taubi4 - Zadnje poruke

Danas, u nedjelju još na zadnji kaninski dvatisućak.
S Edotom dolazimo do B-stanice u 8:00, tamo parkiramo auto i krećemo u pohod prema planini Gozdec. Nakon dva sata hodanja dolazimo do stare koče. Već tamo sam shvatio da danas neće biti moj dan. Peklo me u preponama i stegnu. Išlo je jako sporo s dosta pauza. U 12 smo bili kod Doma Petra Skalarja gdje smo imali dužu pauzu s ručkom. Zatim smo nastavili po označenom putu prema Kaninu. Nakon tri četvrt sata bili smo ispod južne "stene" Hudog Vršiča. Tu smo skrenuli s označene staze prema prvom kaminu s desne strane. Kamin je u donjih 3-4 metre II stupnja težine, dalje ništa posebno. Kad izađeš iz njega nastavljaš malo ulijevo prema vršnom grebenu. Po grebenu stižeš na vrh u manje od stotinu metara. Od B-stanice do vrha nam je trebalo pet i pol sati. S vrha pa tri četvrt do piva kod D-stanice. Zatim još oproštajni spust starom, otpisanom žičarom.

Ob 8:00 krenuli smo s prvog zavoja nad postajom B Kaninskih žičnica. Nakon dobrih dvadeset minuta skrenuli smo lijevo s markirane staze Bovec - Kanin na nemarkiranu stazu prema Škednju. Put ide kroz šumu prema jugo-jugo-zapadu i cijelo vrijeme je lijepo vidljiv. Pod vrhom Kopa (1439m) skreće iz šume prema zapadu. Staza nekoliko puta prelazi u lijepo očuvanu mulatjeru i natrag u stazu. Kad dođemo na kameniti svijet pod Malim Škednjem staza postaje nešto slabije vidljiva. S malo truda ipak je pratimo do južnog obronka Velikog Škednja. Tu smo skrenuli oštro lijevo po pravom bezpotju prema vrhu. Nakon tri sata i četvrt hoda došli smo na vrh Velikog Babanjskog Škednja. Tu smo se počastili užinom i zadnjim pogledima prema Velikoj Babi i Vrhu Laške Planje. Tijekom pola sata pauze lagano nas je prekrila magla. Unatoč tome krenuli smo potražiti vrh pod imenom Zelene Čuklje. Prema pisanju Marjane i Marka ovaj vrh se nalazi na Kaninskim podijama, negdje između Laške Planje i Velikog Škednja. Ime nisam vidio ni na jednom zemljevidu. Ali na Garminovom zemljevidu Adria topo primijetio sam vrh prikazan izohipsama bez imena gotovo točno na sedlu između oba spomenuta vrha. Spustili smo se niz blagi zapadni greben u sedlo, odakle smo se lijepim penjanjem po kompaktnoj stini popeli u pedeset minuta na vrh 2170m visoke gore. Magla se svako toliko podizala toliko da smo se uvjerili da ne stojimo na nekoj rameni ili lažnom vrhu nekog drugog vrha, nego na samostalnom vrhu koji se uzdiže barem pedeset metara iznad Proda. Potvrdu da je stvarno Zelene Čuklje dobili smo kad je Zdenka na Lokus mapu na mobitelu dobila vrh s tim imenom. Povratak u magli preko Proda do markirane staze Kanin-Bovec također nije bio baš jednostavan. Na stazu smo stupili pod Kačarjevom glavom, nakon sat i pol traženja prolaza. Do auta još sat i pol. Cijela tura trajala osam sati.
U lijepom vremenu bila bi ovo sigurno jedna od ljepših tura.

Lijepe fotografije, šteta što nemaju komentara (natpisa).

Za utorak najavljeni zadnji više-manje sunčani dan, zato sam se odlučio s pomoću sina pokušati popeti na Veliki Skutnik. Na kraju dan nije bio tako lijep kao što sam zamislio, ali ipak ljepši nego što je izgledalo nakon manje od dva sata hoda.
Krenuli smo u 7:00 s Vršiča. Odabrao sam ga jer odatle unatoč velikoj udaljenosti najmanje visinske razlike. Nakon tri sata hoda bili smo pod istočnim zatrepom Vršca na gotovo istoj visini kao Vršič. Prava tura tek tu počinje. Od staze prema Zavetištu do tu staza tako dobro označena kao rijetko gdje. Markacije, uglavnom crvene linije, svakih deset metara. Od tu sve rjeđe i bleđe.

