Jernej968 - Zadnje poruke

Gdje bih mogao naći neki pouzdan članak ili literaturu ili kartu gdje su opisane točne granice Julijskih Alpa? Je li struka uopće jedinstvena oko te razgraničenja i postoji li točna granica uopće?

S nećakom smo posjetili Zagorelec 3.5.2026.
Krenuli smo u Zadnjo Trentu normalnom stazom prema sedlu Kanja. Uskoro nad planinom Zapotok stupamo na snijeg. Zbijeni snježni pokrivač se nastavlja do Kanjskog prelaza. Ova sjeverna strana Bavskog Grintavca još je potpuno zimska. Tu i tamo se udara do koljena, inače snijeg dobro drži težinu pješaka. Ispod Kanjskog prelaza slobodno prelazimo preko snježnih polja prema Zagorelcu i prelazu Čez Lužu. Završni pristup Zagorelcu je strm. Na povratku idemo stazom prema Špički do "Nebeških poljana" (Za Razorcem). Na tom dijelu smo prešli nekoliko zasneženih grapa. Dovolj je samo cepin. Od glavne staze smo se odvojili na kraju te lijepe travnate dolinice (Za Razorcem), gdje se staza malo penje. Na tom mjestu se staza prema Špički negdje najviše približava planini Zapotok (zračna udaljenost). Uskoro smo zamijetili napuštenu stazicu, kojoj nije teško slijediti jer vodi po lijepo prohodnoj travnatoj dolinici i usmjerena je prema jugu. Kad dođe do grape, odlučno skreće lijevo uz grapu prema planini (smjer sjevero-istok). Budući da je grapa bila zasnežena i nije previše strm, lijepo smo je iskoristili za ugodan spust na planinu. Na turi smo sreli samo kamzove i uživali u prekrasnom kutku naših Julijaca.

Nakon mnogo godina opet sam krenuo na Muzce (27/28.2.2026). Prvi put u zimskim uvjetima. Po poznatoj stazi br. 737 iz gornje Terske doline (Valle Musi) pored bivaka Dino Brollo.
Zbog snježnih, vremenskih i lavinskih uvjeta sam želio sam uspon i silazak u gornjem dijelu obaviti ujutro, pa je prenoćenje u bivaku bilo samoumevno.
Uspon prema bivaku počeo sam kod zalaska sunca. Na snijeg sam stupio u karakterističnoj travnatoj udolini na visini 1350 m. Snježni pokrivač brzo doseže dubinu od jednog metra. Gornji sloj je tvrđi, ali ne podnosi težinu čovjeka. Ispod njega je snijeg mekan i vlažan. Hodanje do bivaka kroz snijeg je naporno i sporo. U šumi su mi bile markacije od velike pomoći. Crveno-bijele oznake na stablima drveća bile su u svjetlu čelne svjetiljke lijepo vidljive izdaleka. Iznad granice šume više nije bilo markacija, a krajina prekrivena debelim snijegom. Srećom, bivak nije bio daleko, a zadnji dio sam se orijentirao s Garminom. Uspon do bivaka s vsemi peripetijama trajao je 5 sati. Noć je bila vedra ali topla. Temperatura je ostala iznad nule, ali zbog zračenja i suhog zraka snijeg se do jutra lijepo smrznuo. Ujutro startam prije izlaska sunca. Od bivaka dalje greben je debeo prekriven snijegom, ruševje je potpuno pod snijegom, potrebne su dereze. Donja polovica zaštićenog vršnog puta je suha, pa dereze ostavim na početku zaštićenog dijela. Prema vrhu, gdje se teren lagano izravna, opet naiđem na snijeg. Budući da su jeklenice pod snijegom, iskopam korake cepinom. Vrh je ponudio izvanredne poglede na sve strane. Nije bilo vjetra i lijepo bi bilo sjediti ovdje sat vremena, ali sunce se nemilosrdno penjalo i omekšavalo snijeg. Brzo sam počeo s silazakom. Uskoro ispod bivaka počeo sam se pri prečici zarivati do pasa i ponavljao muke prethodne večeri do karakterističnog sedla, odakle se staza počinje spuštati u šumu. S svakim korakom olakšanje se povećavalo dok nisam opet stupio na suho i strmo sišao natrag na polazište.
Svakako tura koja će mi dugo ostati u sjećanju.

Vrlo sličnu turu kao predhodnik opisao, napravili smo jučer sa sinom, samo što smo do Visoke Vrbanove špice stigli prethodno veče. Razlika samo što smo s Cmira u dolinu sišli ranije (10 min s vrha natrag po markiranoj stazi). Smjer označen kućicama i spušta se uglavnom travama pomiješanim skrotjem, drži više lijevo do izlaznog melišča gdje ulazimo na uobičajenu dolinsku stazu. Da idem ponovno, radije bih silazio u Vrata, jer povratak u Kot preko Požgane Mlinarice previše zamoran. Ne zbog dodatnih 250m uspona. Samo grebenski dio 3 sata. Pot već prilično zarasla ruševjem i nazubljeni zarasli greben zamoran. Spust s grebena u Kot po lijepoj lovačkoj stazi.

