Jučer (petak, 08.11.2024.) na vrh preko Smrajka uz zapadnu stranu doline gore i niz istočnu dolje.
Jutro me uhvatilo malo dalje od Podkuža, gdje je njemački kamiondžijski autocamper zauzeo skoro pola od oko pet parkirališta. Slana me pratila biciklističkom stazom do vrha čestice kod Podkuža, gdje sam skrenuo u šumu malo lijevo, dok nisam naletio na kućice jedva vidljive lovačke staze.
Na sedlu se desno odvaja označena stazica koja prelazi prema Lešnikovom grabu i preko njega prema solnici i možda dalje, gdje sam prestao biti znatiželjan, vratio se i iz sedla nastavio popreko lijevo. Nedostatak vremena zbog te ekskurzije uveče mi je pokvario dan. Nakon oko 150 metara desno i gore se odvaja odlična lovačka stazica (nekako me podsjeća na Martinj stazu), koja preko skalne glave dovodi u šumu pod Smrajkom i dalje do lovačke koče.
Koliko sam mogao pratiti, pastirski prijelaz prema Slemenu vodi preko područja istočnih melišta dolinice Cijanice pod Vrtaškim vrhom. Bio sam već tamo, ali nije mi se svidjelo grizti koljena po škrilju. Zato sam se radije upustio u umjereno strmu šumu na zapadnom dijelu dolinice. Išlo je bolje nego po kamenitom drobu, nastavio sam lijevo u mokru, travnatu grapu iz koje sam nakon oko 100 visinskih metara izašao opet lijevo. Odavde do skalne zapreke oko 250 visinskih metara probavljivog poraščenog škrilja, koje prema vrhu zaključuju naslage malo većih stijena. Između su sem i tamo među otvorenim kamenitim česticama neke kratke ruževnate prolaze. Divljač je pod stijenom pripremila prijateljsku stazicu, kojom sam pod strmim padinama koje zatvaraju taj dio dolinice prešao do njezinog istočnog ruba. Tamo gore opet vodi neka staza sa puno tragova divljači i ničeg ljudskog, koja prilično udobno dovodi preko prepreke (ukupno oko 70 visinskih metara) i zatim se položi.
Pod stijenama Vrtaškog vrha i Urleža nastavio sam prema desno oko pola kilometra. Stazica koja tu djelomično ide po melištima, djelomično po travnatim padinama bila je prilično dobro vidljiva, mjesto zbog slane i smrznuta. Prašuma ružja na kraju me malo iznenadila, pod granama tragovi životinja, drugih znakova da bi to bila staza nije bilo. Ali sam se snašao nekako lijevo i brzo naletio (slabo) označenu stazu na Vrtaško Sleme. Sunce, kojeg cijelim putem nisam imao, ugodno me grijalo, nadomnom se veselo pasla čreda od oko 50 kamzika (izgledale su snažne i zdrave) i kretala prema Vratama otprilike jednako brzo kao što sam ja hroptao gore.
Pogledi sa Slemena naravno veličanstveni, samo malo maglovito. I potpuno usamljeno.
Sišao sam istim putem, prvi izazov bio je vraćanje kroz ružje, ali sam imao sreće. Nakon prepreke spustio sam se u sredinu dolinice i polako nastavio po skalnom plazu prema istočnoj strani. Nekoliko kratkih prolaza kroz ružje nije pravilo problema, malo zlopatnije bilo je prvo, usko kamenito i strmo melište koje nije davalo oslonac nogama, pa sam se čvrsto držao ružja. Kao što sam promatrao pri usponu s druge strane doline, tom dijelu se možda moglo izbjeći malo lijevo, preko nekakve uske čistine u ružju (slika).
Nastavak je bio više manje škriljev do oko 1400 m n.m., gdje se ružje proteže gotovo cijelom širinom doline. Prolaz je samo nekoliko metara od njegovog krajnjeg desnog ruba, nekoliko desetaka metara od prolaza dolje, oštro oko opazi kućicu pa još jednu koja pokazuju kroz kratku ruževnatu prepreku na usko melište.
Reci da cijelim putem od lovačke koče nadalje osim gore opisanih dvije kućice nisam vidio nijedan znak, recimo nijednu odrezanu granu koja bi nagovijestila prolaz, nekoliko metara niže od njih na dva drveta su inače dvije modre pike koje pokazuju put iz doline po drugoj varijanti.
Po melištu koje na trenutke gotovo nestane, pa se opet proširi sišao sam dolje dok nisam desno ugledao bijelu brezu, oko 20 m ispod nje solnica, uz nju slabo vidljiva staza koja dovodi desno od skalne glave, s druge strane koje vodi lovačka staza. Slijedio sam kućicu i po životinjskim tragovima desno zaobšao skalu dok me već u tami mali ali sjajno bijeli kućica nije usmjerila na poprečnu stazicu i mimo odvajanja za lovačku stazu dalje do sedla sa raščjećem za Lešnikov graben i solnicu. Niže dolje staza se potpuno gubi, i ja sam zalutao po nekoj ogromnoj travi prepredene robidama i spotičavim rupama u tlu, ali sam na kraju ipak našao izlaznu česticu i cestu. Drugi put na početku staze bit ću manje znatiželjan.
Uvjeti su naravno bili suhi, vremenski prikladni i mijenjali su se bez obzira na visinu. Prvi put mi je kliznulo još ujutro na mostu preko Save, jednom ili dvaput više gore kad sam bezbrižno skakao sa skale na skalu, zatim je odjednom i tko zna zašto jedna zaledila.