palček plezalček - Zadnje poruke

Zgodila se nova tura za zbirku kratkih i slatkih. Budući da se sužitelj odrekao pisanja, a na forumu nema otvorene teme, dodajem nekoliko redaka i slika.

Između Potoka u Crnoj i Podstudencom nalaze se Pirčeve grede, gdje se pri razpeli počinje tura po udobnoj vlaci. Uskoro se pretvara u stazicu, a kad se nađemo kod nove klupe, uzmemo je na grebenac koji vodi prema Pirčevom vrhu. To je svijet mnogoobrazen, strmo se uzdiže i nudi buđenje proljeća u punom sjaju, uz obilje drvenih skulptura. S Pirčeva vrha krećemo prema Ravnom brijegu, ali bezpotje već nakon nekoliko koraka otkriva da je tik ispod nas staza s koje se čuje veselo žuborenje. Tiho se povlačimo i jadrano idemo kroz drn i strn na zapadni kraj Sušava, gdje se brzo pojede ručak, a posljedično trbuh zadovoljno prede kao razmaženi mačić. Odrpavanje unatoč toplom suncu ne traje dugo i već koračamo na zapad po grebencu Ravnog brijega. Malo prije najzapadnije trave zaplate, trenutak začini srna koja je bila prebrza za fotografiranje. Zatim se okrenemo nizbrdo blago u smjeru sv. Primoža. Pute nema, trave su vrlo suhe i vrlo strme. Svijet je pradavno čaroban, a drveće posebno ugodno (slika 18). Nakon spoja s markiranom stazom skrenemo prema grapi koja se kao razjareno razbacani jarak spušta prema Potoku u Crnoj. Neko vrijeme slijedimo poprečnu stazicu, ali jer smo vjerojatno propuстили odcep koji vodi u grapu, idemo ponovno nosom i istražujemo još nekoliko izvrsnih kutaka te se na kraju pri prelasku zapadnog obronka Pirčeva vrha zabavimo još i s medvedom.

Ovdješnji svijet nudi još dosta materijala za istraživanje i mami na ponovni posjet.

Po jutarnjo kavu brzo iz Zadnjice do Loga i nad muzejem po putu Gmajna. Kad se ona okrene desno i počne spuštati, nastavljamo ravno i uskoro se priključujemo markacijama kroz Trebiški dol. Nismo se ih još dodobra navikli, već ih ostavljamo na mjestu gdje prva stazica skreće lijevo. Slijedimo je do planine Trebiščina. Odonda je više pipajući dok se odjednom ne pojavi mulatjera kojom dolazimo do kasarni. Dalje stupamo na Veliku glavu (prilično ruševja; više puta sam čula da je neprohodno ali nekako smo došli s jedne strane na drugu preko vrha ), zatim direktno na Velikog Konja (ruševju se uglavnom može izbjeći i sasvim pristojno pristupiti) i silazimo na drugu stranu po grebenu koji vodi prema Ozebniku. S njega grebensko nastavljanje mjesto krušljivo i izloženo. Uspon s sedla na 'Nad Kopiščarji glave' nad Ozebnišku planinu je jednostavan dok pogled na Veliki Vršovec otkriva isto kao Google Earth - more ruševja. Vraćamo se preko planine na greben Konj-Ozebnik i po stazici silazimo na sedlo Čez dol pa malo po lokalnoj prečici i malo poševno dosežemo cestu pod Utrom. Nastavak do izlazista bio bi prilično nezanimljiv da nismo skrenuli još do slapa Pinja i tek onda požurili do zasluženog zavitka - hvala na pogostitvi, zavitek je bio božanski.

Prišla je kao naručena, Gepova objava naime (mora biti pod nekim drugim naslovom) i zaputila sam se u iste krajeve po malo modificiranoj varijanti.
U Dragi je parking oko pola osam još uvijek bio prilično prazan. Zakoračim po bijeloj cesti i dalje po stazi prema Prevali. Kad je dosegnem, prvi posjetitelji već se krepčaju u koći, ja pak brzo "zviz" desno do Potočnikove planine, gdje skrenem lijevo u prilično uspravan obronak. Prvo kroz šumu, zatim kratko vrijeme u plesu s ruševjem i kad konačno izađem na plano, kao ukopana stojem s kačjim leglom gotovo pred nosom. Razum kaže da je leglo staro, kača vjerojatno odavno nije tu, ali srce bije brže, noge su kao na oprugama, štapovi udaraju po tlu kao da izvodim posebnu cirkusku točku. Malo lakše disem tek kad više nema visoke trave, što se dogodi tik ispod grebena, duž kojeg uz prekrasne poglede ponovno dođem do markacija i uz njih na prilično oblegani vrh. Spust prema Robleku i dalje prošao je brzo i tako sam se već rano popodne vozila kući.

