pg - Zadnje poruke

Illimani (6439 m). Prestižan uspon na bolvijskog džina, 28. - 30. 5. 2025.

Prav mnogo (čitaj: ništa) u zadnje vrijeme na portalu ne objavljam, ali razlog nije nedostatak zanimljivih putova - jednostavno uz obilje posla vrijeme brzo prođe i pretvori aktualno u prošlo.
Ovaj put se isplati potruditi za iznimku. Nakon prošlogodišnjeg uspješnog prelaska magične granice 5000 u gruzijskom Kavkazu s partnericom smo postavili cilj korak više i osmišljavali (poslovno-)turističko-planinarsko putovanje u Peru i Boliviju s usponom na šesttisućak na kraju. Prema prikupljenim informacijama najprikladnija bila bi poznata i popularna Huayna Potosi (6088 m) - na slavnog Illimanija, prvaka Kordiljere Real, nisam ni pomislio. Ali iznenadne promjene ponekad su vrlo dobrodošle.

Nakon 11 dana turističkog lutanja i istovremene aklimatizacije na rjeđi zrak andskih visina, gdje smo jednom prešli pet tisuća i više puta četiri tisuće metara, uglavnom boraveći na visinama između dobrih 3400 (Cusco) i 3870 m (Puno), došlo je vrijeme za vrhunac puta, uspon na jedan od šesttisućaka iz La Paza. Posljednji je jedna od bolvijskih prijestolnica i grad koji sa svojom manje uglednom povijesnom spavaćom sobom, sada samostalnim milijunskim El Altom, s prosječnom visinom od cca. 4050 m nadalje najviše ležećim velikim gradom na svijetu, čini središnju metropolu andskog visokogorja.

Planinarstvo je u La Pazu velik biznis; ako je u perujskom pandanu Cuscu turistička ponuda primarno vezana uz otkrivanje inkovske baštine i lakših planinskih šetnji, kaotičniji La Paz polazište je za mnoge adrenalinske ili grandiozne pothvate poput spusta planinskim biciklom niz "cestu smrti" ili uspona na najviše vrhove Bolivije uključujući Sajamu, Illimanija, Illampue i konačno Huaynu Potosi. Posljednja je zahvaljujući blizini La Paza, šest namijenjenih planinskih koča ispod nje te relativnoj izravnosti i lakoći pristupa nesumnjivo najpopularniji šesttisućak u širem okruženju, ako ne i cijelih Anda, i brojne gradske agencije natječu se tko će dovesti više klijenata na vrh, koji idu u grupama po petnaestak pojedinaca, vrh navodno dosegne u najboljim danima i po stotinu ljudi.
Nama se nije sviđalo pridružiti vođenim masama, jer smo imali punu planinarsku i ekspedicijsku opremu sa sobom, logistika za samostalni uspon bila je prilično komplicirana, vremena za više od jednog takvog visokogorskom izleta nismo imali - i tako je na temelju prijedloga lokalnih vodiča kocka pala na odluku za znatno ambiciozniji i prestižniji cilj: Illimani, "stražara La Paza", koji se pojavljuje u pozadini svake panorame La Paza i El Alta, najvišeg vrha Cordillere Real i drugog najvišeg vrha Bolivije nakon Sajame.

Bez obzira na izbor smjera uspon na Pico Sur, najviši vrh mogočne planine s brojnim izdancima, zahtjevan je i grandiozan pothvat, koji je zbog složenosti pristupa (uključujući petosatni vožnju terencem po smrtonosno strmim navodno uništenim bolvijskim cestama), ekspedicijskih zahtjeva i teškoće završnog uspona bez dugih priprema praktički nemoguće poduzeti privatno; kao svi ostali sa zabilježenim usponima koje smo čuli ili susreli, unajmili smo lokalnog vodiča u La Pazu za uspon. To je za Europljane trenutno zbog tužnih uvjeta i financijske krize u Boliviji posebno povoljno, jer se vrijednost eura više nego udvostruči pri menjači; vrijedi razmisliti da barem dio vratimo siromašnoj lokalnoj zajednici. Za razliku od većih agencija koje nude više udobnosti, nosača i raznovrsne hrane odabrali smo manju obiteljsku agenciju s izvrsnim vodičem Germanom, koji se istaknuo iskustvom u vođenju i poznavanjem terena; zbog naglašenih osobnih iskustava i prethodne opremljenosti platili smo za dvoje znatno nižu cijenu od uobičajene, inače ovdje kao i u većini poslova u Boliviji vlada zakon uličnog nadmetanja.
Dok se na Huaynu Potosi svakodnevno slijevaju mase, Illimani znatno rjeđe doživi uspon, koji među lokalnim stanovništvom smatra se posebno prestižnim.


Što se tiče izleta tako je: većina se odluči za tro- do četverodnevne pakete, mi smo za trodnevni. Prvog dana se nakon duge vožnje aklimatizira u baznom logoru (cca. 4470 m), drugog dana slijedi postupni uspon na više od tisuću metara viši visinski logor, nazvan Gnijezdo kondora (Nido de Cóndores; i ne, kondora nismo vidjeli ). Uspon koji prolazi kroz prilično raznovrsnu pokrajinu uglavnom je lak, samo u zadnjem dijelu se uspravlja s malo grebenskog penjanja do više I. stupnja (ako nismo previše izbirljivi, dotaknuli smo slabo II); to je posebno problematično zbog težine ruksaka s opremom za kampiranje uz značajnu visinu, ali kad vidiš vješte cholite u ulozi nosačica koje sa skromnom obućom i velikim teretima penju po stenama, dobiješ malo dodatne energije.
Sam visinski logor nalazi se na ravnoj ploči u bočnom grebenu s prilično ograničenim prostorom, ali zahvaljujući relativno malom posjećivanju nudi dovoljno mjesta za šatore entuzijasta. Šetanje po kampu ograničeno je zbog strmine terena i ledene površine, za sigurno kretanje potrebne su dereze.

