| jerque26. 02. 2026 18:33:57 |
Jučer prvi put u dolini Glinščice . Na "talijanskoj" strani, jer na slovenskoj navodno vrijede ograničenja kretanja do završetka izgradnje 2. tračnice, a s trenutnim talijanskim shvaćanjem Schengena čovjek ne može biti potpuno siguran koliko je legalno prelaziti granicu po nekim kozjim stazicama. Što reći, kanjon je zaista veličanstven, mnogom bi sljedbeniku mogli "prodati" kao alpski , za one koji nismo baš ljubitelji snijega, to je zimi prilično dobra opcija za testiranje kondicije i osvježavanje tehnike po nešto zahtjevnijem terenu. Cijelo područje kanjona leži na slovenskom etničkom području (i čak kod raznih natpisa se čini da dvojezičnost djeluje), pa mi se čini sasvim u redu da dosljedno koristim slovenska imena i možda samo kod prve omene navedem talijansko za lakšu orijentaciju po međunarodnim zemljovidima. Najdraže staze su više šetališna staza od koće Premuda u Gornjem Koncu (it. Bagnoli Superiore) odnosno Boljuncu (it. Bagnoli della Rosandra) prema Botaču (it. Bottazzo), gdje se čini da bi prošlo čak u "gradskoj" obući, te biciklističko-pješačka staza po trasi bivše željezničke pruge iz Trsta prema Kozini, koja se penje sjevernim obronkom kanjona (uspon je navodno do oko 32 promila), tik pred granicom radi S-zavoje mimo Drage i zatim ulazi u Sloveniju. Ta staza je nazvana po tršćanskom biciklistu Giordanu Cotturju, koji je u razdoblju tik prije i tik poslije 2. svjetskog rata postigao neke lijepe uspjehe na Giru, na dva mjesta gdje sam je vidio, vrlo je lijep makadam (pa bi vjerojatno prošlo i s "cestajem"), prometa je bilo prilično za radni dan, ali su svi bez iznimke vozili dovoljno polako, tako da vjerojatno nema "bliskih susreta" s "pješacima". Na trasi ima i nekoliko tunela, ali su svi dovoljno kratki da danju stvarno ne trebamo svjetiljku. Za one s obalne regije vjerojatno najprikladnija ulazna točka je Boljunec odnosno Gornji Konec (navodno je tamo parkirni režim silno kompliciran i ovisi o "praznicima", u koje po talijanskom zakonu spadaju i sve nedjelje), za one iz ostatka Slovenije najpogodnije je napustiti primorsku autocestu u Kozini, proći kroz granični prijelaz kod Krvavog Potoka (jasno, prave kontrole tu nema, tal. policajac lijepo maše svima nesumnjivim da mogu dalje), na prvom ozbiljnom odbijanju skrenuti lijevo prema Jezeru (it. San Lorenzo) i odmah nakon najužeg dijela ceste kroz selo na lijevoj strani ugledati parking na samoj razglednoj točki, koja omogućuje i invalidima i manje pokretnima dobiti dojam kanjona. Još malo dalje na lijevoj još jedno makadamsko parking u blizini još jedne razgledne točke. Naravno da su oba besplatni i bez vremenskih ograničenja parkiranja, usred radnog dana na oba zajedno bilo je samo simboličan broj automobila, otprilike uravnoteženo po talijanskim i slovenskim tablicama, još nekoliko vozila s it. tablicama bilo je kod seljačke crkvice, gdje očito nije zabranjeno. Svaka planinarska karta pokaže da na tom području ima gomilu samo službenih i na ovaj ili onaj način označenih staza, koje je stvarno nemoguće obraditi sve odjednom. Za nekoga tko je tamo prvi put i zanima ga pregled za moguće sljedeće posjete kao i prikladne foto-točke i barem malo kulturne baštine, najreprezentativnija ruta mi se činila od crkve sv. Lovrenca duž sjevernog ruba mimo pečine Stena (Talijani je nisu ni "prevodili" nego su dodali Monte sprijeda), spust do biciklističke staze pa još do Botača, zatim "šetališnom stazom" prema Premudi i usput s odcepljenjima prema slapu Supet (po nekim it. izvorima Cascata di Val Rosandra) i crkvi sv. Marije na Pečah (it. Santa Maria in Siaris), zatim tik pred "Premudom" odcep na uspon na Muhov grad (it. Castello di Moccò) pa mimo Hrvata (it. Hervati) najbližom neoznačenom stazom do razgledišta kod Jezera. Već na tehnički lakšem dijelu uz rub do Stene odluka za prave gojzare pokazala se pravilnom, kasnije naravno još više. Sjeverni rub je nešto viši od južnog pa se pored Trsta i Milja možemo dobro nagledati samog kanjona i suprotne strane, posebno pada u oči greben na kojem je i Cippo Comici (ima li greben ime?), na njegovom strmom obronku Marija na Pečah baš mami da isprobamo teleobjektive. Negdje na Steni završava zagrijavajući dio "šetnje" i slijedi spust, prvo do "Cotturja", gdje primjećujemo table da je provučen tik uz granicu. U potrazi za prikladnim razglednim točkama malo prošetam stazom. I naravno naiđem i na koze, možda čak iste one koje su mi prije nekoliko tjedana na Socerbu lepo polizale auto. I to baš na dijelu gdje nas višejezična tabla upozorava na padajuće kamenje i divlje životinje, nacrtana je baš koza. S prikladnog mjesta izdaleka pogledam još Tabor iznad Botača na slovenskoj strani granice, ali mi izgleda da tu ima samo neke zidove i sve oko očito zaraslo, pa ne rizikujem moguće "ilegalne" prelaze