Već neko vrijeme sam imao u planu greben između Škrnatarice i Dovškog križa, ali Bagijev zapis me namamio da se ga latim preko krnice Med plazmi i Tičarice. U srijedu u 5h krećem iz Poldovog rovta, još u tami do raskrižja staza Rdeči potok, Brinje i PP, te po PP do krnice Med plazmi. Na PP treba paziti da se u drugoj grapi dovoljno popnemo da uhvatimo stazu na drugoj strani. Ja sam išao previše horizontalno, pa sam se neko vrijeme lovio gore dolje da sam je uhvatio. Po krnici Med plazmi zatim direktno gore uz i po grapi, do stijene koja krницу na pola zatvara. Obidemo je lijevo i nastavljamo gore do slikovite stjenovite hrpe (iznad nje se krnica poravna, zatim se diže prema grebenu Škrnatarica – Dovški križ), od nje zatim po melištu i šljunku gore desno prema stijeni, gdje dosežemo izraženu i široku travnatu policu koja vodi oko brežuljka. Na polici zatim nailazimo na nekoliko skokova koje možemo obići. Na drugoj strani otvara nam se strmi dolinčić koji se diže gore prema Tičarici i Škrnatarici. Teren je prilično strm i opasan za klizanje (trave), ako želimo na Tičaricu moramo paziti da ne idemo prebrzo po padini gore (u tom slučaju već se dižemo prema Škrnatarici), nego uspinjući prečimo prema sredini doline i zatim gore na drugu stranu, gdje se strmo penjemo prema Tičarici. S Tičarice zatim nastavljamo po grebenu prema moćnoj stjenovitoj masi Pšenku, koji je početak grebena Škrnatarice. Na tom mjestu nisam otišao lijevo na Škrnataricu, nego sam pod oštrim stranama Pšenka po ugodnim travnatim policama prešao desno, prema Gulcima, jer sam planirao i Kukovu špicu. Prečnica ide skoro horizontalno u istoj visini kao sedlo Gulce, direktno pod stijenom, samo na jednom mjestu malo izloženije, inače vrlo ugodno. Kad dođemo na melište pod žljebom po kojem ide »normalka« na Škrnataricu, prelazimo ga i dolazimo na sedlo Gulce. Na Kukovoj špici stajao sam u 8h. Pogledao sam žleb na Škrnataricu i utvrdio da je potpuno suh (zimsku opremu nisam imao, jer sam znao da osim tog žleba sve ostalo na planiranom putu suho; u slučaju da bi žleb još bio zasnežen, vratio bih se natrag pod Pšenk i odatle nastavio na Škrnataricu; to je inače ugodna varijanta za svakog tko ne želi mučiti se kroz žleb, posebice pri spustu). Žleb nije ni bio tako razvodan kao što sam očekivao. Dva skoka također nisu prezahtjevna. Posebno poglavlje je naravno pristup vrhu Škrnatarice. Budući da sam imao opremu za spust i znao da ću u svakom slučaju moći sići, popeo sam se na vrh (lijevom stranom stijene). Sam sam se zatim mogao spustiti bez upotrebe pojasa i konopca. Za pomoć pri spustu na desnoj strani dostupna je tanka pomoćna užica koja je trenutačno u prilično dobrom stanju, svatko mora sam procijeniti što i kako. Uostalom uspon na sam vrh Škrnatarice nije obvezan za nastavak po grebenu. Greben prema Dovškom križu možeš začiniti po potrebi i mogućnostima. Na južnu stranu namreč uglavnom nije ekstremno prepadnut, nego prilično širok, ipak ti neće promaknuti nekoliko umjereno izloženih prečenja, skokova gore dolje u škrbine. Budući da nisam točno znao što me čeka i koliko će vremena potrajati, slijedio sam lakšu varijantu južno gdje ima i nekoliko kućica (sljedeći put ću sigurno više direktno), zatim sam usput još penjao na međuvršne vrhove da sam divio Amfiteataru. Iznenadio sam se što sam uz stvarno spor tempo stigao na Dovški križ već za sat s Škrnatarice, u 10h. Budući da sam zato imao još puno vremena, odlučio sam se još za Oltar, kojeg sam začinio usponom i spustom preko škrbine uz platu (a ne preko desnog obilaska). Na Oltaru sam stajao u 11.30. Spust s njega kao obično dosadan (i sporiji od uspona). Do bivaka nisam išao, jer mi se zbog razglednosti »zapelo« za silazak preko Brinjia. Moram reći da mi se silazak preko Brinjia činio vrlo ugodan. Donji dio staze preko Rdečeg potoka uvijek mi se vuče. I preko Brinjia se prilično veliki dio siđe po melištu koje nije tako dugo, ali je u mnogo boljém stanju. Zatim se spuštaš po mekoj travnoj stazici, od Brinove glave pa si zbog strmine i jako brzo dolje. Kod auta bio sam točno u 14h.