NYG - Zadnje poruke

Prošli tjedan bila je emisija s Kredarice.

https://radioprvi.rtvslo.si/2018/07/studio-ob-sedemnajstih-vmes-porocila-757/

Ta emisija je svake godine i sadržaj je praktički isti svake godine. Predstavnik PZS žali se da država ništa ne pomaže planinarima, da nema novca, da je sve teže održavati koće i staze, da je na Triglavu previše ljudi i tako dalje. Praktički 10 godina isto. Dakle ili se stvarno ništa ne da napravit ili tamo na PZS više spavaju.

Ovaj put je bio tu Bojan Traven iz zavoda Turizam Bohinj, koji je naslikao malo drugačiju sliku. Rekao je da je ljudi sve više i zato i novca sve više. Dodao je da su u Bohinju spremni uskoro namijeniti novac od turističke takse u planinarskim koćama u ovoj općini za zapošljavanje profesionalnih markača, jer uz sav taj pritisak polako dobrovoljci neće više biti dovoljni. Spomenuo je i skorošnju uspostavu nove povezujuće planinarske staze oko Triglava, koja će promovirati druge točke i izbjeći najvišu točku.

Za takve slučajeve savjetujem aplikaciju Locus Map, ima i planinarske staze. To sam ja lani koristio na SPP. Propustiš oznaku, prođeš mimo, pogledaš app i lijepo ti pokaže tvoju lokaciju i odmah znaš kamo ići.

Vrijedi spomenuti da smo u zadnjem tjednu dobili dva nova trkača na SPP. U subotu je završio Srečko Gomilšak s vremenom 12 dana i 16 sati, jučer pa Klara Bajec u 10 dana i 18 sati.

Tako se prema poznatim podacima sada 15 ljudi spustilo ispod magične granice od 14 dana.

Mogu priopćiti da je žig na Korošici.

U kutiji koja je fiksirana na jedan od tih tri kontejnera koji su sad gore.

Imamo Zakon o TNP, gdje piše da je u prirodnom okruženju zabranjeno parkiranje.

Uređena parkirišta napravio je čovjek, zato ona ne spadaju pod prirodno okruženje.

Nije mi baš jasno kako kondicija toliko pomaže izbjegavanju nesreća. Imam prilično kondicije, maraton 3 sata 10 min.

Za mene su skoro sve što računa iskustva. Imam skoro 20 godina u planinama, nešto je. U to vrijeme sam naučio puno i meni se dogodila nesreća, srećom ne tako teška da zovem GRS. Zvali su i mnogo iskusniji od mene, i kondicijski bolje pripremljeni. Zato besmisleno osuđivati, nikad ne znaš kad te snađe čudan niz okolnosti. Ako ne u planinama, na cesti ili gdje drugdje.

Vidimo se na trčanju na Grintavec krajem mjeseca. Preporučujem onima s prevelikim eglom da vide gdje su stvarno.

Znači li to, da će biti zatvoreno cijelo ljeto ove godine?

Parkirna u Vratih plaća se od 5:00 do 17:00 od 15.6. do 15.9.

Prema pravilima potpisi bi trebali biti uz žigove koća, ali ja također nemam svih potpisa, pa sam dobio značku. Samo nastavi mirno dalje.

Netko je donio svijeću u spomin na toranj.

vir: https://www.instagram.com/p/BnfqWM9l-I3/?taken-by=brezpriimski

Da, ideš na Batognicu i ostaneš na SPP do Prehodavaca, onda skreni lijevo prema jezeru.

Nema pretjerivanja. I ja sam prilično rano popunio SPP knjižicu. Naravno da su djeca različita i samo roditelji znaju kakva djeca imaju.

Kad me je otac prvi put poveo u Alpe, odmah sam se zaljubio u taj svijet i do danas se nisam zasitio.

Kasnije je poveo i mlađu sestru. Njoj to nije bilo zanimljivo, kasnije više nije išla u planine i radi druge stvari u slobodno vrijeme.

Ove proljeće sam došao na ideju da probam prijeći u 1 dan 5000 visinskih metara. Do sada sam nekoliko puta došao do 3000 m u 1 dan i jednom prije nekoliko godina 4000 m u roku 24 sata (od 8:00 ujutro do 8:00 sljedećeg dana).

