U knjizi "Spomeni" Jakob Aljaž na vrlo zanimljiv način opisuje kako i zašto je prolazila gradnja Aljaževog tornja.
"Toranj sam napravio na svoje troškove te ga kasnije poklonio Slov. Plan. Društvu. Vrh Triglava kupio sam od Dovške općine za 1 fl. Bio sam najviši posjednik.
U toj najvišoj građevini u našoj državi čuva se spomen-knjiga, pečati, tri okrugla stolca za odmor, osobito uz hladan vjetar, i na zidu je naslikana panorama s imenima dalekih i bliskih planina.
Uz hladan vjetar u toranjču je dobro sklonište, naravno samo za trojicu, četvoricu ljudi. Prvotno sam imao u njemu i samovar i bocu žestoke; to je bilo u onim vremenima kad su na planine zalazili samo idealisti - poštenjaci.
Zbog vjetra i snijega vrata su mala i malo iznad tla. Pojedine dijelove tornja od debele pocinkane limene pleha izradio je i na Triglavu sklopio g. Anton Belec iz Sv. Vida nad Ljubljanom.
Željezni stupovi (Winkeleisen) unutar tornja zaliveni su betonom u stijenu. Munjevodi drži na sjevernoj strani od krova 25 m daleko pod snijeg.
Žica je bakrena. Ali munja ide i drugim žicama u stijene, od kojih je jednu jako raznijela.
Zbog tornja sam imao puno tužbi. Nijemci su me tužili da sam uništio podzemnu triangulacijsku točku I. reda, što nije bilo istina jer su vrh Triglava prije 40 godina civilni inženjeri postavili samo drvenu piramidu za mjerenje koju su vremenske nepogode uništile.
Tužio je češko-njemački deželni geodet K. koji je naredio radovljičkom geodetu da sasluša seljake, turiste, lovce, vodiče - i to sve iza mojih leđa. Istraga je trajala već pola godine prije nego sam ja nešto saznao. Relevantne rasprave i ispitivanja dobio sam djelomično povjerljivo.
Ali ja sam imao dobre svjedoke da su prije 40 godina mjernici postavili samo drvenu piramidu, a ne položili podzemnju triangulacijsku točku. Svjedoci su bili: Požganc (Janez Klinar) i srenjski sluga Gregor Legat. Nijemci su se već hvalisali jer je deželni geodet zaprijetio:
"Triglavski toranj ćemo ukloniti i župnik Aljaž će platiti 1000 fl. kazne."
Ali ja sam znao što sam znao i tiho sam ih prevario.
Kad smo sjedili u Radovljici u gostionici na vrtu a župnik Berlic mi rekao:
"Nijemci protiv tebe na Triglavu nešto kuju", pobjegla mi je samouvjerena gorenjska šala:
"Svi zajedno će se posrati".
Cijelo društvo prasnulo je u smijeh, među njima i sudski savjetnik.
Zanimljivo je i kako sam povukao načelnika njemačke Sektije Krain kad je tekla istraga zbog Triglavskog tornja te smo kod Šmerca zajedno pili.
Rekao mi je: "Mi tornja ovdje nećemo trpjeti. Ovdje mi djelujemo i toranj se mora srušiti!"
Molio sam ga navodno vrlo ponizno da toranj ipak ostavi jer - "Znate što je pleh. Za 5 godina ga rđa snijedi i sve je kraj!" Načelnik zadovoljno kimne: "To je istina!"
S veseljem sam potom Slovencima pričao kako sam mu brkove povukao. Triglavskog tornja pak rđa do danas nije snijela.
Sve sitnice su me konačno riješili vojnici.
Satnik Schwarz dokazao je da prije nije bilo podzemne triangulacijske točke na Triglavu, nego su civilni geodeti samo postavili drvenu piramidu.
Zamolio me je da uzme toranj za mjeru, naime liniju između krova i zida te je u sredini tornja zakopao kutiju s pergamenom kao stvarnu triangulacijsku točku i rekao:
"Sad je toranj pod carskom zaštitom, ostaje Vaša imovina. Nema potrebe prepisivati ga. Nitko nema pravo oštetiti toranj i iz Beča sam dao naredbu okružnom glavarstvu da oružnici svake godine pregledaju je li netko oštetio toranj. Ako Vi na tornju nešto prepravite, javite nam i to."
