janezs73 - Zadnje poruke

Lepo vrijeme u Lombardiji iskoristio sam za obisk dva susjedna vrha Corna di Caspai i Nasego.

Na prvi sam startao iz sela Lodrino. Put nas brzo odvede pod južne stene (gomila stupova u strmom travnatom/gozdnatom obronku), gdje ferata počinje prelaskom lijepe ploče (C). Slijedi gomila ploča (B do C), dimnjaka (neke D), policica, grebena (C), klisure. Većinom idemo lijevo, ponekad gore ili dolje, uvijek slijedeći lijepe prirodne prolaze (što ne znači da su svi jednostavni). Prema kraju slijedi okomita stina, gdje ferata pokaže svoj sportskiji karakter (D/E). Za razliku od većine austrijskih sportskih ferata koje ponekad jure po pločama bez osjećaja za estetiku, ova ferata ima "svoju dušu", jako podsjeća na slavne dolomitske ferate (u Brentu!).

Popodne sam se iz susjednog sela Briale popeo još na Nasego, po istoimenoj ferati. Do parkinga nas dovodi betonski put (uzani i povremeno strm!). Od jednog od parkinga (koji su ljeti prepuni) brzo do ulaza u feratu (nad šljunčanom kosinom prema istoku). Ferata se na vrh penje u 5 dijelova (C/D, D, D, D/E i D), s uštednim travnatim dijelovima. Zadnji dio slabo označen, pa sam ga propustio u prvom pokušaju. Spust preko koče Nasego.

Jučer sam posjetio [url=www.ferratecasto.com]ferrata park[/url] blizu sela Casto sjeverno od Brescije. U njem je 18 ferrata, visine većinom između 40 i 65 m. Budući da Casto leži nisko (nv. oko 350 m), čovjek bi očekivao da neće biti premrzlo. Ali pozna se da je to zatvorena dolina, slična našoj Baškoj grapi, gdje se hladni zrak zadržava i zato je temperatura bitno niža nego na Gardskom jezeru jedva 30 km daleko i ne bitno nižem.

Zbog miješanja s ocenama, neke ferrate sam penjao u pogrešnoj opremi, tako nepotrebno preopterećujući ruke i na kraju prepeo samo 9 ferrata.

I ferrata kroz sotesku Luina nikako nije laka (po njihovom bi imala ocjenu A/B). Jer na dosta prolaza visiš na rukama, teškoće su svakako B/C, ako ne C, nikako A/B.

Sicer je zimi tamo mirno, malo posjeta, zato sam imao puno vremena za fotografiranje.

Ocjene prepletenih ferrata
(oznaka ferrate : njihova francuska ocjena .. prevedena u austrijsku ocjenu .. moja ocjena):
st.15 : AD .. B/C .. C
st.14 : TD .. C/D .. D
st. 6 : PD .. B .. B/C
st. 5 : TD .. C/D .. D
st. 7 : AD .. B/C .. D, možda D/E (slična mjesta u Železnoj kapli)
st. 8 : TD .. C/D .. D/E, mjesto E (slično mjestu na našoj desnoj Zelenici)
st. 9 : AD .. B/C .. B/C
st.10 : TD+ .. između C/D i D .. D/E ili E
Stretta di Luina: F+ .. A/B .. B/C ili C

najteži, koje nisam prepleo, su iznad parkinga (obe vise van skoro 55 m):
Colpo di Strega : ED+ .. E .. po mojoj ocjeni E/F
Arcobaleno : ED+ .. E .. E/F, možda čak F (izgleda teža od C.d.Strega).. istina ima ponekad dodatne kline pokraj jeklenice, zbog čega je svakako lakša od Arena Variante u Austriji

nadam se da će vam ove informacije dobro doći.

Razor?

Možda nekome na pomoć komentar o težini obje ferate Renke - prošli tjedan sam slučajno prošao mimo i "pogledao" obje izbliza.

Prva (starija, lakša) opremljena je u "francuskom" stilu tj. labavim čeličnim žicama koje imaju labavu petlju na donjem dijelu i koje ublažavaju sile u slučaju pada. To je svakako točno za okomite dijelove, za više horizontalne (što je tu često) fizički besmisleno i za neke prilično smetnje. U svakom slučaju ocjena C/D realna unatoč klamfama - još uvijek previsni dijelovi koji uvijek vise u jednu stranu, dakle trebaš i unatoč klamfama dovoljno jake ruke.

