Idem se kladiti da su se prije desetljeća ljudi zgražavali nad istim stvarima – samo su im tada smetali pohodnici koji su počeli hodati u hribe.
Prije nekoliko godina kupio sam knjigu Bogdana Kladnika i onda posjetio svaki slap koji je fotografirao, pokušavajući napraviti slične slike. Po mom mišljenju to nije ništa drugačije od danas kad ljudi objavljuju videe na YouTubeu – razlika je samo u tome što je tada medij bio drugačiji. Osim toga bili smo prilično zatvoreni unutar države, pa stranci nisu masovno dolazili k nama, što znači da u planinama nije bilo takve gužve.
Sjećam se i da je put iz Vrata na Kredaricu u godinama kad sam počeo ići na Triglav bio prekriven raznim limenkama piva. Jednog dana u jako gustoj magli na putu iz Kredarice na trenutak sam izgubio smjer, jer se od jedne markacije do druge nije vidjelo, pa sam se orijentirao po tim limenkama. To samo potvrđuje da su ljudi smetali i prije godina, pa mi se ne čini smislenim previše se zgražavati nad današnjim influencerima koji barem pospreme za sobom.
Ne znam kako je u susjednim zemljama, ali u SAD-u je kampiranje dopušteno i u nacionalnim parkovima sve dok ne kampiraš na privatnom posjedu (osim ako nemaš dopuštenje). Sve te ograničenja kampiranja u prirodi mi se čine pretjeranima – na kraju krajeva nema puno ljudi koji bi se odlučili za takav način boravka u planinama, osim možda stranaca koji su to navikli od kuće.
Vidimo da bi neki najradije u planinskim koćama imali ponudu na razini restorana, pa im ideja spavanja u šatorima uopće nije bliska. Inače oni koji žele kampirati to već rade – samo u velikoj mjeri pobrinu da se ih ne primijeti. Ja sam ponekad baš volim kampirati jer mi je to zanimivo iskustvo. Uvijek se pobrinem da nisam primjetan i da temeljito pospremim za sobom, tako da se uopće ne vidi da je tko kampirao.