Hi, konjiću, hi,
meni se žuri,
preko brežuljaka, preko polja,
brzo, brzo iz Ljubljane,
hi, konjiću, hi.
(Anica Černe)
I brzo sam ih pogonio, konjiće pod motornim poklopcem. Bliže Jezerskom, jače je sijalo sunce. Parkiram kod crkve, izlazim u svjež, jasan dan i kad krenem, sat na obližnjem zvoniku otkuca četvrt prošlo osam. Hodnja ugodna, put isto, blata od nedavne kiše gotovo nema. Mimoišavši Žmitek, iz dimnjaka se puši. Kad prolazim mimo kuće u zraku ugodno "miris" spaljenog drva. Slijedi strmiji uspon, malo klizi po mokrim korijenima, pa opet blaže i uskoro na šumskoj cesti. Lijevo njome, ne daleko i opet strmije desno u šumu. Visoko iznad mene sija sunce, previsoko da me malo zagrije. Ali ništa zbog toga, uskoro sam na sedlu Žingerc, gdje me obasjava sunce i gdje prvi put stupam na snijeg. Mimoišavši, snijega zapravo nema. Kakav metr lineara na putu od sedla gore je sve što je ostalo. Na pola puta između sedla i grebena dolazim na sunce, koje me ugodno grije do vrha. Gore i lagani vjetrić, tako više za raznolikost, bio je prešibak da te smrzne. Pogledi svud okolo čudesni, Kočni još malo posuti snijegom, u dolinama raspršene maglice i iznad mene čudovito sunce. Onda je trebalo opet uzeti put pod noge i polako se vratiti u dolinski svakodnev. Stvarno lijepa i danas samotna tura. Cijeli dan osim sebe nisam sreo nikoga.
Nijedan put nije ravan,
nijedan put nije siromašan,
ali svaki je zahtjevan
i tvoj jedan sam - GLAVNI.
(Tone Pavček)