Druga (novija, znatno teža) ima naravno zategnute žice - bez toga bi težina premašila sve što smo navikli u ovom dijelu Europe (osim Arena varijante u AT). Ocjenu E shvatite vrlo ozbiljno - mislim da je ulazna kombinacija pokreta teža. Ulaz je namreč dosta previsan i kad se nogama osloniš na stijenu, noge su tako visoko da je sila na ruke znatna - kao na svakom krovu, pa pomicanje ruku zahtijeva puno snage. Kombinacija pokreta tu teža od desne Zelenice, Gonžarica mnogo lakša. Slično teški pokreti na krajnje lijevom dijelu zadnjeg segmenta novije ferate u Črnoj na Koroškom, samo da je tamo sličan dio duži.
Nastavak nije mnogo lakši. Dijelovi D/E, ali prvi problem tijelo uvijek visi, drugi da stijena klizi (mislim da je kriv prah od zemlje koji se polako cedi od gore vjetrom ili kišom, unatoč lijepo osiguranom dijelu zemlje nad feratom).
I još ovo - jedna od rijetkih ferata gdje odmor na setu na međuklinima nije lak zbog geometrije, a ako hoćeš na klinu, tijelo obično iznad žice, nije sigurno i otežava nastavak. Ova ferata je ozbiljan sportski izazov.

Svih vam siguran korak.

U subotu je bio dan za ovu ljepotu na krajnjem zapadu Julijaca. Nakon dvije godine ovaj put sam u ovoj neizmjernoj divljini. Kod penjanja po rampi rado sam sebi prihvatio neke teže prijelaze, jer vrh nije bio u planu - cilj je bila sama staza.
S autom u Dunji je naravno bio obavezan povratak spuštanjem po Amalii i prijelazom u Dunju.

Tak lepi opisi baš vabe gore.. ove godine sigurno opet

Jučer kraljevski krug - iz Kota (po sili okolnosti prezgodaj) u Gube i od tamo po PP8 do prozora i dalje na Luknju peč, pa dalje (skoro) do Temena i na vrh Rjavine. Spust po osiguranom putu u Pekel i dalje u Kot.

Od 4 dijela PP (1,3,6 i ovaj 8), ovaj mi se činio najteži. Za pravovjerni prolaz od HeavyBullove prošlogodišnje slike 20 do južnog ramena Luknje peči jučer nisam bio sposoban pa sam se raje preusmjerio na greben, gdje je bilo "samo" penjanje bez nemogućeg visećeg šodra koji samo mami da te odnese.
Naravno spust s Luknje peči nije bio daleko od toga, ali mi se činio ipak obvladljiv .
Odmah prije Temena u totalnom navdušenju malo predugo slijedio prekrasnu stazu originalne PP pa prekasno tražio žleb gore, onda se obrnuo i po prethodnom žlebu gore (po mom mišljenju kao Trobec i kompanija lani, njegova slika 22) - ni ovo nije bilo lako.

Na Rjavini zaslužen odmor nakon dugih sati traženja, koji je ovaj put za razliku od prethodnih na PP prvi put doveo do kraja etape

Bojim se da SVK nije uzrok problema. To je samo odziv tržišta koje se razvija. Koristi dakako može mnogima (ako je infrastruktura), zavodi pak također (ako je nema). I kad se to tržište razvija kako se, infrastruktura pa se ne (razvija), imamo problem. To su očekivanja da možeš sigurno obići teže ture samo kupnjom opreme koja bi trebala kompenzirati nedostatak iskustva kretanja u takvom svijetu bez izrazito loših posljedica.

Budući da ne vjerujem da će se infrastruktura razvijati (recimo neprekinute čeličane, vjerojatno iz različitih uzroka), lakše bi bilo upozoravati da ih nema. Da je dakle SVK beskoristan i bez znanja ljudi neće sigurno doći kući.

Kaciga pa je po meni obvezna svugdje kod nas, jer može na te letjeti drobir. Ja je ponekad na spustima još dulje zadržim da mi sunce ne prži glavu .

Želio bih otvoriti problem što je uopće "osigurana" staza - problem o kojem razmišljam zadnjih godina kad (sve rjeđe i više po nuždi) zalazim na označene staze. Težava je u potpuno drugačijoj populaciji ljudi koji naše "osigurane" staze koriste danas u odnosu na populaciju prije 40 godina, a opremljenost tih staza ostaje ista.

Naj opišem razmišljanje baš iz zadnje ture - prelaz Mojstrovki, Travnika, Šita (do tu jasno bez staze), koja se završila usponom na Jalovec (iz Škrbine) i silazak na Kotovo sedlo.

