pohodni - Zadnje poruke

Dolomiti nas uvijek ponovno očaravaju svojom ljepotom i urednošću turističkih mjesta, predvsem arhitektonski njihov stil gradnje vrlo lijepo se stopa s tamošnjim okruženjem.
Jučer nas je u lijepom vremenu put odveo na sedlo Passo Gardena na nadmorskoj visini 2120 metara. Za cjelodnevno parkiranje dovolj 4 eura, što se meni ne čini pretjerano. S nahrbtnjacima smo prošli laganom i ne previše strmom stazom mimo koče Jimmi Hutte, prema škrbini Forcela Cier. Nakon kraćeg spusta uslijedio je uspon još na jednu škrbinu Forcella de Crespeina, gdje se otvara pogled na sjevernu stranu, prema planinskoj skupini Peuz. Slijedio je još lagan uspon prema vrhu gore Sas Ciampac na visini 2672 metara. Ukupno do vrha otprilike dvije urice lagane hoje, staza je prikladna za svakoga jer ne nudi nikakve posebnosti, ni dubokih pogleda osim s vrha prema dolini Alta Badie. Razgledi su ovaj put bili zbog vrućinskog vala prilično magloviti i ograničeni, ali ipak su se lijepo vidjeli obližnji vrhovi naročito prema planinskoj skupini Sella gdje vlada mogočni Piz Boe.
Tako smo lijep i u dolinama previše vruć dan lijepo završili u planinskoj hladovini.

Ponekad je dobro malo isprobati granice vlastitih sposobnosti. Iako s kolesom uglavnom radim kraće ture do 60 km, danas sam se ipak odlučio za konkretniju turu, odkolesariti sa Štajerske do Gorenjske. Start rano ujutro s Tinja, spust prema Slo. Bistrici, nastavak prema Celju, pod Trojanami skrenem desno prema Kamniku, pa prema Kranju, Jesenicama i zaustavim se malo pod Mojstranom, gdje se sastajem s ženom koja se tada dovezla autom s još jednim kolesom u njemu. Do Aljaževog doma nastavili smo kolesarenje zajedno.
Put je prošao bez većih problema osim zadnjih uspona prema Aljažu koje sam jedva izvukao bez stajanja, jer su koljena već pekla.
Iako sam na rukama više puta dobio žuljeve (ali ne od kolesarenja), danas mi se prvi put dogodilo da sam ih skoro dobio i na guzi. Unatoč podstavljenim kolesarskim hlačama očito je tvrdi rogelj, koji se zove kolesarsko sedalo, ostavio svoje posljedice.
Ukupno manje od 10 sati kolesarenja sa stajanjima, i 210 kilometara prevoženih uključujući spust od Aljaža natrag do auta.

Jučer, dan prije silvestre otišli smo s ženom iz Krme do Kredarice. Budući da su uvjeti osim priličnog vjetra izgledali dobro, sam sam se popeo još na vrh Triglava. Žena je tada uživala na Kredarici.
Uvjeti već neko vrijeme bez promjena. Dereze zbog vrlo tvrde snijega obvezne već ispod Kredarice, isto tako prema vrhu samo da su tamo potrebni još cepin ili dva. Uzeo sam dva, ali sam brzo shvatio da su oba barem po mom mišljenju korisni samo u prvoj strmini, kasnije je drugi više ili manje na smetnji. Mnogo zaštita je namreč van i upotreba njih je lakša ako imaš jednu ruku slobodnu.
Sretno u 2017!

Današnje predbožićno jutro...

Cijela petčlana obitelj smo letos zamijenili dopust na Jadranu za sedmodnevni boravak u švicarskim planinama. Smjestili smo se u planinskoj dolini Saas-Almagell, koja leži na 1700 metara nadmorske visine. Kao privremeni stanovnici te doline dobili smo posebne karte s kojima smo se mogli besplatno neograničeno voziti žičarama, gondolama i autobusima na području četiri naselja: Saas-Fee, Saas-Grund, Saas-Almagell i Saas-Balen. S tim je boravak u pregovorno skupoj Švicarskoj bio znatno podnošljiviji, iako cijene nisu baš niske. Otprilike bi rekao da naše cijene u trgovinama pomnožiš s 2, u gostionicama, planinskim kućama i kavana najmanje s 3, ili više. Zanimljivo da cijene u kućama ne rastu s visinom, slične su kao u dolini, što kod nas nije slučaj.
Ipak nam se planinska Švicarska pokazala u pozitivnom svjetlu sa svojim prirodnim ljepotama, moćnim zasneženim četverotisućakama i ledenjacima, te smireno i prijaznim stanovništvom. Boravišna klima je ugodna, malo oštrija i s nižim temperaturama nego kod nas, voda je pak petica, jer bi kći slavinu povukla do kuće.