Prvo cik-cak gore po djelomično zaraslim melištima i lijevo tražiš prijelaz na viši nivo. Nudi se više takvih, ali pravi je zadnji najviši. Staza vodi strmom šumom, ali stalno blatnava i izuzetno klizava. Taj dio mi se činio skoro zahtjevniji od samo penjanja na Skutnik.
Kad smo konačno izašli iz šume na travnatu izravninu, vidjeli smo lijevo stinu s posljednjom markacijom. Označena staza tu prema kartama počinje blago silaziti, mi smo se penjali strmim travama južnog obronka Vršca (sl.2).

Priješli smo južni zatrep Vršca (sl.3) i nastavili travnatim grebenom prema grebenu Pelaca (sl.4). Udobnog hoda brzo kraj, jer smo došli na neugodna melišta (sl.5) Po njima gore do skalnog ruba (sl.6), gdje lakše hodati.
Kad smo došli do ulazne grape (sl.7), stavili kacige i oprezno prema njezinom vrhu. S sedla skrenuli desno u lijepo raščlanjeno pobočje i u par minuta došli do jugozapadnog grebena (sl.10) V.Skutnika. Tu smo odabrali lijevu plavu varijantu. Kod silaza otkrili da je desna crvena ugodnija. Nažalost najviše magle navukla se baš za vrijeme našeg uspona na vrh (sl.9). Budući da se ništa nije vidjelo brzo smo se okrenuli natrag.

Silaza nisam se baš veselio jer sam se bojao da ćemo izgubiti smjer uspona. To se i dogodilo ali srećom "izgubili" u lakši smjer.
Nakon silaza u škrbinu čekalo nas još tri sata silaza do Koće kod izvora Soče.

Slike Veliki Skutnik

Hvala svima na čestitkama, posebno mom uzoru Vinku, koji je prije deset godina završio sličan projekt kao što ću, nadam se, ja ove godine ili najkasnije sljedeće.

Svim LP Ivo

Na Mali Prisank mislim već tri godine. Zbog utvrđenja Vinka Praprotnika da na njega svakako ne bi išao ponovno, zbog toga što nema skoro ničlike slika, i da svi kažu da je to jedna sama podrtina, tada sam se odlučio da u taj rizik neću zvati nikog poznanika. Odlučio sam ga pokušati dosegnuti uz pomoć gorskom vodiča. Neka košta koliko hoće.
Tako sam prošle godine rano ljeto prvo zvao Klemena i Tomaža. Obojica zauzeti vođenjem u Švicarskim i Francuskim Alpama. Savjetovali da nađem nekog s više vremena. Onda prošle i ove godine zvao dva Markota, Gregorja, Mitju, Andreja i još neke. Svi zauzeti. Samo jedan priznao da ne vodi jer nije bio. Jedan mi početkom srpnja čak obećao da se dogovorimo za termin za tri tjedna kad se vrati iz Francuske. Kad sam ga krajem srpnja zvao, rekao neka nađem drugog nema vremena. Tako sam opet izgubio mjesec. Početkom kolovoza nazvao posljednjeg, 91-og na popisu, Martina Žumru. Iako je kasnije priznao da tada za Mali Prisank nije ni znao, obećao da me za tri tjedna, kad se vrati iz Francuske, prvi lijep dan odvede gore. I tako se konačno dogodilo.
Budući da zadnjih godina imam problem s istrošenim hrskavicom u koljenima, za polazište odabrao Poštarski dom. S sinom prespavali smo u njemu, Martin došao u šest ujutro. Obukli pojasove, stavili kacige i krenuli prema Kopišarjevoj zahtjevnoj osiguranoj stazi. Malo prije prozora skrenuli lijevo na vezu s Hanzovom, njome zaobišli Turn (Škofova glava) i došli na vrh Hudičevog stupa. Ovdje smo prvi put ugledali oštar vrh Malog Prisanka (sl.2 i 3). Anže nas je ovdje ostavio i nastavio na Prisank pa natrag na Vršič. Mene je Martin osigurao na 30m užetu.
Sa stupa počeli silaziti prema Hudičevom žlebu. U grebenu pred nama vidna početka dvije police. Prava je donja. Polica duga blizu 100m. Na početku široka lagano se spušta. Tu smo išli jedan za drugim na kratko vodičkom konopu (cca 8m). Hodanje mi se činilo potpuno sigurno. Na sredini počinje strmije silaziti prema žlebu i postaje sve uža. Taj dio me osigurao jednom planinski preko čvrstog kamena i jednom s ubačenim leptirom. Tu već previdnije tražiti korake i hvataljke. Još zahtjevnije prelazak žleba jer je ovdje nagib veći, kamenje i stijene samo čekaju da ih lagani dodir pošalje niz žleb (sl.5 i 8). Isti problem kod penjanja (puzanja) iz žleba na policu pod M. Prisankom. Dok tražio hvataljku lagano pritisnuo veliki kamen (fi:cca 50 cm) i već se kotrljao prema žlebu. Istovremeno vidio iznad sebe još jedan sličan koji izgubio oslonac i kretao se prema meni. Jedva sam imao vremena da se maknem. S jezivim tutnjavom oba su se zaputila niz žleb. Taj dio staze je jedini opasan, ali stvarno opasan.
Kod uspona iz žleba me Martin opet osigurao, jednom preko kamena jednom leptirom. Od sredine stijena sve bolja (sl.6), gornjih 20m odlična, tako da smo na uski vrh popeli preko cca 5m visokog kaminčića II. stupnja. Vrh je zaista miniaturan s dva kamena, na jednom sjedim ja (sl.7), s drugog me fotografira Martin, između dobar metar prostora.
Povratak skoro isti, po sat gore i dolje. U stvari dolje i gore jer je Hudičev stup 22m viši od M.Prisanka. Odavde smo sišli do Koće na gozdu. Usred puta smo se popeli grebenom na Turn (Škofova glava), koji bi trebao biti i dvtisočak s 50m ekvidistance. Po Marjani i Markotu 55m. Mi smo izmjerili samo 47.
Na kraju može se reći da sve zajedno nije ekstremno zahtjevno, ali u jednom dijelu vrlo opasno jer si potpuno bespomoćan ako ti se stvar počne nenadzirano rušiti ispred.

