sabina.7 - Zadnje poruke

Jučer smo se uputili do koče u potpuno idiličnoj zimskoj krajini. Čim smo izašli iz auta, bilo je ledeno hladno, maglovito, vjetrovno, baš nič privlačno..... No čim smo krenuli po vojnoj mulatjeri, po stazi 146, vremenske prilike su se znatno popravile. Ostavili smo niske magle, sunce je dobivalo na snazi i nas sve više grijalo, pa i snježna krajina se presijavala. Snijega je bilo oko 20 do 30 cm, povremeno i više i udirao nam se. Utaban je bio do račvora za Creto di Collina, ali i za tim nismo imali većih problema. Lep je jedan stjenoviti prijelaz, po kojem se lagano spustiš i onda nastavljaš put do šumske ceste, koja te vodi do koče. Kod koče je bilo nekoliko posjetitelja, koji su došli i s suprotne strane. Tu smo se zadržali neko vrijeme i pogledali sve vrhove, koji su nam se jasno prikazali na obzoru. Vidljivost je jučer bila velika. Vratili smo se prvo po šumskoj cesti, onda smo skrenuli lijevo na stazu, koja nas je u dvadeset minuta dovela do prelaza. Tu smo se popeli još do napuštene vojarne i pogledali stare rimske natpise na stijeni iz trećeg stoljeća. Kod automobila smo se opet našli u magli i hladnoći, tako da smo brzo pobrali stvari i odveli prema kući.

Nakon dugog vremena ponovno smo se odpravili u stijene i preplezali ovaj lijep smjer, dug 250 metara, koji se nalazi u blizini bivaka Gorizia.
Smjer nije jako opremljen, ali ima dosta prirodnih mogućnosti za osiguranje. Spustili smo se spuštanjem po vrvi, jer su sidrišta za dvostruko uže opremljena. Dok smo plezali, na suprotnoj strani po sjevernom grebenu plezala je skupina Tršćanina. Nažalost, jedan od njih se ozlijedio i zbog desetometarskog pada doletio je helikopter i odveo ih u dolinu.

Borut Kumar je u svom članku o Sabotinu napisao sljedeće: "Najmanje poznata (tj. gotovo nepoznata), najzanimljivija i najteže dostupna geološka zanimljivost nalazi se pod SI stjenom Sabotina, gdje se može diviti stjenovitom skloništu duljine oko pola kilometra, koje je prije desetaka milijuna godina isklesala Soča. Ispod same stije je još više stjenovitih skloništa različitih veličina i duljina, ali su još teže dostupne, a manje atraktivne." Naravno, to je napisano kao izazov, koji sam prihvatila i danas sam otišla u Brda s uspjehom, jer sam pronašla stjenovita skloništa i jedini izvor vode na Sabotinu. Zahvaliti se moram lovcu koji mi je dao još neke preciznije informacije od Boruta. S prvim sam lutala oko lovačke kuće, po šumi, pronašla tisuću drugih stvari, ali ne stjenovita skloništa. Već sam skoro očajala i vraćala se prema autu kad sam ugledala lovca na mopedu koji mi je vratio nadu i ukazao pravi put. Zadovoljna sam svojom upornošću. Stjenovita skloništa su čudovita, ako volite stijene, vrijedne posjeta.

Namjerno smo najlepše ostavili za sljedeći put!!!!
Vratit ćemo se ili ću se vratiti i proći put u suprotnom smjeru.
Hvala ionako za info, Igore.

I mi smo jučer u magli prešli istu stazu kao LEGENDA. Vidljivost je bila unatoč niskoj oblačnosti dobra. Kod bivaka se čak razvedrilo, natrag je bilo skoro potpuno jasno. Dodala bi samo da se mi nismo spustili do Škrbine Sprednje Špranje, nego smo krenuli neoznačenom vojničkom mulatijerom direktno do koče Cregnadul i uštedjeli cijeli sat hoda. Natrag smo se mogli najesti slasnih malina. Ja sam bila prvi put na ovoj stazi i moram reći da me izuzetno oduševila i ushićila. Zbilja lijepa!!!

Da, stvarno jasno napisano i korisno. Hvala.

Napovijesti su bile potpuno promašene, očekivali smo kišu, ali je nije bilo. Dakle brzo smo se odlučili za popodnevni izlet na Golake. Prečicom smo šetali do zatvorene Iztokove koče i dalje prema Golacima. Temperatura je bila idealna, nije bilo ni pretoplo ni prehladno, krajina posebno u gornjem dijelu zanimljiva i raznolika, pogledi prostrani i jasni.........sreli smo neke ljude, ali ih možemo prebrojiti na prstima. Na vrhu je jedan ljubazan planinar pisao na kamen KOĆA, smjerokaz za one koji dolaze iz Vojskog i ne znaju put do Iztokove koče. Vjerojatno je on i novouređivao i označio blagu stazu. Super posao! Nazad put je jako lagano kišilo....tako da je bilo baš ugodno.

