen, ali ne zbog hladovine nego kasnog sata silaska, ahahaaa
Hja, tura...nama ovaj put ovi časi nisu išli najbolje na ruku, hehe, inače smo stvarno puno fotkale i vrijeme nije bilo prepreka, ali ipak tura je dooolga, čak i ako se silazi na Pecol. Potrebna sva opreznost i koncentracija, osobito od bivaka nadalje, zatim te čeka cijela ferata + uspon na vrh te silazak, ali vrijedi, hodati i osjetiti Dunju po tim rijetkim pristupačnim putovima
nedjelja 13.08.017
 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 29 30 31 32 33 34 35 36 37 38 39 40 41
| (+23) |  | |
|
|