Tone, najprije hvala za ponuđenu priliku!
Nakon dobro prohođenih dana, smišljam posljednje planove kako iskoristiti zadnji slobodni dan u tjednu. Čitam reportaže i Rokavi mi privuku pažnju! Zašto? To su moja velika neostvarena želja, otkad sam ih prvi put ugledao na putu na Oltar. Tako moćni, divlji i lijepi izgledaju! Ali istovremeno nedostupni. To me baš inspiriralo da u životu slijedim put alpinizma.
Kad sam vidio poziv korisnika lijaneja, jednostavno nisam mogao odoljeti njegovoj darežljivoj ponudi. Naravno odlučio nositi uže - mala cijena da me odvede na planinu koju sam toliko želio. Pokušavam poslati PM i gle zlomka, baš tada padne hribi.net.
Murphy kažem! Prvo pomislio samo moj net, pa probam telefon i vidim da stranica stvarno ne radi. Što sad
Nisam odustao, nakon par trenutaka probam opet. Ovaj put prošlo i nisam čekao dugo na Tonetov poziv.
Nakon nekoliko riječi, znao sam da je pravi čovjek i brzo napravili plan za sutra.
Da, jutro malo kaotično, nikad prije nisam koristio javni prijevoz u Vrata i oslonio se na svog "vodiča", ali možda smo bili previše euforični za super turu i propustili da naš prijevoz stoji preko puta dok nije prošao kraj naših iznenađenih pogleda haha
Istina, u Mojstrani mogli bi staviti vidljiviji znak gdje stoji taj Vandrovec ili njegova stanica.
Bez obzira, uhvatili smo ga na drugoj stanici i započeli dan kako treba: kacige na glavi
Uspon glatko. Kapu dol Tonetu, da u tim godinama još uvijek sigurno prati mlade!
Kad smo došli u Kotel srce mi je zaigralo. Preda mnom moćne stene Rokava. Nestrpljivo čekao da ugrabimo najprije šljunak pa skalu i popnemo se na ledenjak. Gore u trenu. Taj prizor dugo neću zaboraviti! Kakvo iskustvo! Sjedalo između dva prepadna vrha (Visokog i Srednjeg Rokava) sa samim strmim zidovima iznad kojih tu i tamo strše monoliti, velike šiljaste skulpture poput obeliska. Čovjeku se čini kao u bajci. To podižu još više momenti poput urlajućih lavina koje se s velikim kamenim blokovima nezaustavljivo spuštaju niz strminu Rokavskog ledenjaka i drobe sve pred sobom. Bog pomogne pomislim, što bi bilo da je netko baš tada dolje, dok mi diže adrenalin kad samo pomislim da ću uskoro penjati iznad tog ruševnog i provalijskog svijeta uz sve to dolje... hmmm na što sve čovjek pomisli...
S druge strane koncentracija bila na vrhunskoj razini kad smo krenuli prema vrhu, jer shvaćaš da svaki pogrešan korak može biti zadnji, plus paziti orijentaciju da ne zalutaš s optimalne smjernice.
Priznajem, unatoč tome uživao sam u usponu na vrh, iako svaki hvataljk treba više puta provjeriti.
Na kraju kad stupim na samotni vrh shvaćam da se trud isplatio.
Sretan što mi se želja konačno ostvarila. Trebao sam par puta disati da se uvjerim
Budući da smo bili brzi i mladenački raspoloženi (čitaj puni elana
), odlučili obići još Srednji Rokav i Škrlaticu.
Tone držao riječ i nakon ture počastio picu i piće u Gorencu.
Hvala još jednom za nezaboravnu turu!
Bila mi čast nositi tvoje uže.
Zahvalan na novom poznanstvu. Računaj na mene još!
Ljepi pozdravi,
Vito