Nitko nije htio sa mnom, pa sam otišao sam. Oko 6.30 već svanulo u Krmi. Snega malo, kroz Bukovje skoro ništa, tek na Pleši toliko da je staza zasnežena. Vidim i smučarske tragove, ali rušje još nije pokriveno. Hodim i uskoro na Malom polju, više toplo sunce svijetli, meni pa počinje čudno kolcati. Kažu da kolca kad te netko spominje, ali zašto mene. Voda pomaže navodno, ali ja vodu ne pijem, ni tu gdje obično pijem, pa trpim kolcanje. Kad dođem pod Arninu glavu, sunce žegne nemilosrdno, odlažem ruksak na stijenu i popijem tog "brzog". Kolcanje prestane odmah, ali nova muka. Trag skreće lijevo gdje je obično smučarska staza. Ništa drugo nego navući gamaše i dalje po stazi. Nema smisla opisivati uvjete, za mnom niko neće ići danima, kad netko ode bit će sasvim drugačije. Pred Kredaricom Janez odgarnuo snijeg, pravi mjesto za drugog. Dođe Milan, malo popričamo. Fin posao imaju, dok se nekima mozak kuva u maglenoj dolini, oni na suncu čekaju krepostne posjetiteljice koje zimi rijetko zalaze gore. Zvoni Irena s kojom sam i ja išao nekud nekad. Izgubila rukavicu jučer pod Kalvarijom, obećam da javim ako nađem, nisam. Teško se rastajem od starih prijatelja, ali idem. Dolje po ljetnoj stazi jer zimska razderana, a ja volim čistu bijelina. Rukavica ne nađena, ali još malo sjedim pod Kalvarijom, pa u hladnu Krmu preko Vršiča kući. Putem mi Ksena objasni tajnu kolcanja i nudi se za turo koju ćemo sigurno napraviti, samo još snijega treba pasti nad te Šentflorijanske doline.