| benjamin79. 02. 2011 09:18:22 |
Ha, ha, Juše, još kako imaš prav! Ali s druge strane razumijem i Sabinu i Toneta. Nisu uzor mnogim mladima, ali kao iskusni gornici znaju čemu to poplezavanje... Da su domaći koji poznaju uvjete u planinama od djetinjstva dalje, to im je dodatni plus. Teško je sada biti pametan i reći da je jedino spasonosno penjanje ono koje je možda počelo u gradskom bloku, bogati roditelji kupili svu najbolju opremu (po mogućnosti iste firme, sada napad na sve žljebove, škrbine i ostale djevstvene strmine, pa veselo objaviti javnosti koju vpadnicu smo otpikali... Istina je uvijek negdje posredina. Naravno slažem se da je čelada osnova, ali nisam ni pristalac općeg pljuvanja po onima koji jednako uživaju bez nje. Zdrav razum je važniji, a ako je na mjestu, često više spasi nego oprema koju možda čak ne znamo pravilno koristiti. Znakovit je primjer kad je prošli vikend (mislim Janez) vidio gornika na Triglavu bez dereza i cepina, ali je vještom tehnikom bio kos uvjetima čak bolje nego neki s punom opremom. Naravno sljedeći put može biti drugačije, ali... Prvenstveno budimo odgovorni prema životu i tri puta razmisliti prije nego sudimo.
Možda samo moj primjer. I ja sam bio 20. siječnja (prije godina) - direktno od bivaka prema vrhu - na Kočnoj. Također prije godina bukvalno solirao (samo 4-čke derezice i čelada, ali bez cepina) direktno s Vršiča na Malu Mojstrovku. Slijedio sam skupinu mladih pležača koji su otišli direktno u poledenjeli zid, ja, skoro gol i bos, slijedio par srednjih godina više desno. Ali i mi smo uskoro naletjeli na ledenu ploču skrivenu pod tankim slojem praha. Muž ju je još zadržao, ali ona je stala, ustrašila se leda, bila je na rubu suza. Ali on ju je zvao, molio da nastavi... To "mučenje" trajalo nekoliko minuta. Tada mi je srce počelo tukti. Uplašio sam se i vratio s izložene poličke na malo udobnije snežište. Zamislio sam se, ali već sljedećeg trena tražio snežniji prolaz direktno prema vrhu. Našao sam ga još malo desno i vrlo polako bukvalno odjahao po nahuštenom grebenu na vrh. Na vrhu je par već bio, koji se ranije zaustavio. Mislim da su bili prilično sretni. Ona još malo pod dojmom ledene ploče, ali barem naizgled sve veselija. Tada sam dobio zanimljiv, svakako sočan komentar: "Nikad nisam razumio kamikaze. Znali su da će umrijeti, ali su ipak nosili čelade...". Naravno opravdano na moju nedostatnu opremu, ali sam si ipak mislio: "Što mu koristi sva oprema kad tako bukvalno na nož tjera ženu..." Što odnosno kada je prava mjera? Život nas mnogo nauči i okretanja, povratke nazad. Koja su zapravo naša zrenja. I vjerujem da su Sabina i Tone vrlo zreli gornici. Svjestan sam da sam i tada trebao okrenuti. Kasnije sam to srećom učinio više puta. Dakle, nikako osvajati vrhove po svaku cijenu! Čovjek je svakako vrlo ograničeno biće. Naravno (N)nešto nas uvijek goni više...
Što radim danas? Zimi izbjegavam teže smjerove, idem radije na Snežnik, Smrekovec, Veliku planinu, slikoviti Stegovnik, Goli vrh, možda romarski Viševnik, Deblo peč ili Zasavsku Svetu goru, ljeti više... Naravno obvezno na masovne lokacije u vrijeme kad tamo nema ljudi. Kao i ljeti na Triglav prespavati (ili noću gore, namig sunčevom izlasku), zatim dolje kad još nema povorki. I naravno nosim čeladu. I sigurnosni komplet. Čelada dakle tako za hribolazenje, kolesarenje i skijanje po smučištima.
Juše, bez ljutnje, tvoji smjerovi su vrijedni svakog poštovanja, samo naši pogledi su i bit će uvijek malo različiti - unikatni. I mislim da je sasvim u redu tako.  Prvenstveno čuvajmo svoje živote kao i živote bliskih. 
| (+1) |  | |
|
|