Tijekom svakog odmora na Jadranu odlazimo pješice na neki obližnji vrh. Ovaj put poluotok Pelješac, s najvišim vrhom Sv. Ilije. Krenuli smo praktički s dna s obalne pješačke staze u Orebiću. Staza je jako lijepo i vješto provedena, malo naokolo ali koliko je moguće u hladu. Nagib nije prevelik, kod dovolj ranog starta ni vrućina nije problem. Na vrhu dosta hladno u odnosu na vrućinu dolje. Zloglasnih zmija nismo vidjeli, možda su se i one sakrile od vrućine. Kod koće malo ispod vrha nas je ugodno iznenadio domaćin, nekakav skrbnik koji nam je skuhal tu pravu kavu koju u kafićima već davno ne dobiješ.
Tko je barem malo planinar neka se ove staze ne boji.

Danas četiri člana obitelji prvi put na vrh Dobrče. Direktno iz Brezja pri Tržiču. Staza uglavnom suha, zgornji dio malo starog snijega i leda prekrivenog tankim pršnjakom. Razgled s vrha ograničava drveće, isplatilo do Šentanskog vrha s jedinstvenim razgledima. Nazad do koće na Dobrči, zagrijali se popili toplo jer neobična hladnoća za ovo doba prohladila kosti.

Koliko je bilo u subotu lijepo, toliko je bilo u nedjelju loše.
Na Kredarici gusta magla s mrazom i slabim vjetrom, više prema Triglavu slično, ali s jakim udarima vjetra.
Nekoliko ih je pokušalo s usponom na vrh Triglava, ali dalje od Malog Triglava nitko nije otišao. I s sinom smo se okrenuli već ispod prve strmine, jer je prema onima koji su se vraćali bilo previše opasno i rizično za uspon na vrh.
Bit će još kakav lijep dan.

Unatoš predviđenom pogoršanju vremena, s sinom smo se nadali da će bar dopodne još izdržati za posjet Turskoj gori. S čeljkama na glavi brzo smo krenuli prema Okrešlju gdje se već dobro razdanilo da smo ih mogli pospraviti. Bez dereza nastavili do otprilike polovice kamenja pod žljebom. Dalje bez dereza i cepina nije više sigurno, snijeg tvrd i na mjestima zaljeđen. Dereze su super hvatali omogućavajući brzi napredak do izlaza iz žljeba. Tamo nas iznenadio jako jak vjetar, kog u žljebu nije bilo. Zajedno s hladnoćom navukli smo sve iz ranca. Dok smo hodali prema vrhu Turske gore došla je magla i lagani snijeg. Sve zajedno uzrokovalo ekspresni spust natrag u žleb pod vjetar. Unatoš snijega još se penjalo dosta planinara u nadi da dosegnu barem izlaz iz Turskog žljeba. Pogoršanje malo požurilo i možda nekome pokvarilo planove. S sinom dovoljno rano za uspješan prvi zimski uspon na Tursku goru.

Za ovogodišnje uvjete neobično lijep dan nas je jučer privuknuo u planinski svijet. U pratnji oba sina prošli smo prilično dugu putu. Start s Pokljuške, mimo Vodnikova doma i preko Planike preko Malog Triglava na vrh. Sišli smo preko Kredarice.
Uvjeti za hodanje odlični, iako do Vodnikova doma u tami i magli. Više sunčano, toplo, stijena svuda suha i sve do vrha potpuno suha.
Šteta da se visinske koče već zatvaraju, vrijeme tek sada pokazalo svoj pravi lijepi obraz.

Skalni podor je malo ispod vrha Mangartskog sedla. Prošle godine cesta tamo bila službeno zatvorena za promet, iako mnogi to nisu poštovali i parkirali više. Kako ove godine ne znam, vjerojatno isto kao prošle. Ispod podora manje parkiralište, niže uz cestu mjesto za neke aute. Odande do vrha sedla oko 15 minuta hoda. S lijepim sutrašnjim vremenom gužva gore sigurno. Ako budeš gore prije šest ujutro, još će biti mjesta, kasnije teško reći. Parkirnine se plaća niže u šumi, ne znam koliko, ali nije pretjerano.

Priznajem da je moja definicija planinca i gornika postavljena vrlo grubo. Naravno nije svejedno je li netko na Triglav došao iz Kredarice ili preko sjeverne Triglavske stene. Ali kad stojim na vrhu Triglava to me toliko ni ne zanima. Svi koji u tom trenutku stoje na vrhu su za mene gornici, bez obzira s koje strane i po kojoj zahtjevnoj stazi su se popeli na nj. U daljnju rasčlambu i predalčkavanje se ne bih upuštao.

