palček plezalček - Zadnje poruke

Zgodila se nova tura za zbirku kratkih i slatkih. Budući da se sužitelj odrekao pisanja, a na forumu nema otvorene teme, dodajem nekoliko redaka i slika.

Između Potoka u Crnoj i Podstudencom nalaze se Pirčeve grede, gdje se pri razpeli počinje tura po udobnoj vlaci. Uskoro se pretvara u stazicu, a kad se nađemo kod nove klupe, uzmemo je na grebenac koji vodi prema Pirčevom vrhu. To je svijet mnogoobrazen, strmo se uzdiže i nudi buđenje proljeća u punom sjaju, uz obilje drvenih skulptura. S Pirčeva vrha krećemo prema Ravnom brijegu, ali bezpotje već nakon nekoliko koraka otkriva da je tik ispod nas staza s koje se čuje veselo žuborenje. Tiho se povlačimo i jadrano idemo kroz drn i strn na zapadni kraj Sušava, gdje se brzo pojede ručak, a posljedično trbuh zadovoljno prede kao razmaženi mačić. Odrpavanje unatoč toplom suncu ne traje dugo i već koračamo na zapad po grebencu Ravnog brijega. Malo prije najzapadnije trave zaplate, trenutak začini srna koja je bila prebrza za fotografiranje. Zatim se okrenemo nizbrdo blago u smjeru sv. Primoža. Pute nema, trave su vrlo suhe i vrlo strme. Svijet je pradavno čaroban, a drveće posebno ugodno (slika 18). Nakon spoja s markiranom stazom skrenemo prema grapi koja se kao razjareno razbacani jarak spušta prema Potoku u Crnoj. Neko vrijeme slijedimo poprečnu stazicu, ali jer smo vjerojatno propuстили odcep koji vodi u grapu, idemo ponovno nosom i istražujemo još nekoliko izvrsnih kutaka te se na kraju pri prelasku zapadnog obronka Pirčeva vrha zabavimo još i s medvedom.

Ovdješnji svijet nudi još dosta materijala za istraživanje i mami na ponovni posjet.

Po jutarnjo kavu brzo iz Zadnjice do Loga i nad muzejem po putu Gmajna. Kad se ona okrene desno i počne spuštati, nastavljamo ravno i uskoro se priključujemo markacijama kroz Trebiški dol. Nismo se ih još dodobra navikli, već ih ostavljamo na mjestu gdje prva stazica skreće lijevo. Slijedimo je do planine Trebiščina. Odonda je više pipajući dok se odjednom ne pojavi mulatjera kojom dolazimo do kasarni. Dalje stupamo na Veliku glavu (prilično ruševja; više puta sam čula da je neprohodno ali nekako smo došli s jedne strane na drugu preko vrha ), zatim direktno na Velikog Konja (ruševju se uglavnom može izbjeći i sasvim pristojno pristupiti) i silazimo na drugu stranu po grebenu koji vodi prema Ozebniku. S njega grebensko nastavljanje mjesto krušljivo i izloženo. Uspon s sedla na 'Nad Kopiščarji glave' nad Ozebnišku planinu je jednostavan dok pogled na Veliki Vršovec otkriva isto kao Google Earth - more ruševja. Vraćamo se preko planine na greben Konj-Ozebnik i po stazici silazimo na sedlo Čez dol pa malo po lokalnoj prečici i malo poševno dosežemo cestu pod Utrom. Nastavak do izlazista bio bi prilično nezanimljiv da nismo skrenuli još do slapa Pinja i tek onda požurili do zasluženog zavitka - hvala na pogostitvi, zavitek je bio božanski.

To je izazov za . Ne znam, jesam li mu dorastala, ali budući da je prva slika tako privlačna i druga pokazuje kamo bih željela nastaviti, svakako ću pokušati.

Do dobro posjećenog vrha ide se i istraživački i samotno.

Pantharej, zahvaljujem se na opisu stazice koja se danas našla među prehodjenima. Ako je nisam posvuda pohodila pravovjerno, nego sam u svom stilu tu i tamo previše slijedila nos, molim za korekcije.

Ako bi još koga zanimalo istraživanje koje je Pantharej opisao, neka pogleda ovdje: https://www.hribi.net/trenutne_razmere/slo/storzic_/3/725

