| jerque16. 07. 2025 12:20:11 |
Poslije nekoliko "izviđarskih misija" konačno je dozrela odluka za napad na Begunjščicu. Krožna tura s Ljubelja mimo Zelenice, spust na Preval (ili skoro svi kažu Prevalo) i natrag Bornovom stazom. Za one kojima se ne da čitati "romane", odmah kažemo da nije bilo posebnosti (oštećene staze itd.), ali po mom mišljenju to nije baš najbolja ideja za obiteljski izlet s djecom. Mimogrede, tek kasnije mi je svanulo da sam se konačno upisao u "klub 2000"  (ako ne računamo skijanja po austrijskim Turama i lutanja po znatno višem bolivijskom Altiplanu).
Oko pola šest ujutro besplatno parkiralište tik pred ljubeljskim tunelom bilo je još prazno, ali za vrijeme presvlačenja stigli su još dva auta. Po povratku otprilike 7 sati kasnije bilo je puno. Na plaćenom makadamskom parkiralištu i po povratku samo nekoliko vozila, primijetio sam da neki planinari parkiraju odmah iza Kompas Shopa, ali nisam istraživao privatnost i plaćanje tog parkirališta.
Između koče Vrtača i Doma na Zelenici lako je zabluditi na bočne stazice koje naglo završe u ruševju ili na melišču Šentanski plaz. Jesam li propustio oznaku ili su previše pažnje privukli kamzike (prvi put ih vidio izvan zooloških vrtova) koje su elegantno skakale po melišču i gledale dvonožne "upadače".
Od Doma na Zelenici (ne znajući tada koliko je blizu vrha u zračnoj liniji  ) ostali "Ljubeljani" su krenuli drugim stazama i onda sam imao cijeli put do Velikog vrha za sebe. S jedne strane sreća, jer teško zamisliti susret s nekime iz suprotnog smjera. Ovdje sam počeo stvarno cijeniti dobre cipele s Vibram đonom. Ali ova sjeverna strana Begunjščice mora biti neka "odročna rupa". Nije radilo ni GPS ni slovenska mreža A1 (za razliku od austrijske; kad bi trebalo nazvati 112, vjerojatno bi se javili Austrijanci koji teško bi pomogli?). Ali barem razgledi su božanski, prvo se pojavi šiljata Vrtača, malo kasnije Stol, s mnoga mjesta vidi i prema Blejskom jezeru. Neka lijepa vidljiva planina iz "ptičje perspektive" na dnu doline između Begunjščice i Vrtače, odakle su se čuli kravlj zvonci, vjerojatno Smokuška planina? Jedino što je da unatoč početnom penjanju nakon Doma na Zelenici (pazite, ovdje se stijene najsporije suše po kiši!) vrhovi Begunjščice jednostavno neće "siliti dolje", pri prelasku širokog Smokuškog plazu čak izgubimo nešto visine. Nakon prelaska prva "zajla" na jako strmom dijelu. Da ne iznenadi nekoga, nije fiksno pričvršćena na više mjesta i više djeluje kao labava uže. Druga "zajla" slijedi tik pred priključkom na stazu s Robleka, ali po mom mišljenju potpuno nepotrebna, bolje bi došla negdje drugdje uz upravo prođenu stazu.
Daljnja staza prvih nekoliko metara čak lijepa i laka, razgledi ne fali, naročito prema Dobrči, Begunjama i Bledi, ponekad preko grebena prema Stolu i Vrtači. Ali uskoro opet malo grublja, označena drvenim brunovima ali treba oprezan korak. Nekoliko puta se čini da smo skoro na vrhu, ali samo "predvrh" (jedan bi mogao biti Srednji vrh), staza ga zaobilazi i iza se krije viši. Pa nakon nekoliko "lažnih nade" dolazi konačno označeni Veliki vrh. Zanimljivo, unatoč "kasnom" dolasku (oko 9h dopodne), dugo nije bilo nikoga živog, osim ovaca koje su pasle u blizini. Dalekozorom sam pregledao obližnji Stol, svakako među obleganijim vrhovima, kad bi netko bio u vidokrugu sigurno bi vidio. U roku pola sata počelo je naglo stiplaninara iz zapadne strane (dakle Robleka).
Osim ostalih vrhova s vrha i kasnije istočno od njega privukla mi pažnju skupina "konic" otprilike u smjeru SI, koja me nekako podsjeća na Tre Cime, jedan od najfotografiranijih motiva u Dolomitima. Zanima me imaju li uopće ime, vjerojatno još uvijek spadaju pod Begunjščicu?
Kao što sam rekao, u blizini Velikog vrha pasle su ovce bez nadzora i nigdje ograde. Ako netko ide tamo sa četveronožnim društvom neka bude spreman da neće biti "štale". Kad sad gledam nedavne slike južne strane s obližnje Dobrče ili Šentanskog vrha ne mogu shvatiti gdje su ih uopće dovukli gore. U stvari me zavarale na kraju. Do zadnjeg nisam znao hoću li se na Preval spustiti najdirektnijom stazom ili preko Robleka pa teškom stazom. Činilo se da ovce pripadaju Prevalu, da mora biti negdje ne previše teška staza prema dolini (ovce ne izgledaju tako skakave kao kamzike), plus već je bilo dosta prometa iz zapada pa sam odabrao prvu opciju.
Prvi dio te staze (Kalvarija?) je zapravo lijep i slikovit, ide grebenom preko nekoliko vrhova (na jednom ploča ponesrećenom jedrilcu Primožu Kampiču), na karti označene samo visinske točke ne imena. Ali lijepo završava prebrzo, tu negdje pod Begunjskom Vrtačom počinje jako zao dio po jako strmom obronku, prvo po stijenama, na granici šume po korijenju i blatu. Posebno se vuče i vuče. Zanimljivo, znatan dio planinara koje sam sreo pozdravljali su me na engleskom, vremenom sam ih prepoznao po odjeći. Cipele možda prikladne, inače uglavnom "gradski" odjeveni ili za šetnju po Bledi. Hmmm, ne kažem za brežuljke oko Bohinja, Kranjske Gore, Vršiča, uz Soču..., ali zašto baš Begunjščica tako zanimljiva turistima? Plus staza ne samo zao ali po viđenom najmanje "instagramska" i u većem dijelu bez razgleda, turistički sveti gral tj. Blejsko jezero vidi se slično i s puno lakše dostupnih brežuljaka oko Begunja ili Dobrče.
Već na zadnjem dijelu staze čuo sam posjetitelje očito vrlo prometne koće na Prevalu, Bornova staza prema Ljubelju poslije svega pretrpljenog bila je pravi balzam. U početnom dijelu još malo prometa, opet turisti blago nadmoć, od odvajanja gdje počinje najuži dio srećom više nije bilo prometa suprotnog smjera.
 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27
| (+2) |  | |
|
|