Pozdrav, kako sam vesela tih riječi, ne zbog čestitki, iako se za njih lijepo zahvaljujem, nego jer se nadam nekoj novoj j.-joj dogodivščini.

Potep na Pirčev vrh prije tri tjedna pobudio mi je želju za povratkom u te strmine. Po povratku kući sam sjela pred zemlovid i nacrtala kamo bi sljedeći put. Nisam se usudila nadati društvu, jer je sužitelj već bio na grebenu Krvave peći. Da ga zanima već drugi put, davalo je dodatnu nadu za zanimljivu turo. Grebenčić je ponudio nekoliko težih prolaza i lijepih razgleda.
Na nekadašnjoj označanoj stazi završili smo tik ispod Pirčeve planine i prošetali "štoripašovnicom" do prolaza u ogradu, koji nas je spustio s nježne i sigurne Male planine u ludi svijet razderotih i strmih padina obraslih šumom i travama. One su u ovo doba godine još prilično suhe i služe kao loši grifovi te zahtijevaju nepokolebljivo vjeru da se sve može "na noge" (kao na pločama) i ako to ne ide, da i suhe biljke drže i izdrže tvoju težinu.
Prvo smo na Curli uhvatili nešto jako utabano što se brzo izgubilo. Zatim smo nailazili tu i tamo na kakvog "možića" u obliku "jedan kamen na skali" i kad su oni nestali, a svijet postajao orijentacijski i tehnički manje popustljiv, svatko je bio kapetan svoje ladje - jedan više, drugi niže. Na kraju smo prebrodili razburkano more i nekoliko puta čak uhvatili i očite ostatke staze.
Kad smo prije Skledčko skrenuli gore, pravi izazovi Velike planine tek su se otkrili, ali smo ih i te savladali uz pomoć tvrdoglavosti i iz samoće se ponovno uvukli među stoku koja je lijepo provodila dan među žefranima.
Silazak je bio samo formalnost koja je svojom lakoćom lijepo zaključila dan.

Prvi put sam parkirala ovdje: https://maps.app.goo.gl/Wy9YmZDm7syoTiki6 i otišla pješ po pločniku do početka grebena.
Možeš pitati, dopuštaju li parkirati ispred gostionice: https://maps.app.goo.gl/eWCaVWjo66soRjsB7; u tom slučaju imaš do staze koja vodi do početka grebena minutu. Nekoliko koraka iza gostionice skrećeš u ulicu, prolaziš mimo tri kuće i vrta (na lijevoj strani) i onda na kraju asfalta (ako ga u međuvremenu nisu produžili) lijevo u brdo.

Pirčev svijet je zanimljiv i ja sam već počela planirati jedan od sljedećih potepa .
Direktni spust nije izveden jer sam zaželjela ponovno ići po grebenčiću do onoga mjesta gdje sam jednom prije skrenula na drugu stranu, to jest u Konjsku dolinu. Možda zadnje nekoliko fotki s linka mogu pomoći: https://www.hribi.net/trenutne_razmere/slo/velika_planina_-_konjska_dolina/3/928

Čarobni svijet mahova... lijepo

Iskrene čestitke za hrabri uspon. Univerzalna podrtina Hudičevog žljeba je za rijetke...

Poslije dooooolgog vremena, u zadnji hip dogodila se Begunjščica...
Bilo je malo kraće, ali zato nič manje slatko, maglovito i klizavo.

Hvala na objavi. Ta pristup me već neko vrijeme "muči".

Za malu torbu želja
Nadam se da su bol i oteklina od osjeg uboda splasnuli.

