Inače bi bilo bolje završiti debatu, ali ipak... Potpuno se slažem s Zek-om (i još nekima). Komercializacija SVK-ja i žestokih zagovornika njegove upotrebe baš svuda (skoro čak i po hodanju po stepenicama ili branju trešnje u Goriškim brdima), prešla je sve granice. Ponavljam ponovno, ne govorim da je loša stvar i nikako je ne odvraćam, nemam ništa protiv njegove upotrebe (ponekad je naravno i nužna – Via della Vita, via Italiana itd.), ali siljenje s obvezno upotrebom svuda i na svim stazama koje imaju 5 m čelika, pretjerano je. Onda bi sve osigurane staze kod nas bile stare max. 15 godina. Kao što je već zapisano, danas mnogo ljudi misli da si s upotrebom SVK-ja kupi sve, ali naravno ne ide tako jednostavno. Najvažniji faktori sigurnog hodanja po osiguranim stazama su kondicija, snaga u rukama, iskustva, znanje, psihička spremnost, orijentacija i vještina kretanja u kamenitom terenu tj. vještina penjanja. Za takve staze jednostavno nije svatko. Što se tiče padajućeg kamenja - činjenica je da je padajuće kamenje često posljedica nedostatka znanja i iskustava kretanja u planinama. Kako ne izbiti kamenje (tj. da se to dogodi što rjeđe) dio je znanja i iskustava, čega se planinari uče od malih nogu i to se ne može kupiti u trgovini s planinarskom opremom. Budući da danas vrijedi da ako kupiš SVK, spreman si za sve zahtjevne staze, slika je potpuno drugačija. Često susrećem planinarke i planinare koji nemaju ni minimalno znanje vještine kretanja po stijenama, ni snage u rukama ni iskustava i doslovno se vuku i vise po čeliku, ne znaju naći ni jedan prirodni korak ili hvataljku, uz to pa s izbijanjem cijelih lavina ugrožavaju druge. Što ti pomaže SVK, ako si sam na stazi niže na šljunčanoj podlozi nad ponorom gdje nema čelika, a nad tobom hrpa prethodno opisanih izbija salvu? Ne kažem da je to jedini razlog izbijanja kamenja, ali s masovnim posjetima različno (ne)iskusnih planinara taj fenomen se znatno povećao.
Kao što je rečeno, većina nesreća događa se pri zdrsima (i svakako ne pri padu s čelika), tj. na strmim šljunčanim terenima gdje najviše dolaze do izražaja iskustva, vještina, kondicija i trijezna glava (pa čak ni to uvijek nije dovoljno). Na nijednoj osiguranoj stazi mi se nikad najteži dio nije činio po čelicima, nego na prethodno opisanim, tj. šljunčanim nad ponorima (i skoro svaka osigurana staza ima i takve dijelove).
Za zaključak pa još to, prosječnom gorniku koji se drži za iskusnog (ne povremenog pohodnika), i smatra slovensku na Mangart prezahtjevnom, premalo osiguranom i previše izloženom, te iz tog razloga osuđuje hodanje tom stazom bez SVK iskusnim gornicima (pa izuzmemo padajuće kamenje), nema što tražiti u visokogorju. Bezbroj odjeljaka na svim osiguranim stazama gdje je izloženost slična ili čak veća, ali pouzdanog koraka (i istovremeno hvataljke) zbog podloge nema. Kako se onda ondje snađe netko tko se 100% oslanja na SVK i nema odgovarajuće znanje i iskustva? SVK je u mnogim slučajevima lažna sigurnost da planinari mogu određenu stazu, ali zapravo nisu spremni za takva mjesta. Pa da još odgovorim na neke komentare: nikako ne potcijenjujem nijednu stazu, bez obzira na duljinu ili promet. Isti respekt imam prema stazama koje traju 1 sat, 3 sata ili 8 sati. Nepoštovanje i potcijenjivanje, što se tiče Mangarta (i još nekih drugih), vidim u nedjeljnim pohodnicima koji se staze late u 11h dopodne u najvećoj vrućini, obuveni u platnene patike, uz to po mogućnosti vuku još i psa. Nakon 15 min dahću kao da su već prešli pola puta na Everest. To je za mene nepoštovanje bez primjera. Nažalost Mangart danas (kao što su već zapisali primoza i redbull) zbog pristupa skoro do vrha najslikovitiji primjer toga o čemu govorim. Primjedba o ekstremnjacima je pak po mom mišljenju prilično neprimjeren.