Vrlo sličnu turu kao predhodnik opisao, napravili smo jučer sa sinom, samo što smo do Visoke Vrbanove špice stigli prethodno veče. Razlika samo što smo s Cmira u dolinu sišli ranije (10 min s vrha natrag po markiranoj stazi). Smjer označen kućicama i spušta se uglavnom travama pomiješanim skrotjem, drži više lijevo do izlaznog melišča gdje ulazimo na uobičajenu dolinsku stazu. Da idem ponovno, radije bih silazio u Vrata, jer povratak u Kot preko Požgane Mlinarice previše zamoran. Ne zbog dodatnih 250m uspona. Samo grebenski dio 3 sata. Pot već prilično zarasla ruševjem i nazubljeni zarasli greben zamoran. Spust s grebena u Kot po lijepoj lovačkoj stazi.

Trentski Pelc posjetili smo s kolegom ove nedjelje, 1.6.2025. Start kod galerije Berebica i povratak istim putem natrag.
Najavljeni jugozapadnik me potaknuo da sam planirao dolazak na vrh ranije. Do kraja vojne ceste vozili smo se biciklom. Cesta je u odličnom stanju, prilično prijateljska i prema biciklima s glađim profilom gume. Malo grublje djeluje samo na samom početku. Staza dalje od lovačke koče do ulaznog žljeba iznad kamenja prilično je označena i u većem dijelu normalno pratljiva. Trag se prekine pod samim kamenjem, gdje treba nastaviti ravno u istom smjeru do snježne mrlje lijevo od kamenja i popeti se preko nje na strmu travu, gdje opet vidimo označene korake. Tamo se trag skreće desno i u nekoliko minuta smo kod ulaznog žljeba. Grapa je suha i normalno prolazna. I skalni skok pod vrhom je u potpunosti suh.
Na povratku posjetili smo i domaćina Lojzeta, koji se veseli svakog čovjeka dobre volje kojeg put odvede na ove usamljene trentarske vrhove.

Znam da ovo nije neki jezični kutak, ali te slavne "le laste" podsjećaju me na naše "lašte", što znači stjenovite police. Slučajnost? Alpinist i jezikoslovac dr. Henrik Tuma otkrio je u širem alpskom prostoru mnogo slovenskih (slavenskih) toponima čak daleko od sadašnjeg slovenskog govornog područja.
Sam sam po tim laštama na Antelao hodao još u vrijeme prije podora, kad su bile još cijele, ali nič manje strme. Također bivaka Piero Cosi (3111m), u kojem sam prespavao, više nema. Kad čitam sve te opise, mami me da opet posjetim Antelao.

U dolini pod bivakom, na nadmorskoj visini oko 2000m leže razni ostaci, med drugim bomba (na slici). Možda netko zna povijesne događaje oko toga?

Jučer sam obavio kružnu turu s Rudnog polja preko Kačjeg roba na Srenjski prijevoj, spust na Jezerce i natrag na polazište. Snijeg na putu počinje na 1600m, zatim dubina snježne pokrivače raste s nadmorskom visinom. Snijeg je južniji i mekan. Na visini 1800m pri hodu se prodire 30 cm duboko. Na posljednjem obronku pod prijevojem udara se do nad koljena. S strmih južnih padina Malog Draškog vrha još su se oslobađali manji plazovi, glavnica se splazila odmah nakon sniježenja.

Lijaneja, slažem se. Čak i samo s prljavim hlačama bi prošlo.

S sinom smo se 27.7.2024 popeli na vrh preko Kotovog sedla, sišli pak preko Jalovske škrbine natrag u Tamar. Put preko Kotovog sedla je čisti užitak. Raznovrstan, u zanimljivom okruženju, s pogledima i plezalačkom začinom u gornjem dijelu. Put je u potpunosti suh. Silaženje do Jalovske škrbine bez posebnosti. Samo par nezahtjevnih koraka po snijegu. Zavarovani dio od Jalovske škrbine u ozebnik je službeno zatvoren. Baš na kraju, tik prije izlaza iz stene na šljunak je jedan izvučen klin, što otežava siguran izlaz. Treba malo slobodnog penjanja. Dodatni problem je snijeg u ozebniku koji treba prijeći, jer se zavarovana staza nastavlja uz nasuprotni zid ozebnika. Visina snijega tu trenutno preko 3m, najuži dio širine oko 1m. Midva smo se probili na drugu stranu kroz prirodni tunel pod snijegom i s pomoću cepina. Dereze nisu potrebne. Nastavak silaženja po poznatom šljunku natrag mimo Doma u Tamaru i dalje do skakaonica.