Danas smo se probudili vrlo rano, tako da smo u pet ujutro već krenuli prema današnjem cilju, to je bila planina Amariana u Karnijskim Alpama. U Karniji smo napustili autocestu, vozili do sela Amaro i parkirali. Prvo smo malo hodali po asfaltu, zatim skrenuli lijevo i uspinjali se bujno zaraslim stazom 414 do prelaza Cristo di Forca na 1058 m. Do tu se većina doveze autom, jer ima uređeno parkirište gdje je danes bilo dosta automobila. Ondje se staza nastavlja kroz šumu i livade pune raznovrsnog cvijeća. Raj za botanike! Nakon sat hoda put se otvara, po travnatim strminama se popnemo do stijena, gdje je i kraća lakša penjačka staza koja nas vodi do vrha gdje stoji kip Marije sa zvoncem. Danas je bilo dosta ljudi na vrhu, slovenskog i talijanskog govora. Vrlo razgledna planina!!!!! Na nju se treba popeti vrlo rano, jer inače je prevruće. Ako se kreće iz sela Amaro, put je prilično dug i radiš oko 1500 metara visinske razlike. U donjem dijelu dobro se poprskati sredstvom protiv krpelja!!! Vrijedna posjeta!

Danas sam skočila gore za nabiranje kondicije. Napravila sam krug, gore sam išla po strmoj, dol po položnoj. Bilo je stvarno lijepo i čisto, ali malo ispod grebena puhao je sigurno 100 na sat. Oduzimao je dah! Nazad grede sam srela kamza, a nažalost se nije htio fotografirati.

Sabotin je u cvjetu. Na njem ima 608 različitih vrsta cvijeća i u ovom razdoblju je pravi botanički vrt. Sabotin nema puno krpelja, Sveta gora puno više.

Na vrhu sam nedavno srela ljude koji su došli sjevernom stazom.......zato smatram da je otvorena.

Nybello, vrlo natančan i zanimljiv opis, lijepe fotografije i izazov da nađem te spodmole za koje zbilja nisam znala.
Hvala.

Iz vrlo lijepo uređene, čiste i obnovljene vasi Kamnje krenula sam danas po putu kosača i grabljača na Kucelj. Put je prilično dug i vrlo samotan, ali lijep i dobro označen. Na vrhu Kuclja sam malo sjedila i odmorila se, onda krenula prema Mali Gori tj. Čavnu. Put je nakon ove zime potpuno promijenio izgled, staze neprepoznatljive, puno polomljenog i podrnutog drveća, šumari imaju zbilja puno posla. Novo označeni put prema Mali Gori (nov smjerokaz 100 metara više od stare putanje) zbilja je slabo vidljiv i kad nisam našla više tragova staze, otišla sam niz jednu grapu. Od Male Gore prema izhodištu opet sve lijepo označeno i dobro prolazno.

Danas smo se konačno odpravili malo na snijeg. Cesta do koče Pelizzo službeno je zatvorena, ali budući da je kopna skoro do vrha, mnogi se voze dalje i parkiraju više. To smo učinili i mi, tako smo odmah bili na skijama. Na putu smo sreli dosta ljudi. Snijega je dosta, pa gladko do vrha. Smučanja naravno malo, ali kvalitetno. Priroda, Krn nasuprot, pogled s vrha, kapelica........mnogo ljepote i dobar zrak.

Prekrasne fotografije. Odabrala si pravi dan!

Čudovite slike i čudovit pas!

U Gorici je jutros padala kiša, ali smo vjerovali meteorolozima koji su najavili sunce u Alpama na trbiškom kraju i tako je bilo. Ovaj put vozili smo se slovenskom stranom kroz Bovec, jer talijanska autocesta postaje sve skuplja, jer moraš platiti više od 20 eura za oba smjera (10,4 + 10,4 eura), ako ideš iz Gorice u Trbiž. Slovenski put je u ovom razdoblju još slikovitiji, ali je u nekim dijelovima opasniji zbog ludih vozača koji malo previše gaze gas. U planinama je bila prava jesenja bajka, što se vidi sa slika. Otišli smo do vrha Kamnitega lovca, spustili se prema Zajzeri prvo lakšom feratom, onda šumskom stazom, ali samo do raskrižja, gdje smo uzeli put prema Višarjama. Opet malo gore, malo ravno, malo dolje, opet cestom gore i konačno smo stigli do vrha Višarija. Crkva je bila u četiri popodne još otvorena i dva ugostiteljska lokala, tako da smo se malo odžejali toplim čajevima, popričali s ljubaznim oskrbnikom i vratili se u dolinu pa kući. Lijep, lijep dan!