Kao ljubiteljima prirode nama se čini samoumevno da u slučaju proglašenja visoke razine požarne opasnosti prirodnog okoliša poštujemo sve propisane ograničenja glede uporabe otvorenog ognja i tada se moramo bezuvjetno odreći korištenja kuhalnika i drugih izvora otvorenog plamena.
Ja sam nekad (uglavnom u hladnijim periodima) nosio u ruksaku plinski kuhalnik na kartuše i skuhavao neki topi napitak. To se "isplatilo" samo kad nas je bilo više i pogrijao sam nešto za cijelu grupu, ako sam bio sam onda sam radije koristio termos (težina kuhalnika odgovara težini praznog termosa).
Plinski kuhalnik je kod pravilne upotrebe relativno siguran jer je sagorijevanje ograničeno na površinu plamenika, pri tome ne nastaju iskre niti žar, plamen se može dobro regulirati i ugasiti praktički u trenu zatvaranjem ventila.
Bitna je prava izbira mjesta postavljanja, jasno da to ne radimo u grmlju ili suhoj podrasti, podloga za kuhalnik mora biti očišćena zapaljivih tvari, ali uvjeren sam da se uvijek može naći sigurno mjesto za postavljanje (uz potok, na vlažnom tlu, uz šumsku cestu itd.), pri tome uzimamo u obzir i vremenske uvjete (vjetar!). Kuhalnik moramo stabilno postaviti i stalno nadzirati, ja sam uvijek imao spremnu i ručnicu (ne papirnatu!), kojom bi u slučaju prevrtanja omotao ruku i tako zatvorio ventil jer se tada intenzitet sagorijevanja zbog curenja plinske faze znatno poveća.
Glavni nedostatak plinskih kuhalnika na kartuše je da kod aktiviranja kartuša postoji mogućnost nekontroliranog curenja plina (meni se ventil otvorio kad sam ga nosio u ruksaku). U punoj 190g kartuši ima oko 70l butana što je teoretski dovoljno za nastanak eksplozivne smjese u putničkoj kabini osobnog auta ili manjem bivaku.