S moje strane vidim stvari nekako ovako: Planine su tamo gdje je podloga, može i stijena još obrasla travnatim rušjem, šumom ili niskim grmljem. Kad počne prevladavati gola stijena, što je obično negdje nad šumskom granicom ili na visini oko 1800 metara, (nije nužno, jer ta granica po visini može dosta varirati), počinje gorati teren.
Po istoj logici razdvajam i planinca i gornika. Svi koje sretnem npr. na Velikoj planini su za mene u tom trenutku planinci, iako su inače možda i alpinisti. Ako pa nekoga sretnem na vrhu Grintovca, Ojstice, Triglava..., onda je to za mene svakako gornik, jer se je na kraju popelo na vrh gore.
Planinca i gornika dakle razdvajam uglavnom na temelju terena odnosno područja u kojem se osoba trenutno nalazi i kreće. Stečena znanja i iskustva u tom imenovanju nemaju nikakve uloge.

Danas smo se u lijepom i ugodno toplom vremenu s ženom i oba sina krenuli Kremžarovom stazom na vrh Jezerske Kočne. Staza opravdano nosi slavu jedne od najljepših planinskih staza u Sloveniji. Bezbrižne ograde i klinovi su tamo gdje moraju biti, drugdje ima dovolj prilično čvrstih prirodnih oslonaca, koji osiguravaju siguran napredak i čine stazu još zanimljivijom i manje dosadnom. Što se tiče težine, staza je lijepo provučena kroz prirodne prolaze i ne bi smjela predstavljati problema iskusnom planinaru, jer je po mom mišljenju čak malo lakša od Hanzove na Malu Mojstrovku ili Kopinškove na Ojstricu. Ali plezački dio je prilično dug i povratak istom stazom ili preko Mlinarova sedla na isto polazište nije jednostavan što zahtijeva od planinara dugotrajnu koncentraciju i dovoljno kondicije.
Inače na stazi je samo još jedno manje snežište, koje ne zahtijeva zimske opreme. Druge je na stazi prema Mlinarovom sedlu, gdje je još prilično puno i strmo snežište, po kojem su se planinari pela na sve četiri gore, vjerojatno bez zimske opreme, barem tako je izgledalo.

Zanimljiv prijedlog Janez, ali bojim se da bi mi se onda još krave smijale. Nadam se da sam platio kravji danak barem za sljedećih dvadeset godina.

Vjerojatno soli oko automobila ne posipaju samo Bohinjci nego i Talijani. Ali to ne oko automobila nego kar po njima. Nemam sicer nekih čvrstih dokaza ali prije dva dana sam bio nemalo iznenađen kako su mi krave lijepo obradile auto na parkiralištu pod koćom Calvi u Karnijskim alpama. Cijeli auto do gdje su dosegle polizale su mi temeljito, okrenule oba vanjska retrovizora, za namek još rogovi ostavili trajne posljedice na limu i plastici koje će moći samo autoličar popraviti.
Sicer lijep izlet na taj način dobije malo gorak okus ali ipak pitaš tko ima veće pravo na boravak tamo, auto ili krava. Srećom takvih slučajeva malo je i treba to nekako uzeti u obzir. Čak i gdje nema krava može te pogoditi neka "krava", pa nema smisla pretjerano se uzbuđivati.

Da bismo izbjegli najgoru vrućinu, mi tri dida smo je rano ujutro već proveli ispred Koče pod Košutom prema Cjajniku. Do ulaska u plezalni dio smo se lijepo zagrijali i pojavile su se prve kapi znoja. Tu se odgovarajuće opremimo i razmijenimo par riječi s Family "primoža", koji su upravo ulazili u zahtjevniji dio. I mi hrabro krećemo u borbu s ožiljcima i potpuno suhom stijenom koja nam omogućuje prilično brzo napredovanje. Primjećujemo potpuno novo zaliveni klin, jer prah od bušenja još nije isprao kiša. Nakon odmora na prilično vjetrovitom vrhu slijedi adrenalinski spust prema Cjajnikovskoj škrbini, koju malo kvari poderana i za gole ruke opasna ožilica tik prije spusta u samu škrbinu, te na istom mjestu nešto skrivena i slabo vidljiva skoba pod stijenom. Nastavak puta prema Košutnikovom Turnu nije problematičan. Kod silaska preko visećeg mosta treba paziti na krhki kamenje koje svuda čeka da ga aktiviramo, ne samo pod nogama, nego i u rukama ti brzo ostane neki komad.
Mi rani smo imali lijep dan, ostalima su ga već začinili magla i jači vjetar koji su počeli obuhvaćati najviše vrhove i najavljivati promjenu vremena.