janezs73 - Zadnje poruke

Lepo vrijeme u Lombardiji iskoristio sam za obisk dva susjedna vrha Corna di Caspai i Nasego.

Na prvi sam startao iz sela Lodrino. Put nas brzo odvede pod južne stene (gomila stupova u strmom travnatom/gozdnatom obronku), gdje ferata počinje prelaskom lijepe ploče (C). Slijedi gomila ploča (B do C), dimnjaka (neke D), policica, grebena (C), klisure. Većinom idemo lijevo, ponekad gore ili dolje, uvijek slijedeći lijepe prirodne prolaze (što ne znači da su svi jednostavni). Prema kraju slijedi okomita stina, gdje ferata pokaže svoj sportskiji karakter (D/E). Za razliku od većine austrijskih sportskih ferata koje ponekad jure po pločama bez osjećaja za estetiku, ova ferata ima "svoju dušu", jako podsjeća na slavne dolomitske ferate (u Brentu!).

Popodne sam se iz susjednog sela Briale popeo još na Nasego, po istoimenoj ferati. Do parkinga nas dovodi betonski put (uzani i povremeno strm!). Od jednog od parkinga (koji su ljeti prepuni) brzo do ulaza u feratu (nad šljunčanom kosinom prema istoku). Ferata se na vrh penje u 5 dijelova (C/D, D, D, D/E i D), s uštednim travnatim dijelovima. Zadnji dio slabo označen, pa sam ga propustio u prvom pokušaju. Spust preko koče Nasego.

Jučer sam posjetio [url=www.ferratecasto.com]ferrata park[/url] blizu sela Casto sjeverno od Brescije. U njem je 18 ferrata, visine većinom između 40 i 65 m. Budući da Casto leži nisko (nv. oko 350 m), čovjek bi očekivao da neće biti premrzlo. Ali pozna se da je to zatvorena dolina, slična našoj Baškoj grapi, gdje se hladni zrak zadržava i zato je temperatura bitno niža nego na Gardskom jezeru jedva 30 km daleko i ne bitno nižem.

Zbog miješanja s ocenama, neke ferrate sam penjao u pogrešnoj opremi, tako nepotrebno preopterećujući ruke i na kraju prepeo samo 9 ferrata.

I ferrata kroz sotesku Luina nikako nije laka (po njihovom bi imala ocjenu A/B). Jer na dosta prolaza visiš na rukama, teškoće su svakako B/C, ako ne C, nikako A/B.

Sicer je zimi tamo mirno, malo posjeta, zato sam imao puno vremena za fotografiranje.

Ocjene prepletenih ferrata
(oznaka ferrate : njihova francuska ocjena .. prevedena u austrijsku ocjenu .. moja ocjena):
st.15 : AD .. B/C .. C
st.14 : TD .. C/D .. D
st. 6 : PD .. B .. B/C
st. 5 : TD .. C/D .. D
st. 7 : AD .. B/C .. D, možda D/E (slična mjesta u Železnoj kapli)
st. 8 : TD .. C/D .. D/E, mjesto E (slično mjestu na našoj desnoj Zelenici)
st. 9 : AD .. B/C .. B/C
st.10 : TD+ .. između C/D i D .. D/E ili E
Stretta di Luina: F+ .. A/B .. B/C ili C

najteži, koje nisam prepleo, su iznad parkinga (obe vise van skoro 55 m):
Colpo di Strega : ED+ .. E .. po mojoj ocjeni E/F
Arcobaleno : ED+ .. E .. E/F, možda čak F (izgleda teža od C.d.Strega).. istina ima ponekad dodatne kline pokraj jeklenice, zbog čega je svakako lakša od Arena Variante u Austriji

nadam se da će vam ove informacije dobro doći.

Nadam se da je svima jasno da priložena ortofoto/satelitska slika nije slika prijevoja Vršič, niti karta šireg područja (desno dolje).
Ništa od toga nije ni približno slično stvarnom stanju (pogledajte lokaciju parkirališta, cesta, zavoja, lokaciju Tičarjevog doma, vrha prijevoja, itd.).
Svaki komentar je suvišan.

Također sam razmišljao o ovoj stazi, Tone, ali na kraju nisam bio siguran je li negdje moglo biti neko teže iznenađenje, pa sam rekao, vjerojatno je greben najlakši (slijedio sam isti savjet u Slovenskim stenama i M&M blogovima).

n3jc: iz tvoje prve slike izrezao sam gornji dio grebena i označio detalj koji me zanima - ja sam išao u smjeru lijeve strelice (koja mi je bila sigurno teža od II), zanima me, međutim, je li u smjeru desne strelice nešto lakše?
To je onaj dio koji slijedi nakon uskog stupića ispod označene prečke u grebenu (na slici se ne vidi dobro).
Iako me snijeg na tvojoj slici 3 malo zbunjuje, mislim da nije isti detalj.

