| VanSims6. 08. 2013 19:48:57 |
U nedjelju ujutro parkiram na izlaznom mjestu za koču Corsi u Rabeljskoj dolini i uputim se napola makadamskom i napola betonskom cestom do koče. Već za vrijeme uspona zamišljam kako će to gadno trapanje nizbrdo biti natrag. Dođem na Višku planinu gdje sustignem dva Talijana koje sam sreo već na parkiralištu. Pogled na višku skupinu odande je čudovit. Malo razgovaramo tko kamo, zatim se uputim na Sentiero Tedeschi prema Corsiju.
Nakon prelaska potočića i šetnje šumom dođem do prvih žica. Put inače nije zahtjevan, žice praktično samo za držanje na izloženim dijelovima. Oko 15 min prije Corsija vidim pred sobom grapu i već se malo uplašim da će se put popeti po njoj ali ide lijevo. No, grapica s promatranjem postane kar mamljiva,...  no pa probajmo. S malo truda i opreza prepležem je i kad izađem iz nje za nekoliko koraka sam opet na označeno putu odmah za zadnjom žicom. Ispravno sam pretpostavio da se put grapi samo kloni. Ako netko hoće oponašati tu 'glupost' neka opozorim da je kar krušljiva, oprimci i stopala nisu baš stabilni i izgleda malo teže nego na prvi pogled. Još oko 10 min. i tu sam kod Corsija. 'Ben arrivato!', pozdravlja me upravitelj s šiljatom sivom bradom i sunčanim naočalama koji daje blagi ZZ Top izgled!  Pojedem štrudlu i krenem dalje prema Višu.
Put od Corsija dobro označen, ali raskrižja slabo označena. Nakon svih zapleta zbog slabo označenih razvoda (opis kako ići sam napisao kao komentar uz opis puta 'Nevejsko sedlo - Viš' na ovom portalu) dođem do mjesta gdje počinje slobodni plez (malo hvatanja za stijene bilo već i prije). Kad to prepležem i još hodam 15-20 min., dođem do žica. Žice vode kroz prirodni prozor. Kad žice završe, završavaju i tehničke poteškoće. Do vrha onda uglavnom obična hoda.
Na vrhu bilo nekoliko ljudi, malo sjednem i malo pojedem. Vidim da je kip Marije mnogo manji nego što se čini na slikama.  Iz zahodne strane zatim prileze dvojica Hrvata iz Rovinja, koji u razgovoru s Talijanima otkriju da su preplezali Golu Nord-Ovest (ne Nord-Est!!!). Prespavali su u bivaku Mazzeni. Inače s vrha se pruža pogled na praktički cijele naše Julijce sa svim glavnim markantnim vrhovima, Kanin naravno praktički pred nosom.  Na sjeveru lijepo se vidjela Ankogelška skupina s Hochalmspitze. Naprijed lijep pogled na Poldašnju špicu i cijeli greben do Dunjske špice. Višarije i Kamniti lovec se s vrha ne vide, vide se s puta tik ispod vrha. Ah da, neizostavni Dobrač opet! Karnijci vidjeli se samo od Ojstrnika do Gartnerkofla jer je pogled dalje negdje do Amarane zakrio gust dim. Prvo se činilo kao da se diže vrelina ili magla i uplašio sam se da se sprema oluja jer su najavljene. U sjećanju još iskustvo iz Pirineja kad se magla koja je počela dolaziti iz doline nakon sata pretvorila u strašnu oluju.  No, onda vidim da ta 'magla' ima jedan zajednički početak negdje u smjeru Tolmezza. Talijani koji su bili na vrhu također su govorili o 'incendio' (požar). 'Bruccia il vulcano!', oglasi se jedan od njih. Danas sam na netu pročitao da je gorjelo na Monte Jovet iznad Reklanske doline. I to pošteno kako se moglo zaključiti i iz ogromnog oblaka dima. 
Zatim se spuštam. Ritenskim plezaćima tik pred razcepom za Mojzesovu škrbinu elegantno se izbjegnem besputnim prečicom prema putu koji dolazi od razcepa. Prečiti počnem nekoliko zavoja ispod žica i kad dođem na put prema škrbini imam do nje još samo oko 15-20 min. Od Mojzesa se popnem još do Koštrunivih špica. Gore ne znam kako iz označene staze do vojničkih stuba koji vode na sam vrh. Greben prvo zaobiđem desnom stranom. Ne, neće proći, između mene i početka stubišta ponor... Zatim već očajavam i hoću nastaviti prema Škrbini prednje špranje kad malo nakon osiguranog prečenja tik prije nego put skrene dolje opazim priliku. Nije tako jednostavno po travi (u vlažnom ni za pokušaj), no konačno sam kod stubišta. Oprezno, zbog drobirja popnem se njima i nakon pregleda tunela još na vrh. Mora se paziti prvih nekoliko metara od tunela, no onda konačno gore. Na vrhu opet malo grickalice pa razgled,... Od bodljikave žice koja je još uvijek razbacana svuda po padinama napravljen križ na vrhu. U spomen na ratne strahote koje su se ovdje dogodile o čemu svjedoče i rovovi i drugi ostaci.
Zatim se spuštam, kod tunela treba bukvalno skočiti (i ruksak prije baciti dolje) jer inače stvarno ne ide. Dolje stubama oprezno, no zatim se malo izgubim po grebenu ali se vratim na put no tako da moram još jednom kroz tu žicu gdje sam s označene staze krenuo na vrh. Zatim nastavljam prema Škrbini prednje špranje. Put je kar strm (posebno odmah nakon početka spusta i tik pred škrbinom) i u vlažnom na travi vjerojatno i opasan za klizanje, inače tehnički nezahtjevan. Kad se približavam škrbini iznad nje opet opazim dim iz Reklanske doline koji dobiva oblik atomske gobe uz to postaje u zalazećem suncu zlokobno crven. Nekoliko kozoroga vidio sam već ranije ali pred škrbinom me čeka jedinstveno iznenađenje: cijeli trop njih! Nekoliko 15-20. Vidim da se dvojica tuku rogovima. Bili su tik iznad mene na stijeni! Jedinstveno! Samo bi ih promatrao ali nažalost vrijeme me guralo! Već se smrkavalo. U samoj škrbini susretnem još nekoliko 5-6. Tamo se i okrenem natrag prema Viškoj planini. Na nju stignem već u skoro potpunom mraku. Odande zatim trapanje nizbrdo po tom betonu što za umorne noge nije bilo nimalo ugodno, natrag do auta. Štapovi ovdje ne dolaze u obzir jer se lako zakače za neki kanal za odvodnju, u takav razmak noga se lako može zakačiti pa je u tami svjetiljka obavezna.
Naravno u Trbižu obvezno pivo i talijanski sladoled. Stvarno je oboje leglo nakon naporne ture.
Sljedeći vikend u planu sosed koji mi se tako primamljivo nastavljao s druge strane Zajzere.
| (+6) |  | |
|
|