Veselio sam se jer sam dobio potpuno zadovoljstvo, i Aljažev toranj je uskoro postao široko poznat među planinarima, pričama i razglednicama, osobito među narodom proslavio ga je Janko Mlakar koji je u Družbi sv. Mohorja opisao kako je Trebušnika poveo na Triglav i jedva ga ugurao u toranj.
Kad se je Trebušnik u tornju najadio, čita se i na slici vidi kako ga kroz premala vrata vuku van da na ves glas viče. Ta šala prošla je po cijelom slovenskom svijetu i Trebušniku samom se svidjela.
Nastao je pak Triglavski toranj ovako:
Godine 1895. otišli smo ga postavljati ja, majstor Belec s jednim radnikom i moja dva radnika Požganc i Kobar.
Tad smo prenoćili u staroj maloj Dežmanovoj koći jer Slovenci još nismo imali nijednu koću.
Bila je gusta magla. Zato sam ja ujutro nisam otišao na vrh Triglava nego sam ostao u Dežmanovoj koći odakle sam slušao kako zbijaju dijelove Triglavskog tornja.
Razgovarao sam s upraviteljem Dežmanove koće: staklarom Vilmanom s kojim sam se već prije poznavao jer je bio iz Mojstrane.
Taj mi je prijateljski i povjerljivo rekao: Sreća je za Vas što sinoć nije bilo Nijemaca ovdje; inače ne bi bilo mjesta za Vas. Bilo je malo postelja uz zid, danju su postelje na zid vješali. Njemački turisti, članovi Alpen-Vereina - naravno - imaju prednost pred Slovencima.
U tom trenutku sam odlučio napraviti Triglavsku koću, naime koćicu samo za sebe i par prijatelja. Ako se Slov. Plan. Društvo na moj poziv probudi, radit ćemo veliku koću, gdje, to ću sljedeći tjedan pregledati; ako drugdje ne nađem mjesta i nitko mi ne pomogne, postavit ću svoju koćicu uz Dežmanovu koću 10 koraka od nje... - tako je bio povrijeđen moj nacionalni ponos.
Uspjet će! Svijet je naš, Dovške općine - 137 ovlaštenika među kojima sam i ja - ali bi li se u našem svijetu Nijemac tako šepurio da Slovenac na Triglav ide samo sa strahom? Ne!
Nekoliko godina kasnije napao me u Mojstrani neki Nijemac koji je s Triglava došao ljutito kažući: Kako se usuđuje Slov. Plan. Društvo na Triglavu graditi koću kad smo mi Nijemci napravili put gore!
Sljedeći tjedan idem opet na Triglav, pratio me pjevački vođa Matej Hubad koji je slučajno bio kod mene da pogledam Triglavski toranj i odredim prostor za slov. Trigl. koću.
Prenoćili smo opet u Dežmanovoj koći, ondje smo našli tržiškog trgovca, prijateljskog g. Gassnera s kojim smo pjevali: "Ave, maris stella" (Zdravo, morska zvijezdo).
On je imao lijep bariton.
Pili smo i šampanjca, jednu bocu smo sačuvali za sljedeći dan za otvaranje mog tornja na Triglavu. Bilo je prekrasno vrijeme, nazoči na vrhu bili su: Matej Hubad, Gassner, ja i moja dva radnika Požganc i Kobar.
Požganc baca dinamički patron koji jako puca, čep šampanjske boce iskoči gore s pucnjem, opet zapjevemo: "Ave maris stella" zatim "Triglav, moj dom" i otvaranje je bilo završeno. -
Šira javnost tek kasnije doznala je za otvaranje Triglavskog tornja.
Netko je opisao konstrukciju željeznog Triglavskog tornja u podlistku Laibacherice i čak dalji turisti jako su se zanimali za toranj.
U njemu je bilo sigurno sklonište od hladnog, otrovnog vjetra kad bi došao turist lagano odjeven na vrh Triglava, u tornju je mogao rasprostrti svoju kartu i uživati mirni pogled.
Ponekad gore vjetar tako jak da nosi kamen...
Odlomak iz knjige Aljažev zbornik (Klinar, Strojin, Urbanija, Škulj) Mohorjeva družba 1993. - Jakob Aljaž, Planinski spomeni