Uspon na vrh počinje u ranim jutarnjim - noćnim - satima trećeg dana. Mi smo krenuli oko petnaest do jedan ujutro nakon skromnog odmora s ne više od pola sata sna u ledeno hladnoj noći, što se mi je precej poznalo u gornjem dijelu uspona. Prvo se strmo penjemo po izloženim zaleđenom grebenu, slijedi na mjestima još uvijek prilično zračno prečica prema zapadnom obronku najvišeg vrha planine. Ulažemo na ledenjačku pokrajinu gdje je potrebna velika opreznost zbog pukotina, i sve strmije te na mjestima izloženo se uzdižemo po obronku. Na visini cca. 6200 m dolazimo do ključnog dijela, približno sto metara visokog zasneženog prolaza poznatog kao "nebeska ljestva", koja uglavnom doseže 45-50°; imali smo sreću s dobrim uvjetima, u slučaju slabe zasneženosti ovdje se zahtjevnost znatno povećava, što je doprinijelo brojnim nesrećama.
Nakon ključa slijedi lakši gornji dio, ali se već jako osjećaju visina i umor od dugog uspona; partnerica je imala dosta problema s aklimatizacijom i penjala se samo uz nagovaranje mene i vodiča, moj korak također unatoč nedostatku problema s disanjem postajao je sve teži zbog neprespanosti i visine i s velikim naporom smo se sporo dovukli do vrha. Za uspon obično se troši između šest do devet sati; mi smo stajali na vrhu odmah nakon izlaska sunca nakon oko šest i pol sati hoda kao prvi pristupnici tog dana. Unatoč umoru i otrovnom mrazu osjećaj na izlomljenom vrhu uz neopisne poglede u potpuno jasnom danu bio je prešeren. Na vrhu smo ostali oko pola sata. Već jako iscrpljen predvodio sam grupicu u stanju mrzovoljne polubudnosti kroz zahtjevni teren do visinskog logora, koji smo dosegli oko jedanaest sati dopodne maksimalnim naporima; usred toga sunce je počelo pržiti po premrzlim tijelima, što ih je dodatno oslabilo i usporilo korak. Nakon ne predugog odmora spakirali smo šator i krenuli prema baznom logoru, ja još uvijek u gotovo sanjivom stanju; silazak je bio dugotrajan, ali bez problema. U La Paz i na zasluženo pivo vratili smo se u večernjim satima, regeneracija je trajala do uživanja u spustu cestom smrti kao zadnjeg čina u Boliviji dva dana kasneje.

Na kraju naglasim, kako se vjerojatno može naslutiti iz zapisanega, da ovaj uspon predstavlja ozbiljan i grandiozan pothvat koji zahtijeva puno iskustva, prilagodbi i prethodnu aklimatizaciju, potrebno je posjedovati barem osnovno alpinističko znanje. Idealno je prije uspona za upoznavanje s visinskim uvjetima i psihofizičku pripremu popeti se na Huaynu Potosi ili barem na neki od lakših vrhova visine 5300 m+, na brojne od kojih (npr. Chacaltaya ili Pico Austria) turističke agencije u La Pazu vode po vrlo umjerenoj cijeni od 10-25 eura. Mi za to nismo imali vremena, ali sam ja bio relativno dobro aklimatiziran zbog dugog prethodnog boravka na visinama od 3300 do preko 4000 m s nekoliko uspona na veće visine, uključujući turistički uspon na Mavričnu planinu (Vinicunca) iznad 5000 m.


Na kraju još neke suhoparnije podatke:

- trenutni uvjeti u Boliviji - barem u La Pazu i na selu - unatoč nemirima još uvijek prilično sigurni, izbjegavao bih El Alto ili Santa Cruz de la Sierra, što je ionako opće pravilo. Peru je mnogo gostoljubiviji i za stupanj bolje organiziran, iako sa svojim posebnostima;
- aklimatizaciji su značajno doprinijeli brojni turistički usponi pri prvom posjetu: jezero Humantay s usponom do visoke točke u grebenu iznad (~4300 m), istraživanje inkovskih ruševina iznad Cuscua do visine cca. 3900 m te nepodnošljivo popularan i masovno posjećen uspon na 5036 m visoku Mavričnu planinu (Vinicunca), nakon čega sam lakšim penjanjem (I, slijedi guanaco) dosegao razglednu uzvisinu blizu 5060 m. Crvena dolina u blizini vrlo vrijedna posjeta. Usred toga spustili smo se do Machu Picchua i popeli na vazdušni popularni Huayna Picchu (2693 m) iznad njega, što nije posebno negativno utjecalo na visinsku spremnost;
- vrlo je potrebna opreznost s upotrebom vode i hrane kako u Peruu tako i u Boliviji; ja sam veći dio putovanja patio barem neke zdravstvene probleme, uključujući probavne smetnje i bolno grlo. Na usponu na Illimani zbog mraza koji je dosegao -15 uz ponekad jače nalete vjetra, unatoč više rukavica i čarapa, zadobio sam ozebinu na prstu jedne ruke koja je zahtijevala posjet hitnoj nakon povratka u Sloveniju, a neko vrijeme nam je trebalo za probuđivanje pokretljivosti prstiju na nogama. Upravo mraz uz umjerenu tehničku zahtjevnost pored visine jedna je glavnih poteškoća uspona na Illimani;
- iako visoka sezona u bolvijskom visokogorju traje od lipnja do rujna, tj. za vrijeme andske zime južno od ekvatora, uvjeti za uspon već krajem svibnja uz suho vrijeme bili su prilično optimalni s priličnom količinom snijega koji se tamo inače počinje tek oko 5500 m, i uz još uvijek relativno duge dane. O, da, hladno je bilo.

Izlet koji je počeo kupanjem u Tihom oceanu kod Lime završio je uživanjem u spustu "cestom smrti", što se činilo nagradom za uspješan uspon na Illimani; posljednji će vjerojatno dugo ostati osobna planinarska prekretnica.

PS: slika je zbog noćnog uspona, želje zadržati prste i mraza koji je ispraznio mobitele skoro prazne na vrhu, ovaj put žal manje.

PS2: još nešto o visini planine. U različitim izvorima za Pico Sur kao najviši vrh Illimanija možemo naći visine 6438, 6439, 6442 pa čak i 6460 i 6462 m, što je previše. Slijedio sam službene zemljevide koji sve zagovaraju "umerene" 6439 m; osobni visinomer pokazao je 6442 m.

Za kraj pohajkovanja uz kratki povratak u Innsbruck - gdje je bila ovaj put glavna želja preuzimanje bicikla - dan nakon završetka prečenja Karwendela popeo sam se na poznati tritisočak Nederkogel, koji je unatoč uspješnoj sezoni prošle godine ostao neosvojen i koji se visoko uzdiže nad znamenitim smučarsko-planinarskim centrom Söldenom. Unatoč umoru, dugom večeri uz praćenje finala EP-a u nogometu i jutarnjim obvezama u gradu koje su zahtjevale popodnevni uspon, morao sam iskoristiti zadnji dan priprema prije pogoršanja vremena - šetnje oko prijestolnice Tirolske ionako nisu iste bez uspona na neki tritisočak u Stubajskim ili Ötzalskim Alpama; prošle godine ih je bilo oko dvadeset, Nederkogel je ovogodišnji prvi.