Mali Prisank

U srijedu smo se s Rafkom namjerili popeti na Mali i Veliki Bedinji vrh s Konjske škrbine. Naoružani opisima ture od Marjane i Markota s weba, Jožeta Draba iz Vodnika "Julijske Alpe skupina Mangarta i Jalovca 2015" te Vladimira Habjana iz vodnika "Brezpotja 2009", krenuli smo ispred PUS Bavšica u 6:35. Očekivali smo mokru travu, ali iznenađujuće bila je skoro potpuno suha. Do Lovske koče trebali smo 1:30 sati. Tu smo napunili potrebne količine vode i nastavili kroz šumu. Nakon 15 minuta došli smo do kraja šume, tu smo skrenuli lijevo s označene staze prema zapadu, natrag u šumu, na slabo vidljivu lovačku stazicu. Stazicu je teško pratiti, ali tražeći najbolje prolaze nekoliko puta nailaziš na nju. Kad smo opet izašli iz šume, lijevo pred sobom ugledali smo Stador, odmah do njega Morež i dalje desno oba Bedinja vrha. Od tu dalje stazice više nismo tražili, nego gledali

samo za najboljim prolazima preko padina i kroz grmlje. Nakon dva sata stali smo na podih za užinu i odmor. Nastavili smo ravno prema Konjskoj škrbini pa desno po grebenu nad Loškom Koritnicom prema vrhu Malog Bedinjeg vrha. Nastavak po grebenu u Škrbinu v zakladih činio se nam prezahtjevnim, pa smo se vratili na Konjsku škrbinu, zaobišli MBV (najniža točka na 2000m) i popeli se strmom travnatim žljebom u škrbinu između oba vrha. Od tu smo zakoračili lijevo u Lošku stranu grebena po uskim, izloženim travnatim policama. Pogledi u Koritnicu s polica veličanstveni, osjećaji pa nisu najbolji. Nakon opreznog napredovanja prema vrhu došli smo do kaminčića koji je srećom bio kamenit, ali ipak u prva dva metra pomalo dosadan. Na vrh smo stigli točno u jedan. Tu se nismo zadržali dugo jer su najavljene moguće pljuseve koje u tim travama