Budući da sam daleko od brzih planinarskih trkača, trebalo je naći neki dobar teren za takav podvig. Ukupna udaljenost ne smije biti preduga, također nisam htio ponavljati isti uspon više puta. Prvo sam razmišljao gdje ima nešto prikladnog u Julijcama. Možda kombinacija Vrata i Trente s usponima između, ali na kraju nisam našao ništa prikladno. Na kraju sam shvatio da će biti najbolje kombinirati 3 uspona u Kamničkim Alpama.

Dakle u srijedu rano ujutro došao sam u Kamnišku Bistricu, natočio vodu i nastavio autom do donje stanice žičare za Kokrško sedlo. Tamo je bio start. U 2:10 krenuo sam prema Grintavcu. Mjesec je svijetlio punim sjajem i čim sam izašao iz šume, mogao sam ugasiti svjetiljku. Čudesno. Kratak odmor na sedlu, zatim dalje na vrh, koji sam dosegnuo u 3 sata. Kratak pogled po okolnim planinama prije izlaska sunca, zatim polako natrag do auta. Tamo zamjena boce, malo okrepčila, drugi uspon se mogao početi.

U 7:30 krenuo sam prema Koroškoj Rinki. Malo sam već bio umoran, ali je išlo. Još je bilo dovoljno rano da nije bilo vruće. Kao i obično, gužve preko Žmavčarja nije bilo. Tko je toliko lud da ide u tu strminu? U 2 sata probio sam se do bivaka, zatim do Rinke još 1 sat. Drugi uspon je tako bio završen, s vrha sam na jednoj strani gledao Grintavec, koji sam napustio prije nekoliko sati, na drugoj pak moj zadnji cilj. Slijedio je spust do auta. Tamo ponovno užina i zamjena boce.

U 13:25 nastavio sam spust prema izvoru Kamniške Bistrice, koji se završio na parkiralištu malo iznad koće kod izvora. U 13:50 završilo je silazenje, počeo je uspon prema Kamniškom sedlu. U najvrućem dijelu dana bio sam u šumi, inače bi bilo prilično teško. Pa ipak je bilo, osobito taj uspon malo ispod Pastiraca. Na klupi sam se zaustavio, malo gricknuo, popio nešto pa je lakše nastavio. Vrućina je polako jenjavala, malo je zavijevalo i već sam sjedio na klupi na sedlu (16:30). Pitao sam se, hoću li stvarno još na Branu nakon svega toga. Ali ne. Ako sam došao tako daleko, mogu i to. Polako, korak po korak, približavao sam se vrhu. Tamo sam bio u 17:30.

Zatim ponovno spust cestom uspona. Kad sam došao do parkirališta, sunce je zašlo, ponovno se vidjelo toliko koliko na početku ture. Ispred mene je bila još pola sata hoda do auta. Kad sam došao do Žagane peći, probijena je granica 5000 visinskih metara. Vjerovao sam da mogu takav podvig, ali dok nešto ne napraviš, ne možeš biti potpuno siguran. Tu je cilj bio ispunjen. Umoran i čudesan dan, koji će mi još neko vrijeme ostati u sjećanju, iako mi takvih i sličnih izazova u budućnosti neće nedostajati.

Snijega nema (osim komadića u drugom prozoru, ne treba zimska oprema), jeklenice OK. Neki dijelovi okomito uz stijen. Ako nije problem, idi.

Počneš s Vršiča u 5:00, u 9:00 na Jalovcu, u 13:00 na Mangrtu, u 15:00 na sedlu, štopaš do Bovca, zadnji autobus (iz Bovca) natrag do Vršiča u 17:30.

Treba je kar nekaj kondicije da uhvatiš tu raspored. I malo pauze.

U prvim godinama kad nisu dobro predvidjeli kako će se materijal obresti, ozbiljne obnove (tj. zamjene ogrodja) bile su prilično česte. Pitanje koliko dijelova je još originalnih iz 1895. Neki kažu 30%, ali nitko zbilja ne zna. Simbol će živjeti dalje, ogrodje će biti novije. Inače na otvorenom tako visoko ne ide.

Ovo je jedinstvena prilika da se ode gore kad stupa neće biti. Kar me vuče da skočim nakon nekoliko godina.