Budući da sam Stubajskim Alpama dobro došao prošle godine, Ötzalskim pak uglavnom izbjegavao osim Wildspitzea, Similauna, Fineilspitzea i Hohe Geige, nakon dvosatne vožnje vlakom i autobusom - zbog prijevoza bicikla ovaj put bez auta u Tirolu - u 11h krenuo sam s ruba sela Zwieselstein blizu Söldena prema vrhu 1500 m višem.

S izlazne točke kod autobusne stajališta Zwieselstein Sahnestüberl stigao sam za manje od pola sata hoda po ugodnoj šumskoj stazi do razgledne planine Lenzenalm, gdje sam popio kavu i nastavio po još uvijek lagodnoj stazi, gdje su - o, tako tirolski! - krave ipak preuzele prednost prolaza, pa sam često morao zaobilaziti. Uz sve ljepše poglede posebice na vrhove nad smučarskim centrom Obergurgl-Hochgurgl stigao sam nakon ugodne staze za malo više od sata od planine do raskrižja puta prema jezeru Neder i vrhu Nederkogla.
Petominutni omak do simpatičnog jezera iskoristio sam da ostavim neke nepotrebne stvari za završni uspon i ogledao nastavak staze do vrha oko 700 m višeg, koji zbog ogromnog križa na vrhu izgleda varljivo kratko.
Malo prije dvije po podne krenuo sam prema vrhu, koji se prvo vijuga preko šljunkovite krajine, zatim strmo penje prema razglednom sjevernom grebenu Nederkogla.
Tu se nastavlja još uvijek malo zahtjevna staza preko karakterističnih granitu blokova sve više iznad jezerske dolinice na istočnoj strani planine. Uz stazu prešao sam neke neproblematične snježne mrlje, oko 100 m ispod vrha na savjet trojice prolaznika da izbjegnem problematični ljetni snijeg na zapadnom grebenu gdje strmo skreće inače odlično označena staza, prešao do krusljivih strmina na istočnom boku planine. Preko prilično krusljivog terena popeo sam se do stare markacije inače neoznačene smjerice preko istočnih pečina Nederkogla i preko skalnatih ploča u ugodnom penjanju u okviru II. stupnja izravno do velikog križa na vrhu (penjanju na kraju se može uglavnom izbjeći, ali je krusljivi teren ispod vrha gdje je nekad vodila istočna smjer, znatno opasniji od čvrstog stijene kojom sam prišao).
Jer Nederkogel služi kao uspravni stražar središnjem dijelu Ötzalskog planinskog lanca, razgledi s vrha su impresivni: bilo mi je ugodno razgledavati i obnavljati sjećanja na prošlogodišnje ture na Wildspitze, Hohe Geige, Similaun i Zuckerhütl jasno vidljive u prekrasnoj vršnoj panorami, predivni su i dubinski pogledi prema Söldenu, Nederseeu i smučarskom centru Obergurgl-Hochgurgl.

Nakon dužeg odmora na vrhu malo po četiri po podne oprezno sam sišao do poprečne označene staze, gdje sam u duhu drugarstva koje su mi pokazali oni prije, savjetom o tijeku završnog uspona pomogao mladcu, zatim nastavio silazak preko vršne strukture i sjevernog grebena Nederkogla. Malo nakon pola šest sišao sam natrag do jezera na 2436 m, gdje sam se odmorio duže i napravio plan za provod noći - o tome kako sam je proveo možda preko drugih kanala

Ujutro u centru sela Zwieselstein, nad kojim se markantno uzdiže Nederkogel 1700 m viši, uzeo sam prvi jutarnji autobus do Ötztal Bahnhofa i odatle vlakom prema Innsbrucku, iste večeri pak vlakom na celonoćnu put prema Ljubljani.

Peti uzastopni dan ovogodišnjih pohajkovanja po Tirolu odveo me najviše, iako tura nije bila preduga ili pretjerano zahtjevna; sve dok na zapadnom grebenu nema snijega (ja sam imao punu zimsku opremu, ali bi zbog omekšalog ljetnog snijega uspon preko zasneženog grebena bio rizičan) i preskočiš penjački završetak, radi se o samo djelomično zahtjevnom usponu za koji od izlazne točke treba oko 4 sata hoda. Možda nije najlakši ili najudobniji tritisočak u okolici - Sulzkogel, Zischgeles ili čak Rinnenspitze u Stubajskim Alpama nude se u tom pogledu - ali uspon u suhim uvjetima mogu smireno preporučiti i onima koji sa ovim visinama još nemaju puno iskustva.

S partnericom smo se prošli tjedan ponovno potepali po švicarskom visokogorju. Pritom smo se ovaj put popeli na dva vrha:

Lagginhorn, 4010 m (JZ greben/norm., PD-, I-II)
Dom, 4545 m (S padina/norm., PD+, III-/II, 40°)

Prvotna ideja bila je, da za aklimatizaciju prije ozbiljnog Doma, koji sam već duže vrijeme planirao, posjetimo pretežno ledenjački Weissmies (PD), koji vrijedi za aklimatizacijsku klasiku od Weissmieshütte kolibe (2726 m), do koje smo pješice pristupili iz Saas-Grunda. No i Weissmies su pogodile padalinsko loša zima i vruće ljeto, pa je ledenjak po kojem prolazi normala ove godine iznimno teško i opasno prohodan (truli led, brojne opsežne nove pukotine, strmina), pa nam je skrbnik uspon jako odvjetovao. Kao većina ostalih odlučili smo se za zamjenski cilj koji je zahvalan u mnogočemu (zahtjevnost, duljina, polazište) osim terenskom karakteru staze vrlo sličan Weissmiesu i stoga prikladan za naš cilj: samo metar niži Lagginhorn.
Uspon na njega započeli smo još u potpunoj tami, iako nam trenutno na putu do njega nikad nije potrebno stati na snijeg ili led, zbog grebenskog karaktera sama staza nije posebno izložena padajućem kamenju. Inače je sama stvar prilično jednolična, usporediva s blokovskim stazama na brojne turske tritisočake, te tehnički i orijentacijski relativno jednostavna - ocjena PD je po mom mišljenju ipak pretjerana, najteže mjesto kod bijele ploče je ipak nešto izloženo, ali kratko i penjački ne posebno teško (I+); sve ostalo je pretežno strma šetnja ili penjanje koje ne prelazi I. stupanj. Sam vrh je prilično neočekivano uzak i strm; tijekom našeg posjeta puhao je hladan vjetar i magle su zakrivale pogled, pa smo se prilično brzo vratili u dolinu. Prilično monoton spust se vuče, neke posebne estetike osim na pojedinim vidikovcima grebena nema na njemu - predstavlja pak činjenicu da je riječ o relativno nezahtjevnom četiritisućaku na koji se može krenuti bez ledenjačke opreme i užeta (vidjeli smo prilično samohodaca), mogući nacrt prijedloga za sve koji bi željeli prvi put pristupiti alpskom četiritisućaku i pritom izbjeći mase na obližnjem Allalinhornu. U tom pogledu, kao i za aklimatizaciju prije drugih uspona, Lagginhorn dobiva posebne reference.
Uz sve to ipak moram reći da uspon unatoč gornjim riječima ne treba podcijeniti, već zbog duljine (4-5 sati i cca. 1300 m uspona od kolibe); na stazi smo primjerice vidjeli ljude u potpuno neprimjerenoj obući i nepotpunoj opremi još na usponu u ranom poslijepodnevu - tome svakako ne treba slijediti.