granice i preskačem ga. Više iz znatiželje brzo skočim još do "vinske jame", koja također leži na slovenskom području, po prevladavajućoj engleskom (i nimalo talijanskom) zaključujem da netko računa uglavnom na turiste iz t.n. "trećih zemalja". Onda do odmorišta gdje se odcepljuje staza koja se spušta do Botača, što pokazuje da unatoč udaljenoj legi tu još ima malo života. Zanimljivo, kad sam prije nekog vremena hodao po Ospu, Socerbu itd., primijetio sam prilično enojezičnih tabli "proprietà privata" ili "attenti al cane", u Botaču baš na talijanskoj strani granice pak kod neke kuće enojezični natpis "pozor na psa", netko drugi je kupio talijansko poštansko sanduče s natpisom "posta" i ručno nad S dodao krov... Prvi mostić u selu dovodi na slovensku stranu granice, jer nas odmah dočekuje "ograda" u bojama naše trobojnice, uz to neka kućica koja je vjerojatno nekad bila karavla ili granični prijelaz. Naša staza pa ide tako nekoliko metara cestom, dok se lijevo ne odcepi nova staza mimo ruševina, vjerojatno mlina, preko mostića nad ušćem Grižnika i Glinščice, zatim ona spomenuta "šetališna staza" do "Premude". Ako do sada nisam sreo živu dušu (ne računajući bicikliste i nekoliko trkača na "Cotturju"), sada je drugačije, jer iz suprotnog smjera susrećem sve više... teže bi sve označio za planinare, mnogi po izgledu više šetači ili pratitelji četveronožnih ljubimaca, jer sa svojom klasičnom planinarskom opremom djelujem nekako egzotično. Zanimljivo, na moj dvojezični pozdrav iznenađujuće mnogi odgovaraju na slovenskom. Ali redom. Kad staza dosegne kamenje, ako malo umjesto u ekrane gledamo i oko sebe, primjećujemo slap Supet. I kao namjerno, prema dolje se odcepljuje slabo načinjena "staza"; prije nego postane previše strmo, može se s malo pažnje (i naravno prikladnom obućom) doći do točke gdje se slap nudi kao na dlanu. Po povratku na stazu uskoro neoznačeni odcep lijevo prema Mariji na Pečah. Uff, taj istočni pristup je prilično strm i tehnički, kod nas bi sigurno već bila "zajla". Ali s pravom obućom nije preveliki zalogaj. Kod zaključane crkve ima neke stijene koje mame na odmor, promatranje ptica i po mogućnosti užinu. Suprotno očekivanjima, slap se odatle ne vidi, zapravo vidi se samo gornji dio, ostatak zakriva neka pećina. Srećom, zapadni i označeni pristup crkvi je znatno manje tehnički i cik-cak. Po povratku na glavnu stazu nađem još jedan kratak i "utaban" odcep dolje, odakle se nudi još jedan telefoto pogled na cijeli slap. Kad se opet vratim na stazu i prođem odcep do crkve, pa... nešto počečkana i naljepicama zalijepljena tabla, ali još uvijek dovoljno jasno zabranjuje približavanje slapu. Dakle, barem dva puta nesvjesno napravio prekršaj, jer s one strane sigurno nije bilo takve table. Tko zna, možda održavatelji staza misle da smo oni koji su došli u Botač drugim stazama dovoljno opremljeni i iskusni da sami najbolje procijene koliko daleko još možemo...    Opet na "autocesti" prema "Premudi". Jednim okom nešto zabrinuto gledam dvije kuće visoko na padini, za koje znam da pripadaju Jezeru (kamo ionako treba doći), drugim na drugi strmi "kucelj", za koji sam već uvjeren da je Muhov grad. Staza se medutim približi Glinščici i uskoro nakon manjeg odmorišta karta mi kaže da treba skrenuti. Prvo preko Glinščice. Mosta nema, ali pri normalnom vodostaju se zakorači u plići dio rijeke (i u praksi isproba tvrdnje proizvođača o vodonepropusnosti obuće ), odakle se može zakoračiti na stijen kod drugog brega. Onda samo strmo gore slabo utabanom stazom po golom obronku (ne preporučujem u ljetnoj pripeki), u zadnjem dijelu po glatkoj stijeni. S prikladnim đonom ide, po mokrom ipak ne bih se usudio. Trud se isplati službenom polukružnom razglednom točkom, odakle imamo Gornji Konec i Boljunec kao na dlanu, a kamoli kanjon. Odavde bi me lijepa polagana staza dovela blizu Zabrežca (it. Moccò), ja je pak uzmem slabo utabanom točno na vrh... da utvrdim da od grada ostao samo jedan zid među drvećem. Prema Zabrežcu se spustim po inače sasvim OK šumskoj stazi, ne računajući izbjegavanje jednog palog stabla. Neka službena označena staza bi se negdje "usred ničega" priključila "Cotturju", pa uz pomoć karte nađem izravniju koja "Cottur" prelazi u podvožnjaku i stiže do Hrvata. Tik pred prvu kuću novi odcep na stazu koju karta zove "Biscottone Trail", koja u prilično strmom usponu nekako zaobilazi stijen i stiže do razgledišta kod Jezera, arhitektonski jednakog onome na Muhovu gradu. Odavde nije daleko do ceste i Jezera. Ionako, slike su uglavnom u "sirovom" stanju i trebalo bi ih dodatno obraditi, što zahtijeva vrijeme.
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31
32
33
34
35
36
37
38
39
40
41
42
43
44
45
46
47
48
49
50
51
52
53
54
55
56
57
58
59
60
61
62
63
64
65
66
67
68
69
70
71
72
73
74
75
76
| (+7) |  | |
|
|