U Velsku dolinu se odpravljam već od ...možda bi rekla od uvijek, ali jer je puna markacija i gužve, uvijek sam joj se vješto izbjegavala. Kad jučer konačno zakoračim u nju, ne mogu se načuditi kako je turiste svih vrsta propuštaju. Među jesenskim četinjama, obećam si da ću doći ponovno u jesen (no, samo nisam odredila koju jesen će me zlatnim iglicama zasipati macesni pod obzidjem Mišelj vrha-Mišelj konca ). Gdje se na kraju doline označena staza skreće desno, idem ravno preko skalne cvjetne preproge pa malo uz škrilu gore, dok ne dođem do dobro vidljivog odcepa za Mišeljski konec. Odonda je sve teže jer već nemilosrdno prži. Na vrhu se ne zadržavam, nego nastavljam grebenom do Na Nizkem. Za tu grebensku izbočinu sam htjela potražiti prijelaz u dolinu, ali nije bilo potrebe za trudom jer samo ideš i ideš. Jednom usred nisam mogla locirati zmiju koja na ovoj visini može biti samo gad, pa sam je gurnula na škrilu i njome se uživajući spuštala u lahkom drncu neko vrijeme. U Mišeljskoj dolini naiđem na uživače koji su sišli s Mišelj vrha istom stazom kao ja. Razmijenimo riječ - dvije, zatim sam opet u zagrljaju tišine kad odjednom muuuuu; prva grupa krava, zatim druga s bikom u sredini. Čisto po rubu žurim da skoro zaronim u grmlje i malo odahnem kad ostanu tamo negdje otraga. Uskoro se počastim užinom i tako drugu put sretnem uživače. Treći put je bilo kod izvora, malo iznad planine Na Jezercu. I sama se jadrano zaustavim i na gutljaj popijem pola litrice, za sobom uzmem još 2x toliko, što je bila vrlo mudra odluka jer do parkinga boce ostanu skoro prazne.

Neki uživate već u ponedjeljak ... i tako je dobro

Čestitke

Hvala. Tvoja objava o svizcima bila je povod, da se dogodila.

Bespotje koje ti daje sve, ali zahtijeva predanost u koncentraciji.
Start u Lučkoj beloj kod table za označenu stazu.
Gdje se u dolinu spusti velik melni jezik preko korita i gore po melju prepredenom svakovrsnom rastjem. Nikad ravno, stalno malo desno prema grapi koja će na kraju dovesti do označene staze na početku J grebena Lučke Kope.
Kad ti se pod nogama ne ruši zbog labavog šljunka, pokušavaš se što elegantnije spustiti i na drugoj strani popeti preko od vode prožderanih kanala. Ponekad malo zaplivaš kroz ruševje i drugo grmlje, zatim se obraduješ stijeni gdje se počastiš nekoliko metara penjanja.
Kad razriješiš zagonetke padine i pogodiš pravu grapu koja se više puta račva - u njoj po lijevim kracima -, na kraju se nađeš na travnatoj zakrpi i kroz ruševje dosegneš jednako malu melnicu. Iza nje čuješ s oko pet metara lijevo uzbuđeno: "Požagano ruševje," i desetak visinskih metara ispod označene staze znamo da je tu nekad prošao čovjek, možda pastir ili lovac.
S označene staze odmah skrenemo na greben i brzo dosegnemo Lučku kopu. Nakon spusta na Presedljaj skrenemo na istočnu stranu prema dolini Lučke bele, ali nakon 50-70 visinskih metara idemo lijevo i počinjemo prelazak prema Starim stalima - taj prelazak je dugo čekao u listi želja.
Na Starim stalom sendvič pada kao naložen, voda u tragovima također zadošćuje da osvežiš lice. Nastavak u traženju i oprezanom vijuganju do špilja, u kojoj je još nekoliko prastarih dasaka. Svijet je zavodljiv, prvobitan, divlji. Odmah ispod Grofovog štantnog narava je pobrinula za dodatnu opreznost jer je pod nogama malo zraka, pijesak fin i klizav. Veliki uzdah kraj ariša na štantu i neizmjerna zahvalnost što smo i možemo piti sve mogućnosti planina kao nektar života.
Spust je bio po predviđanjima slalomski između, ispod i preko oborenih drveća, strmine nisu nedostajale.
Kad konačno cipela stane na bijeli put, na licima suživača se crtaju osmijesi i spokoj s primesom umora.