Nakon spusta u dolinu odvezli smo se u kamp kod Rande prema glavnom cilju izleta: moćnoj katedrali Dom, prvaku grupe planina iznad Saastala, koji je inače sedmi najviši, ali treći najistaknutiji vrh u Alpama te najviši vrh koji u potpunosti leži u Švicarskoj. Uspon na njega nije poznat kao pretjerano tehnički zahtjevan (iako je sve samo ne trivijalan), ali slovi kao vrlo dug i naporan (a i objektivno opasan zbog brojnih ledenjačkih pukotina) - od polazišta do vrha ima čak 3139 m visinske razlike, svaki metar moramo prijeći pješice, što je posebnost među alpskim divovima i najveća visinska razlika na stazi među normalama četiritisućaka. Kad smo ga u prošlosti i dan prije gledali iz Saastala ili iznad njega, činio se nepristupačnim sa svojom okomitom istočnom stijenu, no za razliku od većine susjeda poput isključivo penjačkih Täschhorn i Lenzspitze ima slabu točku, naime prostrani ledenjak Hohberggletscher na SZ strani, koji se proteže sve do posljednjih metara pred krajnje strmim vrhom, i nudi mogućnost za naporan, ali vještim planinarima pristupačan normalan put na vrh. Uvijek naravno na takvoj ozbiljnoj turi postoji potencijal za poteškoće.
Vremenska prognoza za dan kad smo se popeli na vrh nije bila najpovoljnija, ali se s vremenom poboljšala i nakon skromne regeneracije dan nakon Lagginhorna krenuli smo prema Domhütte, koja predstavlja polazište za uspon na Dom.
Sama staza kod kolibe veći je dio prilično ugodna za oči i noge, jer se vijuga po ugodnom i za hodanje prijatnom terenu s prekrasnim pogledima na moćni Weisshorn i drzni Zinalrothorn, kojima se kasnije pridružuje i prekrasan pogled prema Matterhornu. Više staza postaje nešto zahtjevnija i postupno se pretvara u pravu lakšu feratu s vrlo domišljatim osiguranjima koja nas sigurno vode preko strmih dimnjaka i uskog grebena; bez osiguranja tu bi išlo za prilično ozbiljno penjanje.
Doručak prije uspona na Dom, koji je tog dana bio cilj gotovo svih gostiju, strogo je u 2.30, pri čemu smo se kao i uvijek malo odužili i krenuli više prema začelju. Sama staza u prvom dijelu je odlično markirana, ali slijedili smo krivu seriju kamenčića iznad morene i izgubili nekoliko minuta u danu kad su bile najavljene popodnevne oluje; u tom dijelu gotovo do grebena Festigrat izbjegavamo ledenjak.
Na visini cca. 3650 m slijedi ključni element ture: uspon preko cca. 80 m visokog zida grebena iznad ledenjaka Festigletscher, koji na jednom mjestu u donjem dijelu možda doseže III-, inače je riječ o uglavnom ugodnom penjanju II u prilično kompaktnom stijeni. Sidara za osiguranje, koja također označavaju optimalni smjer, ima dovoljno. Zbog mase ljudi ispred nas bili smo primorani čekati dulje vrijeme, zbog čega smo u drugom dijelu uspona morali znatno ubrzati korak. U tom dijelu najprije slijedi strm spust i prijelaz vrlo pukotinastog, opasnog dijela ledenjaka Hohberggletscher, iznad visine 4000 m potonji postaje sve strmiji (do 40°), ali ne stvara prevelike poteškoće.
Potonje je potencijalno naznačilo vrijeme koje se protiv očekivanja naglo promijenilo i zaprijetilo. Na sedlu cca. 80 m ispod vrha, gdje je i zaključak ove godine gotovo neprohodnog grebena Festigrat, udružili smo snage s grupom iskusnih planinara; četvorica smo se brzo zaputili po izloženom i strmom grebenu na vrh te brzim tempom niz ledenjak, ostali su se sigurno spustili bez završnog uspona.

Na uskom i strmom, ali vrlo atmosferskom vrhu s elegantnim križem, gdje ima mjesta samo za nekoliko ljudi, ostali smo samo kratko vrijeme.

Kasnije smo složno potražili put preko sve više otvorenog ledenjaka i spustili se preko stijene - na tom mjestu moram zahvaliti što su nam duljim skupljanjem užeta pomogli i omogućili brži spust u nastojanju da prijeđemo ključni dio prije potencijalnih vremenskih neugodnosti (sami smo imali samo 30 m, što ne omogućuje efektivno spuštanje užetom - preporučujem barem 50 m). Dobra pola sata iznad kolibe nebo se razbjesnilo, ali gorega nije bilo.

Nakon dugog sna sljedeći dan u laganoj kiši spustili smo se mimo Europahütte i Charles Kuonen Hängebrücke, najdužeg visećeg mosta na svijetu koji mjeri gotovo 500 m u duljinu, do Rande i krenuli na dugu vožnju prema Ljubljani.

Zaključne misli? Izlet je svakako uspio, imali smo i prilično sreće s vremenom. Cijene su švicarski skupe (posebno u Domhütte, koja se opskrbljuje samo helikopterom), ali to što smo zbog logistike i lošeg vremena navečer za jednu noć ipak produžili boravak na kolibi pokazalo se mudrim; već je tura na Dom vrlo naporna, a bila bi još više uz dodatni spust u dolinu u oluji.
Tura na Lagginhorn je s druge strane relativno laka i sama po sebi jedva vrijedna uspona osim kao aklimatizacija za zahtjevnije i više ciljeve, ali trenutno nudi povoljnu priliku za uspon na četiritisućak bez ledenjačke opreme i užeta. Nekoliko iskustava i poštovanja prema takvom visokogorju svakako je potrebno.

