| katty20. 03. 2013 15:58:54 |
Zirbitzkogel... taj vrh koji je navodno najviši u Lavanttal Alpama, bio je u subotu, dakle 16.3., naš vrh ... no da, nije bio samo naš, bio je cilj mnogih... i planinara i turaša Planirali smo ga već u veljači, ali se izjalovio ... znate već, pa idemo tamo, tamo, tamo... hehe . Ovakrat smo imali točan plan nacrtan, samo je trebalo predvidjet vrijeme, pa hop gore. Iz štajerske prijestolnice krenuli smo u prilično rane jutarnje sate... svi znamo da su ti rani jutarnji ustanci baš teški , ali na kraju se isplate ... pogledom na vrhove obasjane jutarnjim suncem ... opet dobro za dušu.... i naravno za srce. Iz Waldheim Hutte krenuli smo kod izlaska sunca ... nismo sami. Pred nama je jurnuo prema vrhu nekoliko turaša koji ovdje gore imaju što vidjeti... i lijepo za smučat... Idemo po snijegom prekrivenoj kolovoznoj cesti koja je naravno dobro održavana i ugađana ratrakom... Snježno bijele smrečice iz kojih se širi svježina, ledeni kipovi, zanimljivi snježno-vjetreni detalji jednostavno "prisilite" da se staneš, pogledaš okolo, slikaš... i slikaš... i slikaš ... Ako ne slikaš prirodnih pojava nastalih u ovim zimskim uvjetima, slikaš okolne i one dalje vrhove ... Tu negdje na sredini puta... pa ne znam kako to napisati... bilo je orkanski vjetar ili bura ... što ... ja samo znam da ništa sličnog do sada nisam doživjela ... Temperatura zraka bila je već pošteno ispod nule - kažu tamo oko -18 , ako dodam taj prokleti vjetar, mogla bih reći da sam bila tamo na oko -30 ili -40 stupnjeva  ... Na kapu na glavi dodala sam kapuljaču... hm, pa ne znam ni je li ostala na glavi ili ne, samo znam da me zeblo odozdo nagore po cijelom tijelu... Desna obraza da ne spominjem... ledena .... U glavi mi samo to "vrti", kako smo imale sreću pa naišle na takav vjetar ... No dobro, prirodi se ne može umaknuti, tako da bi svako "cimanje" i gubljenje živaca bilo totalno besmisleno . Čim staneš, još gore.... Napravim korak po korak... jak nalet vjetra me zaustavi.... ne mogu ni naprijed ni natrag ... Samo tvrdoglavost i upornost gone me dalje... Kod kapelice opet se slikamo - hehe, danas kad gledam fotke, ne znam tko je tko  .... Koću vidimo već neko vrijeme... vrh na njezinoj lijevoj strani također... Gledam stazu i serpentinke pred sobom... opet skoro zakujem jer ovo što nudi vjetar je baš nepodnošljivo . "No dobro", kažem si, "tako nekako kontinuirano puše tamo negdje više gore" . Misli mi lutaju onima koji idu organizirano krajem mjeseca na Gran Paradiso... takve uvjete im ne želim.... S mislima koje mi se roje u glavi i sporom upornom hodom punim stajanja, stižem do koće .... Sretna sam... tu sam... u zavjetru .... konačno. Stvarno, jako sam se obradovala. Gremo unutra... na toplo. Koćica je lijepa, ali unutra je bilo prilično hladno ali još uvijek toplo -2 . Radiator iza naših leđa ugodno nas grije... grije i našu odjeću... i prste na nogama . Hrana i vrući čaj nas osvježe i vrate nove snage. U želji za vrhom krećemo i na njega. Napravimo neke fotke, čak i one s priličnom mukom , jer nas je vjetar premetao i tjerao u dolinu . Kod koće pozdravimo i strica Zirbita i silazimo istom stazom dolje... Vjetar je već u gornjem dijelu dosta popustio, od sredine silaženja ga nije bilo više... nikuda .... Pa uzmemo vremena za ono čemu prije nismo posvetili puno pažnje... zabavi i uživanju .... O, kako je bela zima lijepa... Trenutaka za slikati tu je toliko da bi za to trebao cijeli dan . Na izlaznom mjestu naravno rano poslijepodne jer nas čeka još umorna vožnja kući u Štajersku. Zirbitzkogel mi je stvarno dao vjetra  .... naučio ili pokazao mi ono što sam jednom htjela doživjeti... i to su uvjeti koji stvarno testiraju tvoju psihičku i fizičku spremnost .... i naravno pravu tvrdoglavost, upornost i predanost ... Drago mi je da sam bila u pravim zimskim uvjetima konačno na prvom 2tisućcu ... Ali ovdje se se naravno vratim... ako ništa drugo, bar za duži pogled na okolne i daljne vrhove....
| (+6) |  | |
|
|