Na početku zime, nakon obilnih kiša i vremenske prognoze »hladnije će biti i uglavnom suho...«, vjerojatno mnogi od nas pomisle na dosta svima poznatih i često posjećivanih ciljeva, npr.: Ratitovec, Kobla, Rožca, Lipanca s obližnjim susjedima, itd. Sama lijepa zvoneća imena, a kad se znancima pohvališ gdje si bio, više-manje znaju ili barem zamišljaju gdje je to.
Ali, kako je to pričao Močilar jedne nedjelje popodne u sjenci lipe na klupi:
»Bilo je zimi i snijeg je ležao svuda okolo. Krpan je na svojoj kobilici nosio po uskoj gazi nekoliko stotina soli; kad mu nasuprot projuri lijep voz; u vozu je sjedio car Janez, koji se upravo vozio u Trst. Krpan brzo zgrabi kobilicu i teret s njom pa je prenese u stranu da je voz ne prevrne.
Car, kojem je momak očito bio po volji, nastavlja: "E, znaš kako se takve stvari rade. Al kako si konjića tako lako prestavio? Istina nema puno mesa; al ima barem kosti."
Krpan se malo naceri i kaže: "Znam da vaši konji imaju više mesa; al ipak ne dam svoju KOBILICU za sve četiri što su ovdje upregnute. Što se tiče nošenja, gospodine, usuđujem se nositi dvije takve kobile dva sata hoda i još dulje ako treba.«
Auto ostavljam na Lazni na kraju asfalta. I evo prvo neočekivano iznenađenje: od snijega ni traga ni glasa. Gore visoko tamni oblaci, ali vidljivost odlična, hladnoća takva da su prsti gotovo bolni već nakon što sam zavezao čizme. Brzo koračam preko livade ravno prema stijeni koja krasi južni rub Stadorja. I evo drugo iznenađenje: gdje su sve one stijene, škrpje, vrtače, grmlje koje se šire oko Poldanovca? Divan čist bukovi gozd s lijepo (prelijepo / šetališno) popločanim lišćem podsjeća više na neki gorenjski brežuljak nego na trnovsko-gozdnu divljinu. Tlo je tako smrznuto da je hodanje po lišću kao po sagu. I jedan-dva-tri na vrhu. Pogledam prema Poldanovcu koji je skoro umotan u oblake, Stanov rob i Češevik odjeveni u bršljan i nastavljam dalje prema sjeveru. Ali na drugoj strani niz greben je već druga priča. Greben se sužava, desno strmi zidovi u Trebušu, lijevo prema Čepovanu bukovi gozd i lišće vrijednog nagiba. Ali budući da je teren smrznut ide se po lišću vrlo lijepo, noga se utone ali ništa ne klizi. Paziti samo ne stati na golo (zemlja, korijenje, mahovina), jer tu je tvrdo kao beton. Da je snijeg, ovdje se ne bi usudio. Što se orijentacije tiče nema što dodati: samo po grebenu sve do Kobilice i jednako natrag. Samo gdje se baš po rubu ne da, povlačimo se prema šumi. Malo prije sedla između Stadorja i Kobilice dolazim na lijepu šumsku stazu koja nekoliko koraka dalje dovodi do sedla. I ovdje stvarno preko iz Trebuše u Čepovan lijepa široka staza, skoro kolovoz, za koji se vidi da dugo nije u upotrebi (»za romare«). Izdaleka je izgledalo da je greben Kobilice gusto obrasao bukovim gozdom i smrekama, tako da sam bio spreman na »probijanje«. Ali dočekalo me treće iznenađenje: nisu smreke, nego borovi, teren lijep čist i po njemu lijepo vidna stazića. Par koraka dalje i četvrto iznenađenje: oznaka. Prava knafelčeva oznaka na kamenu. Prvo pomislim da su to privide od hladnoće i vjetra, ali kad se približim vidim da je stvarna. Tko je ovdje označavao? Aha, nije, taj kamen je slučajno dolijetao iz Otlice tada kad se kod Lokavca vrag poskliznuo i rogom udario u rub isklesavši Otliško okno. Utaban stazić (sličan onome iz Vrtovine na Kucelj) brzo me dovodi do Kobilice, gdje me čeka još peto iznenađenje: lijepa nova kutija, u njoj uredna knjiga za vpise i pečat. Sva pohvala marljivcima... Od Kobilice dalje brže nego što sam mislio po udobnom širokom i blagom grebenu na Drnulk prevlaku. Dodirnem cestu i okrenem se natrag. Povratak je lakši jer su uzbrdice na Stador mnogo lakše prelazive.
Budući da na povratku (kao i prije) nema neke velike gužve, tiho razmišljam: kamo vodi ona jedva vidna stazića koja se pred J-zidom Stadorja spušta prema Trebuši? Gdje se spaja na stazu staza koja ide preko prevlaka između Stadorja i Kobilice prema Trebuši? Kamo vodi malo dalje od sedla stazića koja se desno odvaja kroz V-pobočja Kobilice? I pomalo posumnjam u noninu tvrdnju o danima i kobasicama.