Pozdravljeni,
u srijedu, 14.8.2013., krenuo sam na malo duži izlet preko Julijaca, od Rateča do Bohinja (Ribčev laz). Tura mi je u potpunosti uspjela, stekao sam puno iskustava i oko je vidjelo prekrasnu prirodu Julijskih Alpa. Put sam sažeo koliko se da na A4 list, tako da ako koga zanimaju detalji, neka samo pita. Bit ću sretan i kritika i informacija koje još ne znam.
U kasnim večernjim satima od Rateča mimo skakaonica u Planici, do doma u Tamru na 1106 m.n.v.. Sljedeći dan u 6h do izvora Nadiže po 3 litre bistre vode ispod Ponca, u 7h start prema Jalovcu dolinom Tamar kroz Mali kot na Veliki kot i Kotovo sedlo na 2134 m.n.v. U hladnom jutarnjem vjetru iz sedla po osiguranoj, ne previše strmoj stazi na vrh Jalovca 2645 m.n.v. nakon 5 sati penjanja. Ljepota planina, to je Slovenija, Jalovec kralj planina. Polusatni odmor i pogled na okolne vrhove, posebno na još neosvojenog Mangarta. Sestup do Zavetišča pod Špičkom na 2064 m.n.v., na vrlo lijepoj planini, s prijaznim oskrbnicama za užinu i pivo. Pospravim zemljevid i krenem na 3 sata i pol dug put kroz šumu iznad Zadnje Trente, u vrućini i povremenim kamenju do znamenitog Vršiča na 1738 m.n.v., punog pleha i turista. Posjet žigovima svih triju koča, Tičarjeve, Erjavčeve i Poštarske u krugu jednog sata, za prenoćište pobjeda Erjavčeva koča s pogledom na Prisojnik i Ajdovu djevojku. Prije večere s guljašem i njokima na kratak planinski trk mimo izvora Zgornji žlebi po svježu vodu i natrag. Obilna večera, kratak san, brzo jutro i rani doručak rajčice, domaće salame i kruha, uz izlazeće sunce ruksak na leđa i po Hanzovoj stazi na Malu Mojstrovku. Lakši put se pretvori u vrlo zahtjevno osigurano penjanje po čepovima i čeličnicama stijen, prvi put pomislim na samovarovalni pojas, ali s pravim pristupom i sigurnim korakom dopenjem na vrh Male Mojstrovke 2364 m.n.v. Pogled u masiv Triglava i brz spust grebenom i kamenjem natrag do prijelaza Vršič. U vrlo žegućem suncu još do izvora po hladnu vodu i na put mimo Prisojnika i Razora do Pogačnikovog doma. Put vodi preko kamenja i stijensko-travinatih južnih padina Prisojnika mimo brojnih izvora do podnožja Razora. Po malo zahtjevnijoj stazi popnem se mimo Utrujenog tornja do Sedla Planja na 2349 m.n.v., pogled prema Razoru koji je zatvoren, zatim spust po kamenom podor Razorja do Pogačnikovog doma na Kriškim podima na 2050 m.n.v. Uz zalazak sunca, nakon 11 sati planinarskog hoda zaslužena večera ričet s kobasicom i na odmor u blagovaonicu na rezervna ležajeva. Noć brzo prođe, ura je 5 ujutro kad obuujem gojzare, sunce još daleko iza Julijaca, pojavi se tik ispod vrha Bovškog Gamsovca na 2392 m.n.v.. Kad se popnem malo preko vrha Gamsovca, jutarnjim suncem prema jugu pozira vječna Triglavska sjeverna stina u svom punom veličanstvu. Neprocjenjivo, zastrašujuće, strahopoštovanje. Tamo idem! Tijekom spusta travnatim padinama do Luknje na 1758 m.n.v. sretnem skupinu kozoroga koji mi se postave pred objektiv na manje od 20 metara. U Luknji već nestrpljivo čekaju i pripremaju se ostali planinari za ulazak u stinu na Plemenice, nakon čega ja odmah počnem penjati se vrlo zahtjevnim osiguranom stazom na Triglav preko Plemenica. Staza se strmo penje po čepovima i čeličnicama, pogled dolje prilično zastrašujući, korak u stranu i već te nema. Na dijelovima je staza neosigurana i izložena, tako da je potrebna velika opreznost i bez vrtoglavice pred visinom. Malo prije vrha Plemenica s lijeva se pojavi Sfinga i Triglavski stup, zatim staza prelazi u blaži dio na Zaplanju i snježna polja. Na 2500 m.n.v. ostaje još zadnji strmiji dio do vrha ovčaka i već u 12 sati stojim na najvišoj točki Slovenije, Triglav 2864 m.n.v. Pogled je prekrasan, oko doseže do Montaža u Italiji, Jadranskog mora, Karavanki i Kamniško-Savinjskih Alpa. Gužva na vrhu me brzo odvraća od dužeg odmora, pa se spuštam istim putem kroz Triglavsku škrbinu na 2500 m.n.v. Slijedi dobrih dva sata brzog hoda preko svijetlih podova i mulatjera do Tržaške koče na Doliču 2151 m.n.v. Žigosam knjižicu, popijem Laško, pregledam sljedeći put na zemljovidu, već sam na vrhu Doliča i Čez Hribarice na 2358 m.n.v. Usput pada odluka da još skočim na Kanjavec 2568 m.n.v., već sam pod Vršakima i otvara se Dolina Triglavskih jezera. Put dolinom se poravna, kamenje zarastaju niska bilja, nakon dugo vremena sve je ponovno zeleno. Stignem do kamenja pod Velikom Zelnaricama i pred sobom ugledam jezero u Ledvicama 1831 m.n.v., počinje pravi raj nakon 13 sati planinarstva. Uz jezero odaberem pravo mjesto za valjanje u travi, ispraznim ruksak, presvučem se, obilno se nahrnim sirom, tunom, kruhom i češnjevacom, u jezeru se umijem i napijem, već prođe sat i sunce zalazi, krenem dalje do koče kod Triglavskih jezera na 1685 m.n.v. U sumraku već čujem glasove ispred koče, naručim pivo i ležaj, sjedim i ćaskam, već je jedanaest uveče kad krenem u spavaonicu. Nedjelja će biti lagana, pa se duže odmorum i u osam se oprostim. Put vodi kroz ariševu šumu i jutarnjom rosom visoko bilje po austro-ugarskoj opskrbnoj stazi do koče pod Bogatinom i doma na Komni na 1520 m.n.v. Ovdje se otvara pogled na Bohinjsko jezero i već sam u hladu smrekovih grana, kroz dolinu Pakla i na putu sa 48 serpentinskih zavojnica do koče kod Savice na 653 m.n.v. Dolinom brzo do jezera i plaže, okupam se i šetam desnom obalom do sela Ribčev Laz, gdje mi se put završava i počinje planiranje novog.
5 dana, 4 noći, 46 sati hoda i planinarstva, 8000 metara uspona gore-dol u 83 km udaljenosti.
Sretno.