Nekad smo bili od malih nog naviknuti na penjanje kraj rijetkih klinova i još rjeđih jeklenica. Kao djeca smo se kalili na tim stazama s roditeljima, djedovima, iskusnijim drugovima, na taborima, tečajevima i naravno sami. Prije svega smo obvladivali naše zasjenjene police, ploče, nasute grape i žljebove te doživljavali razsute grebene kao nešto normalno.

Danas u planine ide populacija koja uglavnom nema tih iskustava u (mišićnoj memoriji). Ide u trgovinu po SVK, pojas i kacigu i time dobiva osjećaj sigurnosti i potpune spremnosti za ture.

Posljednji uspon na Jalovec i silazak s njega ponovno me preplavio užasom koliko su naše osigurane staze opasne za ljude nepripremljene za takve terene. Posebno u svjetlu opremljenosti sličnih staza u susjednim zemljama.

I s tog aspekta uspon i silazak s Jalovca izdvaja se. Čak i ako je za nekoga laka staza, molim suzdržite se od takvih komentara jer objektivno ova staza to nije i nikad neće biti.

Po mome mišljenju bi te staze trebali barem rekategorizirati i opremiti natpisom "vrlo zahtjevne označene neosigurane staze" da bi ljudi barem pomislili da možda SVK negdje neće moći koristiti.

Kakvo je vaše mišljenje?

(Sad pustimo formalnu stranu što sve bi bilo potrebno za tako nešto).

Bilo je nekoć, ali prošlo - rekli bi.

Istina o Ute je zapravo sasvim drugačija nego što je žele YouTuberi i instagrameri prikazati.

Nažalost, mi ljubitelji planina otvorili smo im put tamo gdje nikad ne bi smjeli, jer svojim objavama mamo u taj prekrasni svijet ljude koji taj svijet ne poštuju. I sve što postoji vide kao svoju imovinu i pravo da to (zlo)upotrebljavaju.

Nekoliko pozadine:
kad sam kasne jeseni došao na Ute, par iz Štajerske čistio (!) staju (op. nisu ni vlasnici ni upravitelji, samo ljubitelji prirode): odnio oko 2m3 smeća, bočica i limenki, ostataka piknika, armafleksa, probušenih i spaljenih spavaćih vreća, itd. otpada (i sam sam pomogao odnijeti jednu veliku vreću u dolinu); ali to nije sve - krpio je rupe u obrubu staje jer su ljudi daske koristili za svoje žar podvige. Razmislimo se

Tad sam se zakleo da nikad više neću opisati nijednu turu na hribi.net, jer te zapise čitaju ljudi koji ih nisu vrijedni. Naše najljepše kutke upravo takve reklame (namjerne ili ne) omogućavaju uništiti.

Zato sam protiv takvih videa i osuđujem ih jer su obično samo egocentrični krici vlasnika po pažnji.


Sad pa o pristupu i sigurnosti:
Pristup sa smjera Strelovca je ozbiljna tura bez staze, sa svim skrivenim opasnostima. Prelazak kroz škrbinu zahtijeva siguran korak na strmom šljunčanom terenu i hladnu glavu. Svaki pogrešan položaj tijela ili napad panike može završiti najgorem mogućem ishodu.
Prelazak prema Ute, koji je sad "osiguran" ultra tankom čeličnom žicom (recimo 6 mm) s nateznom čvrstoćom malo ispod 3 tone, je stvarno opasan. Na najproblematičnijem mjestu su točke pričvršćenja skoro 8 m udaljene, što silu u skoro krutoj žici poveća skoro 20x. Predstavite si da se netko naglo osloni svom težinom (recimo klizanje ili mučnina ili udar kamena) na takvu žicu - opterećena će biti skoro do max dozvoljenog opterećenja. Ako je u tom trenutku na žici "obješen još netko", to znači skoro sigurno kidanje žice.

Sad razmislite glavom vi koji vabite mase u taj svijet!

Oni koji niste navikli tu poličku u oba smjera prijeći bez da se jednom dotaknete žice, nemojte dolaziti ovamo. Posebno ne u grupama. Iz razloga koji sam, nadam se, gore jasno opisao.

Za rano-ljetno osvježavanje osjećaja "šodrovca" sam letos izabrao JV raz Dolkove špice.

Zvečer do bivaka IV (zdelo se mi da je ovogodišnji nivo kondicije stvarno zanič ), ujutro na travnatu ramenu i uživanje u slalomu oko raznih rogljeva i rogljića i jezera klizavog pijeska po više JV stini nego razu. Možda bi trebalo napisati melište.