svakako nismo htjeli dočekati. Silaženje u škrbinu zahtijevalo je još više opreza od uspona. Kad smo stigli do Škrbine v zakladih, bili smo na konju. Vratili smo se preko sedla Predelna (između Stadora i Briceljka) starim putem do Lovske koče (put je zbog rupa prekrivenih travom iznimno neugodan). Put dalje do Bavšice, gdje smo stigli u 17:25, mnogo je bolji. Sve zajedno trajalo skoro 11 sati.
Mislim da smo za uspon odabrali najbolju varijantu, za povratak bih preporučio silazak prelomom Lepoč u Lanževicu pa označenim putem prema Bavšici.
PS Na usponu sam na relaciji Lovska koča - Konjska škrbina izgubio lagani aluminijski cepin, idealan za ljetne uspone po glatkim strmim travama. Ako ga netko nađe, molim.

DVas, teško reći jer ne poznajem tvoje sposobnosti. Reću da ako dođeš gore bez konopca, morao bi i natrag. Ne znam zašto ne bi imao sa sobom 30m konopca, za svaki slučaj.
mosovnik: To je timski rad. Slike i sve crte na njima su Nejčev rad, tekst pa moj.
Hvala svima za čestitke.

S Nejcem smo se odlučili u subotu popeti na Vevnicu, V Koncu Špicu i Kotovu Špicu. Kombijem u petak popodne do Planice i spakirali pod drvećem pred bivšom rampom. Do Doma u Tamarju onda biciklima (bez struje). Nismo mnogo dobili time, ali ogromno sljedeći dan vraćajući se. Kod koće planirali dvije limenke Laškega pred spavanje u bivaku, ali samo boce. Do bivaka deset prošlo devet baš kad dan tamni. Dva momka već unutra, svi udobno.
Jutro dalje oko sedam. Prvo do 2000m visine, po njoj ~20 min do želene grane. Grana dosta izložena ali dovolj široka udobna. Zanimljivo veći dio opremljen svedrima. Ne znam za koga, nije za alpiniste sigurno, ni mi šoderci ih tu trebamo, obični planinari ne idu takve teške bespuća. Grana ravnomjerno raste, 3/4 sata podiglo 100m. (sl. 5-11) Ova grana dovodi pod JIZ obronke Vevnice. Tu lijevo kompaktna stjenovita grapa cela u sjeni. Prijetno. Kad dospjeli na sunce opet desno i pela po stenama lijevo od šodrave dolinice prema grebenu istočnog predvrha Vevnice. Glavni vrh 9:15. S njega već gledali sljedeći V Koncu Špica. Ovdje uspon desno grebena nemoguć. Kod podnožja vidiš široku neizloženu granu nije ni previše strmu. Nastavak grebena do Kotove Špice prekida dva skoka opremljena sidrištima za spust užetom. Prvi strmi skok popeli slobodno (sl.27 i 28), jer stijena dobra. Drugi previsan zaobišli lijevo po dvije izložene police. Do vrha bez problema.
Greben od vrha još stotinjak metara pa počinje padati prema Kotovom sedlu. Tu nekoliko metara prije kraja desno grebena sidrište za prvi od pet spuštanja užetom. Odlučili: ja vezan popnem svaki spust nađem sljedeće sidrište vežem se pa Nejc spusti do mene užetom. Prva tri i peti u nuži bih i bez osiguranja, četvrti ne. Na kraju još preko strmog glatkog ploča vrh kojeg sidrište (sl.42) koje mislim ne treba nitko tko može doći tu.
Sva ta užadija uzela 1,5 sata. Do bivaka još 3/4 sata i malo više od 1,5 sata do Laškega u Tamarju. Onda biciklom za pola sata-plus već vozili iz Planice prema Kranju na kasni ručak kod Gorenjca. Za lijep kraj nenajavljeno sreli mog višestrukog sošodrca Toneta.

Tura: bivak pod Kotovim sedlom - Vevnica - V Koncu špica - Kotova špica

Na Rogljici nisam bio, Rakova špica i Dovški gamsovec činili su mi se lakšima. Kad dobiješ malo više šodrovskih iskustava, ova dva nisu ništa posebno.
LP Ivo

Čestitke za sliku br. 7.

