Jučer sam se uhvatio neke malo napornije ture:
Plan bio posjetiti Mrzlu goru, Rinke, Skutu, povratak preko Dolgog hrbta na Mlinarsko sedlo i odatle sići mimo Češke koče.
S dosta vode u ruksaku startam s parkirališta na Jezerskom - najprije preko ledina na Mrzlu goru. Za nju bi rekao da planinar teško nađe ljepši kutak. Početni dio malo krušljiv, na drugoj polovici stabilne razčlembe i uspon lijepo teče. Pogled s vrha među najljepšima u Grintovcima (pa još pripada Grintovskoj skupini?). S veseljem bih vratio vrijeme da je pohvalim, ali bolje ne praviti preveliku reklamu.
Zatim se vratim na Jezersko sedlo, odakle se popnem na Korošku Rinku. Uspon mi nije previše po volji, jer se većina puta penje po žljebovima i preko ponekad dosadnih krušljivih prolaza. Čak i oni retki ljudi koje sretneš tu su prave planinarske sorte. Pogled uz put jedinstven i zadovoljno promatraš kako Velika baba postaje sve manja - dok se ne učini skoro nebitna. Vrh je spektakl: s njega stvarno sijaju Skuta i Štajerska rinka.
Tu počinjem shvaćati da će možda trebati turo malo skratiti: vrućina i teški ruksak na početku su učinili svoje. Časovno i kondicijski ne izgleda tako dobro kao kad sam kod kuće na udobnoj fotelji naivno proučavao kartu. Zato odlučujem preskočiti Kranjsku Rinku. Kod slijeta na Mali podi idem malo poševno, pri tome shvaćam da mi od sunca i umora pada koncentracija. Zato se igram idejom obilaska Skute; imam već one mračne misli poznate solo-hodcima i dva lijepa cilja u džepu - ako turo završim tu, bit će to pravi izlet.
Kad vidim prekrasnu istočnu stranu Skute, probudi se želja da moram gore, čak i da se srušim. Razmišljam: ako se dobro okrijepim, malo stisnem zube i siđem na zapad gdje poznam put, trebalo bi skoro uspjeti. Bodrim se omiljenom maxicom - ako sam došao dovde, ići ću dalje.
Prije ulaska malo oklijevam, onda na posao; kad zagrizem u strminu, noge su lakše kao čudom i već za sat i malo slavim vrh. Nije previše loše. Zadihan se zadovoljno nagustim pogledima.
Za odmora namjerno sjednem tako da ne gledam Dolgi hrbet, koji bi trebao biti veliki finale. To samo po sebi govori. Gore mi voda i radost za podvige skoro ponestala. Nakon prilično trijeznog razmišljanja shvaćam da mi se stvarno ne da više vući, pa zaključujem da ću ga zaobići. Krenem prema Mlinarskom sedlu, ali nekako uskladim skrenuti prema Velikim podima, što je donijelo lijep produžetak. Zašto bi čovjek za dvije minute stao, pogledao kartu i vratio se na pravi put, kad umoran uzme „prečicu“ gotovo u suprotnom smjeru?
Morala vidno pada. Vode već dugo nemam. Srećom nađem snježni plašt koji se topi i tako izbjegnem skoro sigurnu smrt. No, barem žeđ.
Spuštanje s Mlinarskog sedla do Češke koče prilično je dosadno, naporno, dugo, nepotrebno i još jednom dugo. Noge mekane, tabani istrošeni, volje sve manje s korakom.
Na parkiralištu malo poslije mraka, što potvrđuje da sam opravdano odustao od Rinke i Dolgog hrbta.
Tu zahvaljujem svemu svetom za ideju da sam uzeo ležaljku. Na njoj malo zastokćem, pa veseo kući.
Lijepa tura. Sljedeći vikend nešto kraće.