Ali barem zabava zagotovljena - toliko momaka kojih nisam vidio niotkud dok skoro nisam nabasao u njih, dugo nisam imao prilike pratiti

Kao što su mnogi napisali, u turi samo par penjačkih pokreta, možda više na grebenu od Donje do Gornje DŠ (i to po meni ne u prvu škrbinu koju svi slikaju). Naravno ako namjerno ne uživaš na kompaktnih rogljima ili žljebovima.

Unatoč tome što skoro sve klizi dolje (pijesak, kamenje, stijene), ne sjećam se mjesta gdje ne bi bilo nečeg kompaktna za prihvat/korak.

Dakle, planinarska tura za gurmane.

Po sjećanju bi rekao ovako. Ključan je gornji dio. Jeklenice su tamo gdje su jake sjene na slici. U srednjem dijelu slijediš logičnim prijelazima.

Od bivaka prema MKM se smjer vidi na tvojoj slici 39. S tih trava pod stijenama jako desno, zatim po žljebu gore, ostaneš više lijevo. Jeklenica je u srednjem dijelu žljeba lijevo. Nikamo drugamo.

Pa u stvari nije bio tako bijel - očekivao sam da bude čišći ispod površine. Prvo sam očistio 5 cm površine (umrljane od raznih pijesaka), pa i dublje tu i tamo prljav. Onda sam blokove 10x5x5 cm rezao bajlom, da sam ih mogao topiti štednjakom.

Ništa, žeđa je gadna stvar!

Ovo je bilo res za dušu.

Drago, res hvala za namig za zadnji žlijeb pred vrhom Rokava! Elegantno!

Tone, zraven tvog postanka sam ja sneg topio!

Tone, taj "dečko" koji je silazio s Rokava bio sam ja .

Još na mnoge Rokave!

Ovog puta Martuljek u svom punom sjaju:
Ponedjeljak nakon kiše prvo iz Črlovca prema Gulcima, kroz trave, čubarice i vres polne vode (previše za moje cipele ), pa kroz Škrnataričin žlab na vrh (zašto po tim gadnim urvima kad lijevo od glave tako lijepe "kahlice").
Onda greben prema Dovškom križu, do gdje sam morao tjerati kozoroga preko svih prolaza, koji bi najradije na svakoj laži sjedio i melje travu. Kad sam mislio izgubio se, opet me čeka na prolazu od Jugove grape prema donjim travama nad Šplevtom.
Do "dvojke" ne mogu se nagledati pogleda na veličanstvenu sjevernu triglavsku stijen. U maglama bila još fotogeničnija.
Utorak ujutro već u četiri malo probudim tri dolenjska momka i uživam izlazak sunca malo pod vrhom Oltara. Grapa nad Grlom isprana do stijena - još 10 godina pa trebamo nepalski most preko nje .
Onda počinje pravi Martuljek - prelazak južnih padina Oltara prema sedlu između njega i V.Rokava - ovaj put mi se činilo još odsjaj teže nego ikad i čak teže nego dalje prema vrhu Rokava. Koliko su subjektivna osjećanja, a?
Na 3. pristupu ovaj put bez problema nađem gornji Dragotov (i dodatni Jušev) nagovještaj za žlab koji zaobilazi predpredzadnji toranj na grebenu. Žlab pod tom škrbinom stvarno najljepši dio prelaska, kompaktan, čisti užitak.
Na Rokavu sam nakon dobrih 4h od "dvojke" s fotografiranjem i uživanjem u jutarnjim pogledima.
Slijedi spust do Rokavske škrbine i do kraja u Kotel. Sat je bio tek 8:30, vremena dakle na pretek za spuste uz konopac (znam da specijalistima ne treba, ali ako je konopac u ruksaku neka služi svrsi). Usred pozdravim Toneta (to sam tek sad shvatio ). Sve čestitke. Kao gams letio gore kraj mene na V.Rokav.
U Kotlu cijeli sat topim snijeg da dobijem dodatna dva litra vode i privođujem se rehidracijskoj juhi.
Prema Škrlatičinoj rami prošlo bez zapleta, unatoč povremenoj magli i činjenici da sam ovo prvi put išao.
Zadnjih 200m više nikako nije išlo, samo sam se zaustavio. Možda više nije bilo prave želje, možda jednostavno nisam htio iz kraljevstva Rokavov. Kako god, nakon Škrlatice odustao sam od izvornih planova da nastavim prema Kriškim podima, te se radije spustio u Vrata. Sigurno je pridonijelo i prejak sunce koje je ostavilo pečat na mom licu

Tura za bogove ili u njihovo krilo. Kako se uzme.