LP Ivo

Lanjski jeseni smo u istoj postavi pokušali prijeći taj veliki greben. Budući da smo na Rigljici shvatili da postoji velika vjerojatnost da nas noć uhvati prije Frdamanih polica ako nastavimo, tu smo se okrenuli.
Ove godine krenuli smo od kuće nešto ranije. Kurji vrh smo također preskočili. Prvu pauzu imali smo tek na sedlu između Rušice i Rigljice. Tu smo se malo okrijepili i navukli pojasove i kacige. Tu počinje ozbiljniji dio ture. Penjanje 1. do 2. stupnja težine. Nejcova slika br.2. Nakon manje od pola sata penjanja došli smo na grebenčić s kojeg treba sići oko 10m. Na vrhu je napravljeno sidrište s kojeg smo se lanjski spustili po konopcima, ove godine smo se popenjali malo ulijevo u grapu pod kaminom. To je 20m dug kamin, kojeg ja nisam htio popeti bez osiguranja. Lanjski smo osiguravali i sljedeći rastežaj (sl.3), ove godine smo tu preskočili osiguranje. Odmah iza ruba te slike teren postaje malo krušljiviji, kad dođeš do vršnog grebena Rigljice, stijena je odlična (sl.4). Zbog preskakanja jednog spusta po konopu i jednog osiguranja, te poznatog smjera, od pauze do vrha Rigljice smo u odnosu na lanjsku godinu dobili sat i pol vremena. (Ovdje moram razjasniti još nešto. Na mojoj karti Julijske Alpe istočni dio, Rušica je visoka 1911m i prije Rigljice 2074m, ona pa prije Vrh nad Rudo 2108m. Na nekim kartama je prvo Rigljica, zatim Rušica i na kraju Rusa peć, kako je uvijek zove Nejc.)
Spust s Rigljice bio je za mene najzahtjevniji dio prečenja, jer je to potpuno podrt greben (sl.5). Nakon pola sata pažljivog spusta došli smo do sidrišta (sl.8). Slijedio je prvi spust po konopu dug 50m, zatim još jedan 20m (sl.9-12).
Ako je taj spust bio najzahtjevniji, uzgon po grapi bio je najljepši dio. Težina bi trebala biti 3. stupnja, ali budući da je stijena bila tako dobra i čista, penjanje je bilo pravo zadovoljstvo. Vrh nad Rudo je desno nakon izlaska iz grape, sidrište za spust pod Frdamane police je pod lijevim vrhom. Stvarno je pod vrhom, jer ga ugledaš tek kad si već ispod njega.
Nakon spusta nas je čekalo još otprilike tri četvrt sata bezbrižnog pelećenja do vrha Frdamanih polica, dobre pola sata malo pažljivijeg silaženja s njih i dva sata muke niz Kačji graben.
Nakon dvanaest i pol sati hoda, pola sata kupanja u jezeru kod Jasne i manje od sata vožnje do Gorenjca na picu i nekoliko piva, sve loše je zaboravljeno. Ostaje samo ugodna umornost i čisto zadovoljstvo.

Točno dva mjeseca po Heavy bull-u, i mi troje smo se odpravili prema vrhu treće preko 2000m visoke Goličice. Po melišćnoj grapi također po desnoj strani. Na 1450m jedan nešto kočljiv dio. Nekoć plaz odnio dio staze. Dva-tri metra preći vrlo oprezno, jer možeš zdrsnuti 20-30m strmom padinom u dno grape. Ali desno u skali zabijen jeseničan, brzo varovanje moguće.
Do sedla (1665m) između Prednje glave i Male Goličice točno dva sata. (Dva penzionera i jedan koji radi za nas)
Odavde počinje poplezavanje. Slike s vrisanim smjerovima pri usponu jako pomagaju. Pri povratku ne pomažu mnogo. Označili smo uspon crveno-bijelim trakama koje smo natrag pobrali. Mislim da je bolje vidljivo u tom rušjatom svijetu od možića.
Na vrhu u manje od pet sati. Nazad smo držali suprotni rub grape. Silažak mnogo ugodniji od uspona. Samo prelaz grape dolje nešto zahtjevniji.
Još nešto. Bez rušlja silazak do Prednje glave bio bi mnogo teži nego s pomoću njega.

I od mene čestitke za prečicu velegrebena. Ne znam je li u ovih dvije godine nitko priješao taj greben ili se ne smatra vrijednim spominjanja. Ja sam do sad priješao sve tako zvané velegrebene, ali mi je ovaj još uvijek daleko najljepši, ne najteži. Mi smo sišli negdje na sredini između 1 i 2. Mislim da ste odabrali bolju variantu.