Pervzija nekog nagrađivanja
Dragan Petrovec, Dnevnik, 8.11.21
Tko je ikad čistio septičku jamu koja se napuni, zna kako izgleda kad otvoriš poklopac. Najsmrdljivije i najgušće je na vrhu. Ne govorim iz glave jer imam to seosko iskustvo. Slično je epidemija naplavila perverzije čiji smrad se diže nad cijelu zemlju.
Već početak Janševog boja za narodno zdravlje pokazao je prave boje. Prvo bogaćenje za izabrane, onda zaštita, ako uopće. Slijedilo je uklanjanje svih koji bi ometali takav koncept. Kad se kasnije pojave žviždači, slijedi zastrašujući kazneni postupak, kasnije nudeći novac za šutnju. Lagali su nam u oči o prikladnosti nabavljenih aparata koji su ležali, naravno neupotrebljivi, u skladištima bolnica. Kad zamijene i neposlušno vodstvo u njima, ventilatori iznenada postaju besprijekorni, iako ih ne koriste.
Stroge mjere vrijede za narod, ne za političare koji si dopuštaju gozbe u za javnost inače zatvorenim lokalima. Onda smisle formulu za spašavanje Počivalška, biznis za biznis, i proglase da poslovni sastanci u gostionama nikad nisu bili zabranjeni.
Budući da je tog smrada previše za jednu kolumnu, nastavim samo sa zdravstvom.
Pažljivo odabrani liječnici dobiju monopol objašnjavanja. Između su navodni stručnjaci koji ni svoje mjere ne znaju objasniti odnosno ne znaju za njih. Čak i kad se čini da liječnici koji se razumiju u posao imaju sudbinu mjera u rukama, ispostavi se da vlada donosi odluke po sopstvenoj procjeni, nerijetko potpuno suprotno stavovima stručne grupe.
Onda prije nekoliko dana izađe prilično očajnički zapis dr. Ihana koji se u Delu pita o razlozima zašto smo Slovenci dio nesretne regije koja se samomorilskom ravnodušnošću prema epidemiji postaje meta iznenađenih pogleda cijelog razvijenog svijeta. Poziva sociologe, psihologe i druge majstore ljudskog duha da objasne kako nam se paralizirao kolektivni razum.
Ne trebamo nikakvog posebnog majstora za pojašnjenje. Dr. Ihan neka samo pogleda oko sebe u sopstveni ceh. Liječnički me najviše podsjeća na crkveni. Nema gdje se ne sjećam takvih kontrasta. S jedne strane misionari, majka Terezija, Pedro Opeka, mnogi slični njima, Caritas i papa Franjo kao idejni vođa tog dijela Crkve. S druge zlato Vatikana, Goričan, kardinalska grimizna, bankarske prijevare i razvrat s brojnim zlostavljanjima djece. Vjerojatno nije potrebno posebno dokazivati na koju stranu se duboko naginje vaga.
Slično vidim zdravstvo. Na dnu su žrtveni liječnici koji izgaraju uz epidemiju, jednako medicinsko osoblje bez kojeg liječnici sami ne bi mogli ništa, sestre kojih više nema jer si bukvalno spašavaju život bijegom drugdje gdje se još da disati. Dovolj je pročitati zapis DMS Marije Špelić (Tko je medicinskim sestrama slomio krila, Objektiv, 30. listopada) o ropskom sustavu koji su uspostavile medicinske elite. Obiteljski liječnici čiju normu čine nekoliko minuta po pacijentu, desetljećima su najzanemareniji ogranak, a ipak prvi koji je u kontaktu s nama kad nam treba pomoć. Tko bi se još odlučio za specijalizaciju obiteljske medicine, te odgurnute i podcijenjene smjernice čiju važnost smo tek sada počeli shvaćati kad je prekasno za mnoge stvari.
Ima li što perverznije što im može ponuditi vlast od nekoliko groševa po pacijentu ako ga uvjere u cijepljenje? Da pokušavaju popraviti ono što je ista vlast rasipala svojim lažima i prevarama, to je zadnji komadić povjerenja. Da na leđima obiteljskih liječnika pokušava spašavati sebe i svoj lik koji dugo nema.
Na vrhu su druge vrste liječnika. Oni koji dobijaju plaću i dodatke ali uopće ne idu na posao. Nadzor na Ortopedskoj klinici UKC Ljubljana pokazao je da su ortopedi zaslužili tri do četiri tisuće eura više nego prije epidemije, iako prema UKC nitko nije radio na covid odjelima. Njihova prisutnost je bilježena i kad ih u službi uopće nije bilo. Na vrhu su i oni koji uz osnovnu zaposlenost još ugovorno u četiri, pet ustanova istovremeno. Liječnici kojima se čini posve prihvatljivo da opečeno dijete čeka četrdeset minuta bez pomoći pred bolnicom. Liječnik u ulozi ministra koji uspostavi sustavnu prevaru s cjepivom Janssena. I ne nazadnje, političari i liječnici koji pod maskom humanitarnosti doniraju to isto sporno cjepivo Afrikancima. Tamo su ljudi naviknuti umirati drugačije nego kod nas. Posebno djeca.
Dr. Ihan se pita je li riječ o nepovjerenju naučenom iz komunizma ili postkomunističke tranzicije u dobrosvojne namjere vlasti.
Tko vidi dobrosvojne namjere sadašnje vlasti u bilo čemu drugom osim za vlastiti položaj, moć i novac, slijep je ili fanatični vjernik. Obje dijagnoze su zapravo iste. Iznenađeni pogledi razvijenog svijeta koje primjećuje dr. Ihan ne potječu samo iz loše epidemiološke slike. Nitko prije Janše nije dobio više iznenađenih, točnije užasnutih pogleda zbog svog kriminalnog ponašanja kod kuće i prema europskim političarima.
Kako bi se zdravstvena politika pod njegovim taktom mogla razlikovati od svega što radi kod kuće i u inozemstvu, i gdje na tom popalištu može poklijati povjerenje?