Hvala! Predloženi itinerarij - ili neka varijacija toga, možda u kombinaciji s Montanaijom i kućom Padova - svakako toplo preporučujem.
Furlanski Dolomiti su doista jedinstveni, s brojnim blistavim kamenim tornjevima i svojstvenim oblicima minerala krajolik je iznimno privlačan, a ujedno i prilično samotan, mirniji od poznatijih susjeda prema zapadu - Kugy je u svojim planinarskim spisima tvrdio da u osjećaju i estetici Cridole i okoline nema para.
Istina je, međutim, da za planinara koji traži samoću tamo mogućnosti nisu baš neograničene - ipak već gledam prema drugim ciljevima ovdje, primjerice Monfalcon di Forni, koji se može diviti prilikom uspona na Cridolu.
No sada dolaze na red druge stvari
Sretno!

Monte Cridola (2581 m, "via Kugy-Orsolini", II+/I-II), Cima Urtisiel Est (2119 m), 4.-5. 7.

Tjedan dana nakon uspona na Mrzlu goru preko Hudega praska s partnericom - kao početkom ovogodišnjih ozbiljnijih ljetnih tura - lutao sam po karnijskim Predalpama i ostvario dugo željeni cilj - Monte Cridolu, ljepoticu Furlanskih Dolomita, koja se uzdiže nad iznimnim okruženjem slikovitih dolomitskih stupova, prozora i stijenskih zavjesa.
Prvi dan sam radi okusa okolnih planina stao na lako dostupan vidikovac Cima Urtisiel Est, a drugi dan nakon noćenja u kolibi Giaf ne prerano krenuo prema Tacci del Cridoli, gdje počinje prilično divlji, ozbiljan, iako odlično označen uspon iz nekih drugih vremena po smjeru prvopenjača na istočni, glavni vrh Cridole - slovenskog Tršćanina Juliusa Kugyja i vodiča Orsoline. Put ima prvobitni karakter, usporediv primjerice s obližnjom Monte Siero, ali je nešto delikatniji; uglavnom se penjemo po kršljivim jarugama, žljebovima i policama I.-II. stupnja, najteže mjesto je gladak kamin ocijenjen II+/III-, no nije izložen i stoga možda čak manje problematičan od nekoliko metara zračnog prijelaza II. stupnja malo ispod vrha. Inače smjer nije pretežak, ali potrebna je stalna koncentracija zbog konzistentne izloženosti i strmine - to vrijedi posebno pri spustu.
Na putu sam pretekao tri Talijana, još pet sam ih sreo niže na putu pri spustu - priličan broj za prilično rijetko posjećenu planinu na inače vremenski vrlo povoljan dan za planinarenje.

Estetski dojam uspona može se ocijeniti samo superlativima - neka slike kažu više od riječi o čaroliji skulptura prirode uz uspon, koju su već hvalili Kugy i nasljednici. Izvanredan pogled s malog prostranog, strmog vrha također je vrijedan posebne spomena.

Vraćao sam se sjevernim putem mimo bivaka Vaccari i sedla Cridola, koji je ponudio nove iznimne poglede na tajanstveni karnijski svijet, ali i mučnim siparima koji nisu bili po volji osjetljivim La Sportiva cipelama - ali unatoč zadršcima, i sam preporučujem takvu kružnu rutu.
Bez daljnjega - nezaboravan vikend u prekrasnom okruženju kao uspješan uvod u visoku planinarsku sezonu.

PS: kao i obično, precizniji tijek puta može se iščitati pomoću zapisa ispod slika. Sretno na planinskim stazama!

Da malo skrenem s teme: prošli tjedan sam i ja posjetio vrhove Glerisa. S obzirom na gornje doprinose stupio sam na stazu s sedla Forcella della Pecora s više nego dužnim strahopoštovanjem, koje međutim, unatoč privlačnosti staze, nije bilo u potpunosti opravdano: staza je u velikoj mjeri očito svježe (neformalno) označena i lijepo praćiva, vješto provučena kroz prirodne prolaze te tehnički relativno umjerene zahtjevnosti (penjanje nigdje ne prelazi dobru II. stupanj, stijena je osim na pojedinačnim mjestima prilično kompaktna, izloženost upravljiva), time krajinski i planinarsko privlačna. Na dva mjesta bila je pričvršćena fiksna vrv tijekom mog posjeta: ona značajno pomaže na početnom dijelu spusta s Cime di Mezzo kroz zagušćeni teren prema Forcelli del Forame, manje relevantna na ugodnom završnom usponu na Cimu Alta di Gleris, gdje također ne ide najugodnijim prijelazima; može biti korisna na silaznoj.
Na vrhu Cime Alta di Gleris, kraljice 7 Picche de Gleris, čeka nas knjiga s više unosa nego što bismo očekivali, do popularnog Monte Chiavalsa (furl. Cjavals) čeka nas samo manje zahtjevan greben. Za cijelu stazu do Cjavalsa potrošio sam oko 4 sata u umjerenom tempu, parkirao sam malo niže jer zbog problematičnog dijela nisam bio siguran o upotrebljivosti ceste više (neopravdano). Na vrhu sam sreo jedine ljude na stazi - obitelj s 2 djece - i spustio se razgibanim i prilično privlačnom označenom stazom do Forcelle di Vecce, od tamo ruševitom neoznačenom stazicom do raskrižja s putom 430 i njome do izlazne točke.

U trenutnim uvjetima toplo priporučujem dovoljno iskusnima bez oklijevanja; rekao bih da je po zahtjevnosti npr. usporediva s karnijskim sentiero alpinistico Piero Nobile preko Cime dai Gjai ili normalkom na Monte Siero (koja ima ipak sasvim drugačiji karakter) odnosno s neoznačenom Cimo Piccolo della Scalo u Zapadnim Julijcima; tko je savladao bilo koju od ovih ili sličnih ne bi trebao imeti velikih problema pri prelasku (tri od) sedam vrhova masiva Gleris. Redoviti i pouzdani znakovi olakšavaju orijentaciju i prolaz ispod vrhova, ipak bi turu svakako postavio u opisanom smjeru.

