S malo zakašnjenja, dragon.
Paše, jer je Triglav tesno povezan s jugom, da nije bilo ''jugovića'' Mihajla Pupina, Triglav bi 1919. pripao Italiji, i veći dio Gornjesavske doline.
Pretražite net, naći ćete puno toga.
''Uglednog znanstvenika su 1912. imenovali za počasnog konzula Srbije u SAD-u, dužnost je obavljao do 1920. Tada je učinio mnogo za uspostavljanje međudržavnih i drugih kontakata između Srbije i kasnije Jugoslavije te Amerike. Njegov najveći doprinos je u stvaranju Jugoslavije kao zajedničke države južnih Slavena i određivanju njezinih granica, od kojih neke još uvijek važe u njezinim današnjim sljednicama. Nakon kraja Prvog svjetskog rata, 1919. tijekom mirovnih pregovora, na poziv tek nekoliko mjeseci stare Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, dva mjeseca bio u Parizu, gdje je u ključnom trenutku iskoristio osobno poznanstvo s tadašnjim 28. predsjednikom SAD-a Thomasom Woodrowom Wilsonom, suučenikom s univerziteta. Kada je riječ o granicama mlade države, Pupin je prikupio podatke o povijesnim i etničkim značajkama graničnih područja Dalmacije, Istre, Slovenije, Banata, Međimurja i Prekmurja, Baranje i Makedonije i 19. travnja 1919. poslao osobni memorandum američkom predsjedniku. Samo tri dana nakon primanja tog pisma, Wilson je dao izjavu da SAD ne priznaju Londonski pakt, kojim su saveznici 1915. Italiji obećali da nakon rata dobiva Trentino, Južni Tirol do Brennerpassa, Gorišku, Gradišće, Trst, Kanalsku dolinu, jugozapadni dio Kranjske, Istru, Cres, Lošinj i još mnogo drugih otoka do Mljeta.
Saveznici su naravno uzeti u obzir mišljenje velikog brata s one strane Atlantskog oceana i nacrtali talijansko-jugoslavensku granicu tako da su ostali Bohinj, Bled, veliki dio Julijskih Alpa s Triglavom i Dolinom Triglavskih jezera te Gornjesavska dolina, također Kranjska Gora, Dovje, Gorje i Ribno pa i Bohinjska Srednja vas i Bohinjska Bistrica u Sloveniji. Kada je član delegacije SHS dr. Dušan Ribarž saznao za tu odluku, navodno se rasplakao od sreće. Da se barem malo oduži domoljubu Pupinu, dvije godine kasnije ga je predložio za počasnog građanina Bleda. U zapisniku 10. obćinske sjednice 20. rujna 1921. na Bledu piše da su na njoj imenovali za počasnog građanina blejske općine sveučilišnog profesora M. I. Pupina, »koji ima najveće zasluge što su Bled i Bohinj ostali u svojoj državi«.
Počasni građanin
Godinama je na Bledu jedini materijalni spomen na Pupina bila tako nazvana Pupinova kuća u Zaki, koju su podigli hrvatski bračni par, na drvenoj ploči kod ulaza umjesto imena vlasnika pisalo Pupinova kuća. Zub vremena ju je uništio, na njezinom mjestu bečki bračni par podigao kamenitu kuću, na kojoj nema Pupinova imena.
U Blejskom zborniku povodom 1000-godisnjice Bleda 2004. Božo Benedik među počasnim građanima tog kraja naveo i dr. Mihajla Pupina, »komu su zbog zasluga za Bled i jesenički trokut kod pregovora o mirovnom sporazumu između Italije i Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca namjeravali u Zaki postaviti spomen-ploču, ali je inicijativa zamrla. Ostala je samo kućica Pupin u Maloj Zaki.«
Godine 2008. tadašnji predsjednik Planinarskog saveza Slovenije Franc Ekar htio nakon desetljeća ponovno oživjeti sjećanje na rodoljuba. Tadašnjim predsjednicima slovenske države i vlade poslao pismo s prijedlogom da tom srpsko-američkom znanstveniku i blejskom počasnom građaninu podignu negdje na Gorenjskoj, možda na Bledu, spomenik. »Na kraju ovogodišnjih proslava 230. obljetnice prvog uspona na Triglav, planinari smo više puta razmišljali u kojoj bi državi sada bio vrh te planine, da se svjetski građanin Mihajlo Pupin nije zauzeo kod američkog predsjednika za već gotovo određenu državnu granicu između Italije i Jugoslavije nakon Prvog svjetskog rata,« napisao je Ekar. »Osim Jakoba Aljaža, Pupin je najzaslužniji što je Triglav ostao slovenski.« Na to pismo nije dobio odgovor.
Možda će Slovenci do kraja sljedeće godine povodom 160. obljetnice Pupinova rođenja spomenikom barem sjetiti čovjeka kojem ide zahvala što je veliki dio Julijskih Alpa i dolina ispod njih slovenski.
Kad budu idućih dana vukli novu granicu, Slovencima bi svakako trebao i novi – Pupin.
Tko je bio Pupin?
Mihajlo Idvorski Pupin (rođen 4. listopada 1854. u Idvoru u srpskom Banatu, umro 12. ožujka 1935. u New Yorku) s 15 godina napustio gimnaziju u Pančevu, gdje ga je slovenski profesor Kos oduševio za prirodne znanosti. Iz Praga otišao u Ameriku, gdje se tijekom studija preživljavao radom na farmama i u tvornicama, u New Yorku mu je novčano pomogao slovenski prodavač povrća Lukanič, čega Pupin nikad nije zaboravio. Nadarenog studenta sveučilište Columbia u New Yorku poslalo na studij fizike u Cambridge i Berlin, gdje je 1891. doktorirao. Po povratku na Columbia 1904. promoviran za doktora znanosti i do umirovljenja 1930. predavao elektromehaniku. Bio je član Francuske akademije znanosti, Srpske kraljevske akademije, predsjednik Newyorške akademije znanosti i počasni doktor 18 sveučilišta. U SAD-u, Kraljevini Jugoslaviji, Češkoslovačkoj i Francuskoj dobio niz visokih odlikovanja ...'' i tako dalje.