Ker ne mogu objaviti u svojoj temi, objavljam ovdje:
Na Dan kulture, tak dan kad bi nas sve Slovence trebala zanimati kultura naroda, krenule smo na Primorsku. Na Komenski Kras, koji inače nema nekih izrazito visokih brežuljaka, ali je to Kras koji ima u svoju povijest zabilježenih prilično strašnih trenutaka, zapravo razdoblja.
Zbog umjereno jake bura koja se najavljivala već rano popodne, krenule smo iz Gorenjske rano ujutro. Na Notranjskoj smo već ugledale prve sunčane zrake, pa smo se požurili. Ali ovdje okolo rijetko dolazimo, pa smo se prvo odlučile za obilazak Mirenskog grada, mimo kojeg vodi vijugava asfaltirana cesta koja nas doveze oko 150m više do Cerija, čija znamenitost je spomen-obilježje, možda čak toranj, koji podsjeća na žrtve užasa 1. svjetskog rata.
Gornji dio asfaltirane ceste koja vodi do Cerija upozoravaju spomen-ploče o pokoljima, o stanju prije i poslije velike vojne. I da nam je vrijeme dopuštalo, zaustavile bismo se tu nekad. Ali vremena za to nažalost nije bilo, pa smo se brzo krenule s velikog parkirališta prema spomen-obilježju, mimo kojeg vodi staza prema Trstelju (na parkiralištu tabla Fajtni hrib upućuje natrag asfaltiranom cestom, što je naravno pogreška-možete ići do spomenika u Cerjama ili ravno naprijed kolovožnom stazom). Duž grebena Crnih brežuljaka vodi Briceva planinska staza, koju ovaj put obilazimo. Padine su bile prije stoljeća gotovo potpuno gole. Danas je većinu tih površina prekrila šuma. Osim crnog bora kojeg su tu pošumili, a kasnije se širio i prirodnim putem, nalazimo tu još grab, puhački hrast i druge toploljubive vrste drveća i grmlja. Cijelu stazu promatramo ostatke rata, puno je kaverni, bunkera, rovova, obrambenih jarkova, špilja. Poznata je špilja Hram, u koju vodi i staza i povezuje jarkove među sobom. Staza među borovima vjerojatno nudi i lijepa razgleda na Julijske Alpe, čak i na najviše. Ali to nismo doživjele, jer nas je prvu trećinu staze pratilo oblačno vrijeme koje u ovim krajevima još "pojačava" strašnu povijest krajolika. Blagi vjetrić nas prati da se ne ohladimo, hodamo brže, prema Fajtnom brežuljku smo krenule. Na brežuljku visine 434m nalaze se spomen-ploče s povijesnim činjenicama potkrijepljene slikovnim materijalom. Spustile smo se niz greben do grebena, odakle preko ceste nastavljamo uz obrambene jarkove do Velikog vrha, 463m. Vrh je bukvalno probušen kavernama, špiljama i rovovima. Oni su duboki i povezani među sobom. Ulaze u njih prekriva gusta trava i tako skriva mnogo toga. Kratki odmor posvetile smo osvježenju, zatim opet spust, koji u donjem dijelu prolazi uz suhe kraške livade pune žalfija. Staza je zgledno i lijepo označena i markirana, nema bojazni da se izgubite. Renški vrh u grebenu isto kao i ostali pošumljen i nije baš razgleden, pa se tu posebno ne zaustavljamo. Da se ovdje rijetko koga sretne potvrđuje činjenica da smo sretnule samo 2 osobe. Na sedlu između Vrtovke i Renškog vrha nailazimo na smjernu tablu Trstelj. Do tamo treba još 2 sata hoda, ali pokazalo se da je to previše. Na nekim dijelovima staza se uspravlja prilično strmo, visinske razlike postupno rastu. Iz Vrtovke spustile smo se oko 100m niže i priključile makadamskoj cesti prema Lešenjaku, Stolovcu, Stolu i Trstelju. Nažalost smo propustile markacije koje bi nas usmjerile lijevo, pa smo polako hodale makadamskom cestom. Nekoliko puta čujemo glasove, očito je samo šačica ljudi odlučila posjetiti taj dio staze. Sljedeći vrh na našoj stazi je Stol, doseže 628m. Knjige za vpise kao na nekim drugim vrhovima nema, nažalost. Prati nas sunčece, toplo je. Kratki spust, zatim posljednji uspon do našeg cilja. To je Trstelj, 643m, njegov visoki telekomunikacijski toranj vidljiv je izdaleka. Do tu nam je trebalo oko 3.30h, umjerenog hoda naravno. Vrh, obasjan suncem, nudi pogled na slovensko zaleđe, na Trnovsku šumu, na Sabotin, Škabrijel i Sveto goru, pa na Golake, Čaven i Kucelj. Veseli me činjenica da većinu vrhova poznajem, da sam tu već hodala. Ali kao uvijek, i tu se nađu mjesta, staze, meni potpuno nepoznate. Bura koja polako jača, i sat, 14h se približava, polako nas uvjeravaju da se moramo vratiti. Do tu smo napravile 725m visinske razlike, u 6.30h dakle sigurno 1100m. Na povratku smo posjetile ranije propusteni Stolovec, 563m. Put natrag nam je uzeo manje vremena, istina smo se manje zadržavale, zastajale, iako je bilo sunčano vrijeme i unatoč umjerenoj buri toplo. Znala sam da ćemo do polazišta doći prije mraka, pa smo si na kraškim livadama uz sunčane zrake priredile pauzu. Kratke strme dijelove staze smo brzo ostavile iza sebe, isto i vrhove. Još prije 17h bile smo natrag na polazištu, u međuvremenu su se nad Trnovskom šumom počeli gomilati sve tamniji oblaci koji su najavljivali ponovnu promjenu vremena s nekoliko snježnih ploha.
Iako na nekim opisima piše da treba cca. 8h za prolazak staze, uz nešto brži korak pohod možete skratiti na 6h. Ali to je planinska staza puna povijesti. Povijesti našeg naroda, posebice povijesti mjesta na Krasu. Neka nam svi ostaci vidljivi na stazi budu upozorenje da se nešto slično više neće dogoditi. A ako trebate osvježenje, samo posjetite koću na istočnoj strani Trstelja, koja je nazvana po narodnom heroju Antonu Šibelju – Stjenki, komandantu 1. kraške čete koja se tijekom drugog svjetskog rata oduprla okupatoru. Mi ovaj put nismo, ali hoćemo. Prilika će ih sigurno biti još dosta.