Nekako tako kao što je opisao @djimuzl, uz to i prepadno - pad bi se završio tek cca. 80 m niže u grapi između Ponci. Kad sam bio zadnji put tamo, s gornjeg klina bedasto je visjela neka nepouzdana jeklenica koja pri spustu malo pomaže.
Taj dio je kratak, ali jedan od kočljivijih službeno označenih kod nas te u vlažnom odsvjetovan - nije previše loš i daljnji uspon do vrha je vrlo lijep i razgleden.
Prilažem fotografiju kočljivog dijela iz prije nekoliko godina. Oprezno, inače hrabro.

Drži da rjeđe izvještavam o usponima koje napravim u našim brežuljcima - posebno jer rijetko donose novost na forum - ali s obzirom da zapisi o usponu na Pihavec ove godine samevaju, vrh sam pa, kako se pokazalo, u zadnje vrijeme znatno manje posjećen, ovaj put ću si dopustiti objavu malo dužeg reportaže.

Prošle nedjelje za vrijeme stresnog razdoblja (ovaj put posebno jer su manje marljivi studenti još više navikli labaviji pristup u Covidu :jezik) krajem rujna htio malo kraći i manje ambiciozan izlet, pa sam krenuo na Pihavec, jedan od zadnjih vrhova nad Kriškim podima koji mi je ostao izvan zbirke (ovdje izuzmem brr greben između Goličice i Planje). Izvorni plan prečenja po još usamljenijoj smjeru propao zbog uvjeta, ali nadomjestak je bio baš lijep. Opis vjerojatno mnogi znaju, nije loše dati u pomoć eventualnom znatiželjnom sljedbeniku.

Zranije s pratiteljicom koja me pospremila do sedla Luknja, među brojnim planinarima koji su nastavili prema Triglavu ili Kriškim podima, parkirao u Vratima i prošetao do prelaza gdje su sunčano jutro zamijenile gusta magla i jaki naleti vjetra. Nastavio sam sam i unatoč lošoj vidljivosti, kad je maglu samo povremeno odganjao jači vjetar, bez većih problema s orijentacijom stigao do znamenitog žlaba u zapadnom zidu Vrha nad Kamnom gdje je završio svoj životni put Tina Mihelič, velik poznavatelj Julijskih Alpa. Žlab nudi najelegantniji prijelaz preko stene, ali je prilično zahtjevan - jedan nekoliko metarski prijelaz zahtijeva penjanje dobre II. stupnje (plezalni vodič navodi čak II-III što je tu previše), ostatak lakši ali još uvijek strm. Prilikom povratka istim putem manje iskusnima nije loše ponijeti komad konopca.
Od žlaba nastavio strmim prepadnim travama i slijedio logičan tijek uspona travama i škriljem između Pihavca i Vrha nad Kamnom, malo ispod škrbine Čez Kamen primijetio i dva usamljena možica. U blizini škrbine pridružio sam se gornjem dijelu označene staze i bez problema stigao prostrani vrh Pihavca.
Pogleda s usamljenog vrha nije moglo stvoriti ni pravo planinsko ozračje, ali su se povremeno iznad magle ukazali Triglav i Razorova grupa. Prije nego sam krenuo natrag, iznenadio me - i ja njega - tip koji navodno tu još nije doživio posjeta. Al pogled u knjigu u kojoj se upisuju pokazao da posjeti nisu (više) tako rijetki i da čak ni taj dan nismo bili jedini.

S obzirom na jamstva planinara kojeg sam sreo i upise u knjizi koji su naznačivali prolaznost staze, s škrbine krenuo označenom stazom (osnovni cilj bio je silazak bezpotnim južnim grebenom preko M. Pihavca do pl. Zajavor, ali sam zbog vrlo loše vidljivosti i jakog vjetra morao odustati). Oprema za zaštitu u gornjem dijelu silaska sa škrbine djelomično oštećena, ali gdje je stvarno potrebno (pri prijelazu preko okomite skoke zaštićene stubljikama i čeličnom užadi) funkcionira zadovoljavajuće; s druge strane teren je stvarno propao i uspon tom stazom u datim uvjetima smrtonosan. Ako već, koristiti je samo za silazak samostalno gdje možemo kontrolirati situaciju, još bolje izbjeći do eventualne sanacije/otvaranja; s obzirom na trasu i razbijen teren ionako sumnjam da se to isplati.

Nakon spusta preko velikog melišta lakšim bezpotjem nastavio ispod grebena Bovškog Gamsovca do Dovških vrata (2180 m). Tada se potpuno razvedrilo i nisam mogao ne popeti se po trademark poglede na obližnji Bovški Gamsovec i za dobar 20 min bio na vrhu. Na putu sreo dosta planinara, na vrhu uživao u i fotografirao prekrasne poglede - sada potpuno jasnim pogledom na triglavsku sjevernu stijen - i za manje od sata bio natrag na Dovškim vratima; ovaj put nisam silazio po inače vrlo lijepoj poznatoj stazi do Luknje već, jer su me popodnevne obveze već jurile, brzo preko Sovatne. Za sat i pol bio u autu i vraćao se u vremenu koje je naznačavalo moguće večernje padaline.

Iako je izlet bio zamisljen kao lakša tura nakon nekoliko ambicioznijih u inozemstvu, pokazao se zanimljivom turockom u prilično divljem okruženju, iako se ono nalazi u blizini triglavskih šetnica.

felix, hvala. Izlet je stvarno prekrasan - panoramski, zabavan i odlično osiguran - ali bi zbog značajki ovog dijela Ziljskih Alpa i brojnih zanimljivih ferata i lakših penjanja na vrhove nad koćom, preporučio noćenje u velikoj i ugodnoj Karlsbader Hütte i popeti se još na neki brežuljak (dosta putova u Lienškim Dolomitima, što je inače neuradno ime ili možda ime kompaktne planine, opisano na portalu).

Što se tiče vremena tako - nam se žurilo zbog popodnevnih obveza, pa smo (osobito pri silazu) malo požurili. Vrijeme navedeno za turu na hribi.net je dosta naduvano - prosječni planinar će do koće penjati najmanje sat i pol (sl. vrijeme 2,15, ali previše oprezno), do početka ferate još dobra ura strmog uspona. Na ferati nema puno za dobiti, jer je vazdušna i mjesto zahtjevna, pa vredi računati najmanje tri sata do Grosse Sandspitze - toliko je službeno vrijeme prijelaza i toliko smo mi potrošili pri umjerenom tempu. Izuzetni pogledi zahtijevaju kraće pauze, pa hrabro računati još malo dodatka.
Silazak po Ari Schubel do polazišta smo obavili u dobrih dvije sata, pri čemu smo brže koračali. Možda ima smisla računati sat i pol silaza do koće (ako se dobro sjećam, kao vrijeme uspona po silaznoj puti službeno navedeno 2 sata i pol, ali to je malo pretjerano i silazak je potencijalno prilično brz, jer put osim pojedinih osiguranja nije posebno zahtjevan).
Možda vrijedi podsjetiti da je između koće Karlsbader i Grosse Sandspitze relativno mala visinska razlika (512 m), ali na grebenskom Panorami dosta spustova u duboke škrbine i ponovnih uspona na vrhove.

