U petak (21.6.) bio sam na vrhu po tehnički najlakšoj putu iz Soče. Alternativa zadnje vrijeme nema puno, ako uzmemo zaporu puta preko Kanjskog prelaza, ostaje samo varijanta iz Bavšice po grebenu preko Malog Grintovca, koji izgleda vrlo malo posjećen. Šteta što je malo posjećen i sam vrh, ne samo zbog težine. Žig je potpuno istrošen, knjiga puna, zgužvana i plijesniva počiva u ormariću. Ali ovaj dopis pišem uglavnom zbog tužnog stanja puta. Oznaku "planinski put" zaslužuje samo donji dio od Soče do Lemovja, zadnjih nekoliko stotina metara prije Lemovja je čak vzorno pokošena u širini metra i pol. Stvarno pohvalno i prijateljski. Također i izvor nad Lemovjem. Uzbrdo ugodna osvježenje, silazno ga sanjaš već s vrha. Od Lemovja do Planine nad Sočom još neko vrijeme ide, uglavnom kroz šumu gdje se put teško zarasta. Na poprečnom dijelu, otprilike zadnjih 200 visinskih metara, počinje borba s travom, grmljem i posebno krpeljima. I neku zmiju ćete sresti (ja nisam vidio ni jednu otrovnu), ali to nema veze sa stanjem puta. Na otvorenim dijelovima put, koji ionako uglavnom nije širi od 20 cm, gotovo potpuno zarastao. Srećom jedini je i u strmini se ne može zaboraviti. Kad se probijete kroz zarasli pašnjak med tuftama visoke trave, skrivene stene i rupe do Planine nad Sočom, na pola ste puta. Druga velika prijaznost na putu je tamošnja lovačka koča s klupom koja nudi malo sjene i ugodno sklonište. Tu se ponovno popršite sredstvom protiv krpelja, jer ih je baš puno (od velikih do malih, zbog rijetkih posjeta gladni su i jedva vas čekaju). Od lovačke koče put ide dalje po bivšim pašnjacima, pa kroz šumu i zatim ruševje. Opet ista priča, čovjek bi najradije posudio od lovaca sjekiru i posekao višak grana koje će u nekoliko godina skromnu stazicu potpuno sakriti. Dosad nisam spomenuo markacije. Nisu svježe, ali nemam osjećaj da ih je premalo ili da nisu vidljive. Ali očito se s putem nitko ne bavi već najmanje 10 do 15 godina i polako će i ove markacije potpuno izblijedjeti, pa će na ovaj zanimljivi vrh moći samo po zahtjebnom besputju. Blizu 2000 m dosežemo granicu vegetacije i tamo se uvjeti mijenjaju, ali ne na bolje. U početku lijepo speljan i osiguran put uništili nemilosrdni "klizači" i zatim prirodna erozija do neprepoznatljivosti. Umjesto u pametno speljanim serpentnama napreduješ ravno prema stjenovitoj provaliji pod vrhom po klizavom šljunku. Izgleda da je neki pametnjaković označio čak i te okomne "prečice" crvenim linijama i tako legalizirao uništavanje puta i prirode. Slično kao na početku put vrijedan imena samo na zadnjih 100 visinskih metara pod vrhom. Ukratom, priroda je divna i vrijedna gledanja. Planinska zveza, odgovorno društvo, općina, turističke organizacije i ugostitelji mogli bi temeljito razmisliti hoće li im u interesu da u planine idu samo najzagriženiji, tvrdoglavi i izdržljivi. Takvi namreč ne plaćaju skupe apartmane i ručkove u Bovcu, Soči i Trenti. Oni koji to rade ogledaju sočka korita, slapove i muzeje u dva dana, pa idu dalje. I gledaju Bavski Grintavec, Rombon, Kanin i druge vrhove iz doline kad je prevezu autom ili motorem u pola sata.