Na kraju Bašlja prođem mimo nogometnog i košarkaškog igrališta te pumptracka po gamsovoj stazi uz Belicu i njome sve do šumske ceste na koju se priključim pod Gradištem. Njome do dobro vidljive staze koja vodi na vrh. Budući da sam na tom staroslavenskom gradištu iz 5. i 6. stoljeća već stajala, ovaj put ga ne posjetim. Radije se ušuljam na stazicu lijevo i slijedim je do prvog odvojka desno. Nešto mi ne miriše, pa se za njega ne obazrem i tako još 2 ili 3 puta, kad napokon skrenem desno dođem do sječe preko koje me čeka čovječuljak. Zmijugavo se penjem naprijed i više puta se zaustavim na ispustima s kojih su pogledi izvrsni. Kad se desno preda mnom pojavi travnata jaruga, poluglasno kažem: "Aha, tu će ponestati puta," i već zagrizem travom naviše. Volim otvoreni svijet, ali nakon nekog vremena tako me premami dobro vidljiva staza udesno da skrenem preko 2 jaruge u šumu. Nije bilo teško prohodno, a bilo bi još lakše da nije bilo na mjestima oborenog drveća. S vremena na vrijeme stupim na lijepu stazu koja je nažalost, kao što je došla tako i otišla odnosno nestala. Unatoč igri skrivajućih se staza izvijugam na markiranu stazu nekoliko desetaka metara istočnije nego sam je prije tjedan dana napustila. Na Storžič ne idem, ne mogu s potplatima s kojima bi mi bilo lakše u izlizanosti Slovenskog (PIPS) nego u snijegu. Uzmem je desno i s nemirom čekam jarugu koja je prilikom mog prošlog posjeta bila kobna za sve koje smo tada s prijateljem sreli. Nama ju je uspjelo prijeći bez ogrebotine, ali više srećom nego pametno. Ovaj put je prijelaz pravi mačji kašalj. Marljive ruke napravile su na obje obale utabani pristup u/iz jaruge, a pri tome je dno prekriveno mnogo više materijala tako da nije duboka. U nastavku stignem do smrekovog gaja s izvorom gdje sam bila već prošli put i nekoliko trenutaka više obujmi me jak vjetar koji vihorí preko Bašeljskog sedla. Do istoimenog vrha dijelilo me je još samo nekoliko udara vjetra i malo klizanja po snježnoj stazi. Ovdje si opet u civilizaciji. Pojavili su se biciklisti koji su umjesto ruksacima bili natovareni biciklima.

Silažila sam mimo kuće na Kališću i zatim strmo grebenom nizbrdo, te malo po markaciji, malo bez nje sve do polazišta.

Pantharej, hvala. Pokušat ću jednom naći još stazu i njezin kraj s tvojih slika.

Ppegan, hvala. Ako bi bilo više vremena, bilo bi još zabavnije, tako pa loviš trenutke kad možeš.

Tango, kad se spustiš s Bašeljskog sedla, stazica nije čisto odmah vidljiva, nego je brzo uloviš dalje desno gledano prema dolje. Na prvoj donjoj slici je već dobro vidiš je. Kad pred sobom ugledaš mali gaj (mislim da su bile uglavnom smreke), lijevo od njih opaziš i tablu za izvor (druga slika dolje). Treća slika - približni crtež na maPZS.

Usput, na Google Mapsu ili Google Earthu ono što bi trebalo biti ostatak staze od bivaka gore prema grebenu iscrtano je drugačije nego na maPZS.

Nedjeljno istraživanje započinjem u Laškom (nad Bašljem), gdje imaju veliko parkiralište namijenjeno pohođcima.
Nakon nekoliko minuta skrenem na kvazi stazicu koja bi malo više trebala dovesti do označene staze. Na nju sam i došla, ali umjesto po stazici sam zagrlila par drveća da sam uspjela premostiti nekoliko desetaka visinskih metara u 'uspravno ležećoj' šumi. Nastavak me dovodi do klupe kraj smreka gdje se lijevo odvaja put prema planini Javornik, a desno prema Kališću. Ravno naprijed ideš ako nastaviš nemarkiranim, ali dobro utabanim JZ grebenom Storžiča. Ovaj put sam slijedila put desno, ali sam ga napustila među prvim bukvarma u želji da nađem lovski bivak. Mnogo traženja nije bilo potrebno jer ga uz malo pažljivijeg pogleda možeš ugledati već s puta. Jedan-dva sam kod njega i kad provirim kroz prozor, ugledam metalnu kutiju iz nekih drugih vremena koja stoji na stolu posutom lišćem. Pokraj je štednjak. Ispred kućice su razbacane boce, iza nje pa bi se trebala otkriti stazica koja bi me više dovela na JZ greben. Odvijugam po padini i iako stazicu ne sretnem, uz prekrasne poglede oko 300 m više stupam na greben gdje počinjem loviti maglu. Kad je konačno uhvatim, pridruže joj se glasovi. Na vrhu sjedi nekoliko nadobudnih u hladnoći i vjetru. Vjerojatno čekaju povratak sunca ili se uprkos hladnoći samo ne odriču navike sedenja na najvišoj točki brda. Nisam se pridružila čekanju, radije sam smrznuta pohitala do Bašeljskog sedla i usput 'skenirala' za odvojkom koji me mami nekad u budućnosti. S sedla oštro desno da uhvatim stazicu na kojoj malo niže naiđem na označeni izvor. Zatim prelazim padinu po dobro vidljivoj stazi prema Kališću, ali se na prikladnom mjestu okrenem desno i nastavljam po tu i tamo slabije vidljivoj, ali slikovitoj stazi gdje sretnem čak dva ne previše razgovorna muflona. Na označenu stazu ponovno stupam na planini Spodnje Kališče. S nje prema partizanskoj bolnici i natrag u civilizaciju.