Jedno pitanje za poznavatelje:
Prije dva dana penjao sam se ovim grebenom iz Kukovih prodova na Kukovu špicu. U najtežem dijelu (označen moj izlazak iz dijela na slici, gledano gotovo s vrha KŠ) nekako nisam našao lagani prijelaz težine II na desno (tamo je bilo odozdo prema gore gledano jedno razbijeno žlijeb/neizrazita grapa koja mi se izdaleka činila teža od ploče na lijevoj strani, gdje sam onda došao na označeno rame, ali ovo sigurno nije bilo samo II - nažalost nemam sliku odozdo), zanima me gdje sam propustio prijelaz?

Čestitke svima - Rokavi zaista nikad ne razočaraju!

Naravno LISAC. Vidim da si lani obavio 7. etapu (to imam ja još ove godine u planu), pa mi onda preostaju još dvije ultra teške - 2. i 4. Pitanje je kad ću skupiti hrabrost za njih.

Samo slijedi tragove divokoza (oni su išli do sipara prvo blago gore, a zatim polako blago dolje) u smjeru prema velikim siparima. Ima mnogo mogućnosti. Jedan trag je išao ranije dolje, ali jer su između skokovi, nisam tamo gurao.

Jučer prekrasan dan ili bolje jutro na V. etapi PP.

U 4:30 već sam progonio lisičju obitelj, koja mi je uz očito oduševljenje snopom čelke pratila gotovo cijeli sat. Prva trećina polica Rigljice i Rušice bila je staza gotovo autocesta. Izgleda da se je ondje nedavno selilo kakih 1000 divokoza. Jer bi inače mogao krivo zaključiti da bi (u stilu suvremenih ludih ideja) koji od njih imao i neku lopatu ili čak nešto motoriziranije. Tek kod glavnog sustava jaruga (tamo gdje je spust po šodru) tragovi nestaju, ali se gore opet sastave, tako da sam im potom slijedio sve do sipara pod Rušicom. Za zadnji savjet sam im krajnje zahvalan, jer mi je otkrio pravi put do sipara. Prvi dio sam završio zasluženim doručkom pod srcem s prekrasnim pogledom na Špikove vertikale.

Nastavak do šljunka je više-manje "svaki po svoje", odatle jedini mogući prolaz prema gore. S ove strane ne izgleda optimistično, ali straga su stvari logične. Opet je savjet u obliku tragova selidbe divokoza u žlijebu više nego dobrodošao.

Pred trojkom naravno nebeski pogledi na sve prehodane i preplezane visine, ručak malo niže kod izvora.

Prekrasan dan!

PS - ni godinu dana stara trojka je iznutra već (dodatno u manjem opsegu, ali ipak) djelomično izgorjela - opečeni je kut kod spoja peći i dimnjaka - izgleda da jedni više ne "znamo" raditi dimnjake, drugi ne "razumijemo" da u malu peć ne smiješ previše natovariti. A i kvaka je ludo tvrda (jedva sam vrata otvorio)...
Prethodni bivak je držao gotovo stoljeće, ovaj očito neće

Razor?

Možda nekome na pomoć komentar o težini obje ferate Renke - prošli tjedan sam slučajno prošao mimo i "pogledao" obje izbliza.

Prva (starija, lakša) opremljena je u "francuskom" stilu tj. labavim čeličnim žicama koje imaju labavu petlju na donjem dijelu i koje ublažavaju sile u slučaju pada. To je svakako točno za okomite dijelove, za više horizontalne (što je tu često) fizički besmisleno i za neke prilično smetnje. U svakom slučaju ocjena C/D realna unatoč klamfama - još uvijek previsni dijelovi koji uvijek vise u jednu stranu, dakle trebaš i unatoč klamfama dovoljno jake ruke.

Druga (novija, znatno teža) ima naravno zategnute žice - bez toga bi težina premašila sve što smo navikli u ovom dijelu Europe (osim Arena varijante u AT). Ocjenu E shvatite vrlo ozbiljno - mislim da je ulazna kombinacija pokreta teža. Ulaz je namreč dosta previsan i kad se nogama osloniš na stijenu, noge su tako visoko da je sila na ruke znatna - kao na svakom krovu, pa pomicanje ruku zahtijeva puno snage. Kombinacija pokreta tu teža od desne Zelenice, Gonžarica mnogo lakša. Slično teški pokreti na krajnje lijevom dijelu zadnjeg segmenta novije ferate u Črnoj na Koroškom, samo da je tamo sličan dio duži.
Nastavak nije mnogo lakši. Dijelovi D/E, ali prvi problem tijelo uvijek visi, drugi da stijena klizi (mislim da je kriv prah od zemlje koji se polako cedi od gore vjetrom ili kišom, unatoč lijepo osiguranom dijelu zemlje nad feratom).
I još ovo - jedna od rijetkih ferata gdje odmor na setu na međuklinima nije lak zbog geometrije, a ako hoćeš na klinu, tijelo obično iznad žice, nije sigurno i otežava nastavak. Ova ferata je ozbiljan sportski izazov.

