U subotu, unatoč neizvjesnoj prognozi, krenuo sam na Kokrsko sedlo. Tamo se vrijeme razvedrilo, pa sam neko vrijeme razmišljao na koju stranu krenuti. Očito na pravu, jer sam krenuo lijevo prema Kalškoj gori. Na vrhu melišta sam još neko vrijeme tražio ostatke stare direktne penjačke staze na Kalšku goru. Popeo sam je jednom prije 30 godina, a već tada mi je upravitelj na Cojzovoj rekao da je neće više održavati. Ali našao sam par klinova. Put nastavljaš ravno po melištu, zatim se penje lijevo u stijene. Čeka te malo lakšeg penjanja, nekoliko klinova i konopca i već si na grebenu. Tu je i raskrižje, lijevo Kalška gora, ravno dolje na Krvavec, mi idemo desno po grebenu do vrha koji nije baš blizu. Pogledi su čudesni već s grebena, koji je na mjestima prilično oštar. Kad već misliš da te čeka zadnji veliki uspon, zijeva pred tobom duboka provalija. Skoro okomito se moraš spustiti oko 20m uz dvije konopce, zatim po drugoj strani mnogo lakše gore. Slijedi strmi uspon po travnatom grebenu i već smo na prostranom vrhu. Pogledi od Krvavca, Storžiča, Kočne, Grintavca, Dugog hrbta, Štruca, Skute, Klobase, Križa, Turske gore, Brane, Planjave i još i još krivi su što sam se vraćao (nazad sam otišao još na Kalšku goru 5 min) do Cojzove cijelo poslijepodne, do auta u mraku. Znaš, rekorderi, ali meni nije neprijatno. L.p.