| katty14. 02. 2017 00:08:40 |
Ovaj put Kamniško sedlo... najljepši dio odmora koji se završio nedjeljom. Ali tako mora biti  , šteta što svaka dobra stvar završi prilično brzo 
Rano nedjelja, u dolini sumorno vrijeme. Punih zanosa polako krećemo s parkinga, nada u puno sunčevih zraka koji bi nas napajali na putu do sedla gasne na kraju. Brzo dobivamo visinu, s njom raste i količina snježnog pokrivača. Budući da tu još nisam išla, prepustila sam se toku. Znala sam samo da se gornji dio puta uspravi dosta, ali ne toliko, nisam znala. Mladi i stari osmjelili se za napad na sedlo koje meri skoro 1900 m. U stvari dosta visoko, nakon 1300 m penjanja može se mjeriti s mnogim vrhovima u našim Alpama. Unatoč sloju magle koji nije htio prestati, hodnja je ugodna. Ne previše naporna, prava za takve uvjete. Mjesta gdje se strmo penjemo trebaju više koncentracije na povratku. Posebno kad je tlo klizavo. Nekoliko puta nas je, na trenutke jedva primjetna plava svjetlost nad krošnjama, uvjeravala da nam je danas vrijeme naklonjeno. Da se isplati potruditi za dozu sunca, znale smo kraj Pastiraca gdje nam je silaznik prenio veselu vijest. Do sunca nije daleko. Išle smo brže, motivacija se još više povećala. Kod Pastiraca duža pauza za okrepljenje. Izgubljeno treba nadoknaditi, prazna vreća ne stoji uspravno . Put je lijepo utaban, bilo je dosta ljudi na Kamniškom sedlu ovih dana koji su nam utrli put. Na maloj izravnini koja malo podsjeća na kutak u Julijskim Alpama, obasja nas sunce. Otvara se novi svijet koji tako rado ponovno obiđemo i promatramo. Prvo polako cik-cak gore, onda diretissimo. Dobesedno. Noge često klize po podlozi, koraka skoro nema. Pokušavam ih načiniti lakše, čvršće i sigurnije. Tako malo olakšam sotrpini iza mene, s kojim uspostavim kontakt. Lakše je dijeliti patnju s drugim . Penjemo se polako, vremena imamo na pretek, ne žurimo. Čujem da sam blizu, još nekoliko minuta. Prošle su brzo, na moju radost. Direktno u zimsku sobu okrepliti se, van je previše vjetrovno za izlaganje. Mnogo nas prvi put na Kamniškom sedlu. Osjećali smo se super, veći dio KSA na dohvat ruke. Iznad mora magle uživale smo sat vremena, prije teškog silaska u dolinu provjerile smo Savinjsku stranu. Tog toplog sunca na sedlu nismo mnogo osjetile, vjetar prejaki. Polako, sigurnim korakom silazile smo. Podloga se omekšala, male derezice nisu dobro prijanjale. Cokla se napravila, skinula sam ih. Nisu pomagale, vjerovala sam gojzerima. Unatoč padovima na stražnjicu bezbolnima, brzo smo do granice. Granica sunca i magle. Još neke susreli silazeći kasno. Onima u maglenom oklopu prenosile smo "sunčane" pozdrave, veseli su bili. Naravno, sunce u maglenim turobnim danima u dolini čudovito je. Silazile po uvjetima, na dijelovima treba biti oprezan. Priroda u maglenom pojasu stvara lijepe oblike, gledale smo ih više puta. U društvu silazak brzo mine, za njega cca. 3 h sa stajanjima.
I ovo sam obavila. Vjerojatno još, ako nanese, zimi se neću braniti. Napravio je jak utisak unatoč strmosti. Imam jednu kljukić više  .
 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 29 30 31 32 33 34 35 36
| (+10) |  | |
|
|