Svih vam siguran korak.

U subotu je bio dan za ovu ljepotu na krajnjem zapadu Julijaca. Nakon dvije godine ovaj put sam u ovoj neizmjernoj divljini. Kod penjanja po rampi rado sam sebi prihvatio neke teže prijelaze, jer vrh nije bio u planu - cilj je bila sama staza.
S autom u Dunji je naravno bio obavezan povratak spuštanjem po Amalii i prijelazom u Dunju.

Tak lepi opisi baš vabe gore.. ove godine sigurno opet

Jučer kraljevski krug - iz Kota (po sili okolnosti prezgodaj) u Gube i od tamo po PP8 do prozora i dalje na Luknju peč, pa dalje (skoro) do Temena i na vrh Rjavine. Spust po osiguranom putu u Pekel i dalje u Kot.

Od 4 dijela PP (1,3,6 i ovaj 8), ovaj mi se činio najteži. Za pravovjerni prolaz od HeavyBullove prošlogodišnje slike 20 do južnog ramena Luknje peči jučer nisam bio sposoban pa sam se raje preusmjerio na greben, gdje je bilo "samo" penjanje bez nemogućeg visećeg šodra koji samo mami da te odnese.
Naravno spust s Luknje peči nije bio daleko od toga, ali mi se činio ipak obvladljiv .
Odmah prije Temena u totalnom navdušenju malo predugo slijedio prekrasnu stazu originalne PP pa prekasno tražio žleb gore, onda se obrnuo i po prethodnom žlebu gore (po mom mišljenju kao Trobec i kompanija lani, njegova slika 22) - ni ovo nije bilo lako.

Na Rjavini zaslužen odmor nakon dugih sati traženja, koji je ovaj put za razliku od prethodnih na PP prvi put doveo do kraja etape

Bojim se da SVK nije uzrok problema. To je samo odziv tržišta koje se razvija. Koristi dakako može mnogima (ako je infrastruktura), zavodi pak također (ako je nema). I kad se to tržište razvija kako se, infrastruktura pa se ne (razvija), imamo problem. To su očekivanja da možeš sigurno obići teže ture samo kupnjom opreme koja bi trebala kompenzirati nedostatak iskustva kretanja u takvom svijetu bez izrazito loših posljedica.

Budući da ne vjerujem da će se infrastruktura razvijati (recimo neprekinute čeličane, vjerojatno iz različitih uzroka), lakše bi bilo upozoravati da ih nema. Da je dakle SVK beskoristan i bez znanja ljudi neće sigurno doći kući.

Kaciga pa je po meni obvezna svugdje kod nas, jer može na te letjeti drobir. Ja je ponekad na spustima još dulje zadržim da mi sunce ne prži glavu .

Želio bih otvoriti problem što je uopće "osigurana" staza - problem o kojem razmišljam zadnjih godina kad (sve rjeđe i više po nuždi) zalazim na označene staze. Težava je u potpuno drugačijoj populaciji ljudi koji naše "osigurane" staze koriste danas u odnosu na populaciju prije 40 godina, a opremljenost tih staza ostaje ista.

Naj opišem razmišljanje baš iz zadnje ture - prelaz Mojstrovki, Travnika, Šita (do tu jasno bez staze), koja se završila usponom na Jalovec (iz Škrbine) i silazak na Kotovo sedlo.

Nekad smo bili od malih nog naviknuti na penjanje kraj rijetkih klinova i još rjeđih jeklenica. Kao djeca smo se kalili na tim stazama s roditeljima, djedovima, iskusnijim drugovima, na taborima, tečajevima i naravno sami. Prije svega smo obvladivali naše zasjenjene police, ploče, nasute grape i žljebove te doživljavali razsute grebene kao nešto normalno.

Danas u planine ide populacija koja uglavnom nema tih iskustava u (mišićnoj memoriji). Ide u trgovinu po SVK, pojas i kacigu i time dobiva osjećaj sigurnosti i potpune spremnosti za ture.

Posljednji uspon na Jalovec i silazak s njega ponovno me preplavio užasom koliko su naše osigurane staze opasne za ljude nepripremljene za takve terene. Posebno u svjetlu opremljenosti sličnih staza u susjednim zemljama.

I s tog aspekta uspon i silazak s Jalovca izdvaja se. Čak i ako je za nekoga laka staza, molim suzdržite se od takvih komentara jer objektivno ova staza to nije i nikad neće biti.

Po mome mišljenju bi te staze trebali barem rekategorizirati i opremiti natpisom "vrlo zahtjevne označene neosigurane staze" da bi ljudi barem pomislili da možda SVK negdje neće moći koristiti.

Kakvo je vaše mišljenje?

(Sad pustimo formalnu stranu što sve bi bilo potrebno za tako nešto).