Čestitam Heavy bull-u na obavljenoj turi, posebno na nazornom prikazu ključnih prolaza. Sa sinom smo se po opisanom putu popeli 11.5.2024 samo do Srebrnjaka (i natrag istim putem - vidi forum Srebrnjak). A na solnici smo odabrali desnu smjer, koji te dovodi u velike strmine. Na slici 9 prikazuješ lijevu varijantu i radovedan sam je li malo lakša od desne.

Takoder su me privukli ovi samotni krajevi Julijaca. Turu sam obavio 18/19. 6. 2024. Na Strmu peć popeo sam iz doline Dunje, sišao na planinu Pecol. U međuvremenu prenoćio u bivaku CAI Cividale. Potok Dunju prebrodiо malo iznad bivšeg mosta - voda negdje do koljena. Staza kroz bukovu šumu do bivaka jako je strm, markacije na drveću baš dobrodošle jer je sama staza na mnogo mjesta prekrivena lišćem. U zadnje vrijeme tu gore baš malo ljudi hoda. Vodu do bivaka nije treba nositi (900m nadmorske visine!), jer je 2 minute prije bivaka izvor koji se u ovo doba pretvara u pravi potok. I dalje prema početku ferate prelaziš nekoliko potoka, ne znam je li tamo voda stalno ljeti. Bivak je odlično održan, jastuci udobni. Posljednji i jedini ovogodišnji unos bio je prije mjesec dana. U 2023. bilo je samo 10 unosa, većina nije prespavala.
Put od bivaka do početka Norine bio je za mene najzahtjevniji dio cijele ture. Put je na nekim dijelovima teško pratiti, markacije rijetke. Morao sam prijeći dvije veće snježne površine, snijeg zahtijeva zimsku opremu. Najteži dio ferate za mene bio je početni vertikalni zid bez pravih stopala, posebno u zimskim cipelama. Dalje ferata postaje blaža, sa klamfama i isklesanim stepenicama. Pogledi u dubinu i obližnji zid Zabuša oduzimaju dah. Travnate planjave na južnoj strani pune su cvijeća i uspon na vrh Strme peći bio je pravo opuštanje. Povratak kroz škrbinu Vandul na Pecol, gdje me u šumi čekalo kolo. S njim sam se odvezao Reklanskom dolinom do Kluža i mimo Dunje do auta.
Tura koja ostavlja jak dojam.

Od danas je dnevna parkirnica kod Aljaževog doma 25 eura/dan. Nadležni to opravdavaju besplatnim autobusom koji će voziti u dolinu Vrata u ljetnoj sezoni od 15.6. do 15.9.
A što izvan te sezone, kad nema autobusa? Koliko će tada koštati parkiranje?

Jučer (11.5.2024) s sinom smo obavili proljetni uspon na Srebrnjak. Savjeti iz prethodnih objava na ovome forumu bili su nam od velike pomoći, pa hvala svima za opise.
Cestu smo napustili na "slavnome" 20. zavoju i pokušali pratiti stazicu kroz šumu dokle je išlo, zatim uz lijevi rub kamenja nagore do poprečne lovačke staze koja nas je dovela do sedla kod Česna (ili kako je tamo pravo ime), gdje smo raspršili krdo kamzika. Odtud uspon postaje zanimljiviji jer na obzoru nestane orijentacijskih točaka, vrh pa se odavde ne vidi zbog velikih nagiba. Nastavili smo u trentarskom stilu blago desno i nagore. Desno od nas bila je jedna izražena grapa. Na tom dijelu bila je strmina najveća na cijeloj stazi. Zatim smo se više popeli lijevo na lijepo razgledno sedlo (visina oko 1700m). Odtud smo ugledali prizor s prve od tri slike korisnika dprapr (13.8.2013) i nekako slijedili predloženi smjer. To nas je dovelo do drugog razglednog sedla na 1860m. Odtud se već lijepo vidjela lijepa travnata rama koja počinje negdje na 1950m i lijepo usmjerava prema vrhu. Staza je bila suha u cijelosti, trava suha. Travnate strmine krasio je encijan, marmota i druge cvjetice plavih i žutih boja.
Dan je bio sunčan, povremeno su oblaci zakrili sunce, ali bili su iznad vrhova Julijaca. Razgledi s Srebrnjaka tako su lijepi da se lako ne odlučiš za silazak natrag u dolinu. Kao da si u središtu Julijskih Alpa. Zapanjujući pogled preko sjeverne stene daje osjećaj čiste vertikale.
Silazili smo po smjeru uspona. Cepin je za natrag u tim strminama došao još kako prav. Vjerojatno je suvišno naglasiti da nismo sreli ni žive duše. Čak i na glavnoj cesti po dolini Trente bilo je vrlo malo prometa.

Ni meni se ne čini prav da netko po vlastitom nagonu ruši/mijenja povijesne ostanke. Očito je rušenje objekta bilo u interesu još nekoga, inače si ne zamišljam da bi to dopustili jednom pojedinac.