Dođe dan kad ne znaš kamo bi krenuo, pa se odlučim za Kriške pode i Razor.
Ljepo jutro u Zadnjici obećalo je lijep dan, ali nekako mi korak nije stekao po inače lijepoj stazi prema Pogačnikovom domu. Nakon 2 h konačno dođem pred koću, ljubazno me pozdravlja upraviteljica Polona, drugo djevojče vani želi nešto prodati, tako da se nisam mogao odupreti jednom borovničevcu. Još malo sjedim, pričamo o vremenu koje navodno nije dobro, i snijegu koji još uvijek drži u planinama, pa nije puno posjetitelja. Onda krenem, znam da je prije vremena na Razoru bio skalni podor, jer sam početkom mjeseca s Triglava vidio dugu smeđu prugu po središnjim snježnim poljima pod Razorom, ali takvu razaranja nisam mogao ni zamisliti. Kad savladam prve kamene stepenice i dođem u središnji dio pod sedlom između Planje i Razora, dočeka me samo razaranja, najviše upravo na području staze, razne velike stijene i mnogo škriljevca u nekim mjestima potpuno zakrilo označenu stazu. S sedla nastavljam prema Razoru, tamo naravno široka snježna polja, pa koristim odgovarajuću opremu. Kad dođem do mjesta gdje staza prolazi pod nekom šupljinom, sve je zasuto dijelom snijegom dijelom škriljevjem, staze praktično nema, prelazim što opreznije mogu. Nastavak je po snijegu, više gdje staza skreće na zapad i prelazi južne padine Razora na starom podoru nema ništa posebno, već za manje od 50 m dalje na zapad naiđem na svjež skalni podor, staza duljine oko 20 m potpuno zasuta ili je nema, iznad nje široko područje podora. I to mjesto prelazim krajnje oprezno i penjem se prema vrhu, već na vršnom grebenu vidim da se urušio velik dio južne padine, tik iznad podora čeka još više kamenja i škriljevca da poleti u dubinu. O podoru s vrha odmah obavijestim nadležne na PZS, kao i Polonu u koći i oprezno silazim. S obzirom na stanje pod Razorom potpuno se odvraća posjet Razoru, jer zbog nestabilnog terena velika opasnost od padajućeg kamenja koje može biti smrtonosno.