Sretno na putu,
Gašper

PS: dajem topografsku skicu puta, gdje su i navedena službena vremena

Čestitke i sa moje strane - radi se o stvarno pustolovskom usponu koji je zadovoljavajuće grandiozan! Tumova me mami, grebenski nastavak preko Plaskog Vogla mi izgleda kao skoro (pre)pošten zalogaj za solo istraživača, zato su pohvale još toliko na svom mjestu. Doživljaj je i pristojno opisan i fotografski dokumentiran.
Što se tiče imena tako je da u konačnoj fazi nije ni tako važno jer su oznake koje su često lokalno začinjene. U ovom slučaju mi se čini da je raspodjela prilično ravnomjerna, ali da se u zadnjih godinama preferira lakše zvučeći Vrh Labrja koji se npr. koristi na svim zemljovidima Geodetskog zavoda Slovenije od 2000+, koje imam trenutno pri ruci (Julijske Alpe - Z dio, Triglavski narodni park, vjerojatno i Julijci - Z, ali ga trenutno nemam kod sebe), u većem dijelu tiskovine, koriste ga npr. i M&M. Žajtamovo upozorenje je dakle ipak na mjestu.
Budući da se oba imena bez trunke sumnje odnose na istog referenta (koliko utvrdimo koji breg to zapravo je , naravno stvar nije važna.

Lp,
Gašper

Kl. i Gr. Laserzkopf (2718 m), Galitzenspitzen (2710 m), Daumen (2720 m), Große Sandspitze (2772 m) - Ziljske Alpe

Dan nakon uspona na Glödis (post u https://www.hribi.net/trenutne_razmere/aut/glodis_3206_m_visoke_ture_skupina_hochschober/57/6222) s prijateljicom sam krenuo po prekrasnoj veličanstvenoj ferati Panorama-Klettersteig koja prelazi veći dio središnje grupe Lienških Dolomita (koji inače predstavljaju najviši i najzapadniji dio Ziljskih Alpa), i završava na prvaku planine, 2772 m visokoj Große Sandspitze [strogo uzevši radi se o putu "Sepp-Oberlechner-Gedächtnisweg", oznaka Panorama-Klettersteig predstavlja cjelovito kružno prelaženje gdje kombiniramo navedeni put s silazom do koče Karlsbader lakšim "Gebirgsjägersteig" ili "Ari-Schübel-Steig" - urednik stranice može ispraviti grešku u opisu].

Zbog kasnog povratka s Glödisa i nepovoljnih uvjeta na cesti stigli smo kasno do velikog parkirališta kod Lienzer Dolomitenhütte i već noću dosegli prostranu koču Karlsbader Hütte na 2260 m.
Sljedećeg jutra krenuli smo prema početku znamenite grebenske ferate Panorama-Klettersteig koja vodi preko većeg dijela središnje grupe Lienških Dolomita na Große Sandspitze. Moderna ferata koja vodi preko vrhova Laserzkopf, Galitzenspitzen i Daumen krajolik je vrlo privlačan, odlično provučena i besprijekorno osigurana - kao takva možda predstavlja najviše što planinar može nealpinistički učiniti u Lienškim Dolomitima u jednom potezu.
Tehnički ferata nije među najtežima - najzahtjevniji je uspon na smioni toranj Daumen koji na jednom mjestu (dimnjak) doseže težinu C/D (možda je čak malo pretjerana, jer je dimnjak relativno neizložen i kratak, možda čak zahtjevniji su uspon na Laserzkopf, prvi dio uspona na Daumen i silazak s njega) - inače ocjena penjanja ide do C. S druge strane radi se o vrlo dugoj i zračno osiguranoj stazi s redovitim usponima i spustovima koji zahtijevaju dugotrajnu koncentraciju; ali je besprijekorno osigurana i prolazi presenetljivo čvrstom stijenom - dobro raspoloženje tijekom prelaska pomažu i prekrasni dubinski pogledi koje neprestano nudi.

S vrlo razglednog vrha planinskog lanca brzo smo se spustili po znatno lakšoj stazi Ari Schübel (samo jedno dosadno izloženo prelaženje i mjesto B/C, ostalo lakše ali krto) mimo koče do auta. Prijateljica je zatim nastavila prema Innsbrucku, ja sam se uputio večernjim poslovnim obvezama.

Za razliku od uspona na Glödis dan ranije ovaj put nas je pratio prekrasan vremenski uvjet koji je nudio prostrane poglede. Uvjeti su naravno još uvijek ljetni, koča Karlsbader otvorena do kraja prvog vikenda u listopadu. Lienški Dolomiti su inače popularno i kompaktno planinsko područje koje se karakteristički prilično ističe od ostatka Ziljskih Alpa, pa tako gostu sigurno nudi neke privlačne nagrade za uloženi trud.

Na kraju - u mom osobnom zaključku ove godine visoke sezone u stranim planinama na kraju kalendarskog ljeta riječ je o prilično veličanstvenom izletu po dvije privlačne staze koje su zbog označenog i osiguranog karaktera možda bile nešto lakše orijentacijske, ali ipak vrlo privlačne i vrijedne nešto duže vožnje. Preporučujem.

Hvala svima, nadam se da mi danas uspije staviti i slike nastavka ovog šarene putovanja
Sretno u planinama,
Gašper

Posljednje vrijeme se rjeđe javljam na forumu, što ne znači da nisam planinarski aktivan - samo zbog brojnih službenih obveza teško nalazim vrijeme da stvari pravilno opišem. U nadolazećim tjednima možda popravim neke grijehe (Hochalmspitze, Grossglockner, prelazak Krofičke itd.), ali ovaj put ću uspjeti objaviti potpuno aktualni izvještaj koji se odnosi na početak ove sedmice i koji može nekome dati ideju za posjet čudovitim vrhovima koje smo posjetili s kolegicom.