Lepa tura za oproštaj od zime

Prišla je kao naručena, Gepova objava naime (mora biti pod nekim drugim naslovom) i zaputila sam se u iste krajeve po malo modificiranoj varijanti.
U Dragi je parking oko pola osam još uvijek bio prilično prazan. Zakoračim po bijeloj cesti i dalje po stazi prema Prevali. Kad je dosegnem, prvi posjetitelji već se krepčaju u koći, ja pak brzo "zviz" desno do Potočnikove planine, gdje skrenem lijevo u prilično uspravan obronak. Prvo kroz šumu, zatim kratko vrijeme u plesu s ruševjem i kad konačno izađem na plano, kao ukopana stojem s kačjim leglom gotovo pred nosom. Razum kaže da je leglo staro, kača vjerojatno odavno nije tu, ali srce bije brže, noge su kao na oprugama, štapovi udaraju po tlu kao da izvodim posebnu cirkusku točku. Malo lakše disem tek kad više nema visoke trave, što se dogodi tik ispod grebena, duž kojeg uz prekrasne poglede ponovno dođem do markacija i uz njih na prilično oblegani vrh. Spust prema Robleku i dalje prošao je brzo i tako sam se već rano popodne vozila kući.

Pozdrav, kako sam vesela tih riječi, ne zbog čestitki, iako se za njih lijepo zahvaljujem, nego jer se nadam nekoj novoj j.-joj dogodivščini.

Potep na Pirčev vrh prije tri tjedna pobudio mi je želju za povratkom u te strmine. Po povratku kući sam sjela pred zemlovid i nacrtala kamo bi sljedeći put. Nisam se usudila nadati društvu, jer je sužitelj već bio na grebenu Krvave peći. Da ga zanima već drugi put, davalo je dodatnu nadu za zanimljivu turo. Grebenčić je ponudio nekoliko težih prolaza i lijepih razgleda.
Na nekadašnjoj označanoj stazi završili smo tik ispod Pirčeve planine i prošetali "štoripašovnicom" do prolaza u ogradu, koji nas je spustio s nježne i sigurne Male planine u ludi svijet razderotih i strmih padina obraslih šumom i travama. One su u ovo doba godine još prilično suhe i služe kao loši grifovi te zahtijevaju nepokolebljivo vjeru da se sve može "na noge" (kao na pločama) i ako to ne ide, da i suhe biljke drže i izdrže tvoju težinu.
Prvo smo na Curli uhvatili nešto jako utabano što se brzo izgubilo. Zatim smo nailazili tu i tamo na kakvog "možića" u obliku "jedan kamen na skali" i kad su oni nestali, a svijet postajao orijentacijski i tehnički manje popustljiv, svatko je bio kapetan svoje ladje - jedan više, drugi niže. Na kraju smo prebrodili razburkano more i nekoliko puta čak uhvatili i očite ostatke staze.
Kad smo prije Skledčko skrenuli gore, pravi izazovi Velike planine tek su se otkrili, ali smo ih i te savladali uz pomoć tvrdoglavosti i iz samoće se ponovno uvukli među stoku koja je lijepo provodila dan među žefranima.
Silazak je bio samo formalnost koja je svojom lakoćom lijepo zaključila dan.

Prvi put sam parkirala ovdje: https://maps.app.goo.gl/Wy9YmZDm7syoTiki6 i otišla pješ po pločniku do početka grebena.
Možeš pitati, dopuštaju li parkirati ispred gostionice: https://maps.app.goo.gl/eWCaVWjo66soRjsB7; u tom slučaju imaš do staze koja vodi do početka grebena minutu. Nekoliko koraka iza gostionice skrećeš u ulicu, prolaziš mimo tri kuće i vrta (na lijevoj strani) i onda na kraju asfalta (ako ga u međuvremenu nisu produžili) lijevo u brdo.

Pirčev svijet je zanimljiv i ja sam već počela planirati jedan od sljedećih potepa .
Direktni spust nije izveden jer sam zaželjela ponovno ići po grebenčiću do onoga mjesta gdje sam jednom prije skrenula na drugu stranu, to jest u Konjsku dolinu. Možda zadnje nekoliko fotki s linka mogu pomoći: https://www.hribi.net/trenutne_razmere/slo/velika_planina_-_konjska_dolina/3/928

Čarobni svijet mahova... lijepo

Iskrene čestitke za hrabri uspon. Univerzalna podrtina Hudičevog žljeba je za rijetke...

Poslije dooooolgog vremena, u zadnji hip dogodila se Begunjščica...
Bilo je malo kraće, ali zato nič manje slatko, maglovito i klizavo.

Hvala na objavi. Ta pristup me već neko vrijeme "muči".