Posljednja dva dana godišnjeg dopusta iskoristio sam za vrhove u okolici Lienza. Već tjedan dana ranije sam planirao završiti visokogorsku sezonu u Švicarskoj s Finsteraarhornom, ali sam morao odgoditi ovu turu zbog zdravstvenih i vremenskih uvjeta za godinu dana, za ovu godinu pa sam se oprosti od stranog visokogorja manje zahtjevnijim i ugodnijim izletom (iako relativno kompleksno planiranim).
S prijateljicom smo odabrali pomalo neobičan i kompliciran itinerar, koji nam je donio dosta izvanrednih pogleda i uzbudljivih trenutaka - pa i malo nezadovoljstva
Prvog dana smo, priznati treba, u pregovornom stilu slavenskih kolega ne previše rano stigli do ulaza u svijet Visokih Tur i uspjeli na markantan, izdaleka prepoznatljiv Glödis (također Glödisspitze). Put osiguran tek od 2006., koji vodi na vrh jugoistočnim grebenom, tehnički nije posebno zahtjevan (većinom do B, jedno mjesto možda B/C, kratki uspon iznad mosta C, ali se mu može izbjeći), ali vlačne stijene koje su nosile krpice svježeg snijega zahtijevale su oprezan uspon. Na putu prelazimo vrlo atraktivni viseći most, koji je zbog snježnog jezika i ledenog podloga ispod njega djelovao prilično zlokobno.
Nakon odmora na vrhu u sve razglednijem popodnevu polako smo se spustili i tijekom spusta promatrali "gloriju" (pojav sličan duge). Večeri smo bili kod auta i krenuli prema izhodištu prema cilju drugog dana na kontrastnoj strani južno od Lienza.

Možda je malo prerano govoriti da se ljetni uvjeti povlače - mi smo otišli na vrh odmah nakon kratkog razdoblja snježenja, na ferati nas je pratio samo svjež, nanio sneg, koji nakon nekoliko toplijih dana sad vjerojatno više nema. Pogledi s vrha bili su selektivniji, Grossglockneru koji sam posjetio početkom rujna nije uspjelo proviriti iz oblaka; ipak prostrani vrh ponudio je lijep izbor za zadnje dane kalendarskog ljeta i grupa Schober otkrivala se pred nama pomalo sramežljivo, ali prilično veličanstveno.

Na kraju još neke tehničke stvari: izlet je Slovenima dobro poznat i zbog prilično izravne staze Glödis nudi ugodnu priliku za jednodnevni napad na privlačan tritisočak, ali vožnja do okolice Lienza na Istočnoj Tirolskoj je prilično duga. Cesta do Seichenbrunna u usporedbi s većinom sličnih austrijskih izlaznih točaka lokalno malo lošija (zbog toga smo imali neke neočekivane probleme pri kasnovečernjem spustu), ali ne bi trebala predstavljati ozbiljne prepreke ni niskim autima - cesta na Gößgraben to nije
Put do ulaza u feratu na malo preko 2900 m je lagan, dug i pomalo monotona, iako prolazi kroz privlačnu pokrajinu.
Besprijekorno osigurana ferata više je slična našim visokogorskim osiguranim stazama nego suvremenim sportskim feratama i osim atraktivnog prelaska mosta vješto je provučena preko najugodnijih grebenskih prolaza.
Koča otvorena do početka listopada, ali se čini da je posljednje vrijeme pomalo zapuštena - tako nismo sreli nikoga na cijelom putu, prema vrhu smo probijali prve stope u snijegu.

Hvala svima, zbog ugodnog iskustva bilo mi je zadovoljstvo dati opis i eventualni savjet.
Takvo prečenje (i Nederkogel dan kasnije) također je odlična priprema za zahtjevne uspone koje još planiram krajem ljeta, npr. Finsteraarhorn u Švicarskoj.

Možda samo naglasak da pri planiranju sličnih tura imamo prilično slobodne ruke i izbora, jer iz postaja vode brojni dobro označeni putovi na mnoštvo vrhova - u Karwendelu, koji je stvarno razsežno pogorje, nalazi se silna berba špica i tornjeva između, recimo, 2300 i dobrih 2700 m nadmorske visine, za razliku od pristupa kod nas čak su i lakše plezalne staze često markirane.

Pa siguran korak!

Hvala @palček plezalček! Uvijek se potrudim riječima oživjeti izlete, posebno kad su područja manje poznata Slovencima koja sam istraživao zadnje dvije godine.
Mislim da te "razglednice" stvarno pokazuju dinamiku prirode i vremenskih uvjeta koji su me pratili na ovoj stazi.
Inače i ja rado čitam tvoje opise staza koje često dolaze u obzir za planiranje budućih izleta.
Lp,
Gašper

Trobec:
E, hvala na ocjeni; taj opis je bio najteži od svih koje sam napisao za ovaj portal, jer istraživački baš kompliciran, do sedla pod Malim vratcima "divljina", očitih orijentacijskih točaka malo. Kopirati Habjana nema smisla, njegov je i labav.
Kao što je rekao redbull i ti potvrđuješ (iako malo zabune u terminologiji), preko Malih vrataca zapravo ne treba, što sam naglasio u opisu, Habjan predlaže baš to - povećava zahtjevnost, spust u škrbinu pomalo neugodan.
Moram napomenuti da Mala vratca nisu sedlo (kao što bi možda očekivali po nazivu - ali vidi sličan naziv vrha Vratca na drugoj strani masiva Kočne), nego pravi vrh nad sedlom (ref. Habjan: Brezpotja, https://www.gore-ljudje.si/na-kocno, http://xn--pepoti-ckb.si/tocka.php?id=4591 itd.)

Možda malo nevažno, ali ako nekoga motiviše perspektiva malo teže dostupnog vrha na dodatni prijelaz, dobro

U svakom slučaju vrlo lijepa tura - čestitam!
Lp,
Gašper

Hvala na pregledavanju, Primož, i vjeruj da i meni - Karwendel, koji sa stvarno divljom prirodom brojnih stijenskih tornjeva, zidova i klanca možda najljepši i najzanimljiviji dio planinskog Tirola, osim superpopularnog Nordkettea još stvarno nisam ponjušio - početkom listopada sam htio kratko vikend prečenje, ali cjelovito pobjeljivanje i druge obveze će to možda spriječiti...
Unatoč dobroj planinarskoj sezoni čini mi se da sam nekako dobro obradio samo Stubajske Alpe, koje istini na ljubav nude najviše među najvišim planinama Tirola - ledenjačke prostranstva, idilične planine i strme vapnenačke stene, čega u susjednim Zillertalskim i Ötzalskim Alpama ne nađeš, barem ne u ovoj mjeri - ali i tu je naravno puno nepoznatog

Preporučujem daljnje istraživanje i tada čekam neki reportažu - možda sljedeće godine opet praznici na Tirolu?

Lp,
G