Greška: središnji greben Muzceva od Kadina do Zajavorja je alpinsko djelo: na najzapadniji vrh Kadin (1818 m) se može popeti s juga (CAI 709, 740), zapada ili sjevera (741, 741/a). U središnjem dijelu je Vrh Muzcev (1866 m), na koji vodi put CAI 737. Taj put ide još 500 m dalje do kote 1869, nazvane Viliki rop (1869 m). Lijepa je, malo začinjena tura. Između Kadina i spomenutog Vrha Muzcev greben je izložen i narezan s više mjesta III. stupnja.
Lopič (1958 m) je najviši vrh skupine Muzceva, koji je pomaknut najviše na zapad, ali u usporedbi s središnjim grebenom, koji sam grubo opisao na početku, također prilično samostalan. S sedlom Slips (1631 m) povezuje se s Javorjem (Golz, 1906 m).
Klarman nije Klaraman, nego Karman odnosno Veliki Karman (1713 m). To je istovremeno najviši vrh grebena Velikog Karmana, koji je u suštini nastavak grebena (Breginjskog) Stola, ali između njih rijeka Ter uveze duboku dolinu. Ukratko, po tom grebenu, a ne grebenu Muzceva ide nav. "Alta Via CAI Gemona" odnosno "visoka Huminjska pot" i stoga nema nikakve veze s Lopičem.
Moj opis je dat u sljedećim redcima:
Izlazište: Podbardo (Cesariis, 539 m)
WGS84: 46.2804°N, 13.2464°E
CAI 763, Alta Via CAI Gemona (Visoka huminjska pot)
Razlika visine: 2000 m
Udaljenost: 20 km
Vrlo zahtjevna označena staza, penjanje I. stupnja
Ukupno 13 h
Ture se prihvatimo samo ako smo dobro psihofizički pripremljeni. Preporučuje se korištenje kacige. Nema mogućnosti ranog povlačenja u slučaju naglog pogoršanja vremena. Zbog izloženosti suncu najbolje se preporučuje u jesen.
Velikopotezna tura posvećena zaslužnom članu sekcije CAI iz Humina Lucianu Gubianiju, na što nas upozorava spomen-ploča uz put. Udobnije je obaviti u dva dana, ako pa smo se odlučili prijeći u jednom danu, uvjet je prije svega vrlo dobra kondicija. S sobom treba ponijeti dovoljno tekućine, jer na putu nema nikog izvora ili međupristaništa gdje bi turu mogli ranije završiti. Cijela tura označena je i talijanskim i okruglim Knafelčevim markacijama, na nekim vrhovima su u zemlju zabijene drvene šipke s crveno-bijelim prugama.
Najprikladnije izlazište je Podbardo, gdje na kraju silazimo putem CAI 729. Time je završetak ture ugodniji, jer štedimo još sat hoda cestom gore, koji bi nas čekao da smo krenuli iz više ležećeg Brega.
Gdje god krenuli, pred zadnjom kućom u Bregu stoji smjerna tabla s oznakom CAI 730, od koje idemo preko više grapâ uz potok Vedronza do sedla Predol kao kod Š-46. Na raskrižju skrenemo desno mimo razapetog križa i strmom livadom gore kao kod Š-55 preko osiguranog prolaza Gospodična do Velikog Karmana. Iz Brega do tu treba 4 h, ako smo za izlazište odabrali Podbardo, još sat više.
S glavnog vrha Velikog Karmana nastavljamo prema istoku na nešto razgledniji i možda čak viši istočni vrh, gdje se stazica usmjeri lijevo i počne spuštati prema neizraženom, lako dostupnom vrhu Corte (1679 m, WGS84: 46.2972°N, 13.1834°E), koji inače zaobilazi u luku s južne strane. Razgledno silazimo preko više neizraženih kamenito-travnato-ruševitih grebenskih uzvišenja do nešto istaknutog Bukovnika (Monte Faeit, 1636 m, WGS84: 46.2977°N, 13.1911°E), zapadnog branika škrbine Forcje d'Aiar (1481 m). Škrbine nas neznatna stazica vodi uskim, strmim grebenom na vrh Ambruža (Ambrusèit, 1640 m, WGS84: 46.2978°N, 13.2013°E; na Tabaccovim zemljevidima vrh je pogrešno označen s kotom 1523 m, jer zapravo ima istu visinu kao istočnije ležeći Siroche Dolegne). Do njegovog razglednog vrha ne možemo izbjegnuti nekoliko kamenih odskočnica.
Sada počinje zahtjevniji dio ture. Prvo više puta kratko, ali strmo silazimo i penjemo se preko nizajućih se vrhova. S posljednjeg se malo dulje spustimo preko kraćih kamenih odskočnica do neznatne zaravni, odakle nastavljamo valovitim, sada ruševjem, u nastavku i niskim drvećem obraslim grebenom prema zagušenom vrhu Siroche Dolegne (1640 m, WGS84: 46.2968°N, 13.2063°E). S njega nas markacije usmjere prema dobrih 10 m dubokoj, izloženoj, krastavoj škrbini. Silazak je nešto dosadan zbog drobirja, ali nam pomažu pouzdana varovala.
Nastavak je ugodniji: stazica nas vodi preko više neizraženih uzvišenja, gdje ne gubimo previše visine, do odlomka veće, slabih 100 m dugačke krastave glatke kamene ploče (1625 m), koju prelazimo izloženim rezom. Stazica se nastavlja rubom na jug izloženog, na sjeveru ruševjem obraslog grebena, koji prekidaju brojni manji kameni pragovi. U ugodnom penjačkom razgibavanju brzo silazimo, zatim skrenemo desno pod vršni greben Siroche Gjaline (1581 m). Taj je prilično strm, izložen, na istočnoj strani prepadno odsečen i stoga neprohodan. Zato po neznatnoj stazi nastavljamo poprečno pod njegovim travnatim strminama oko 400 m, dok staza iza jednog od brojnih rubova ne skrene oštro lijevo prema strmoj grapi. U ključevima se kroz nju popnemo natrag na greben, koji je u nastavku docela uzak i ponekad i strm i izložen. Po njemu se popnemo preko više neizraženih vrhova na strmi vrh Laneža (1629 m).
S njegovog vrha silazimo strmim, travnatim sjeveroistočnim obronkom, zatim skrenemo desno (Alta Via CAI Gemona ide sicer ravno kroz dolinici i zatim kroz rijetku šumu do planine Tam za goro tj. Tasaòro, ali budući da se moramo vratiti na izlazište, ne slijedimo je). Kroz rijetku šumu i pojas ruševja uz rub grebena popnemo se na vrh Laškega plazu (Monte Laschiplas, 1612 m). S njega silazimo preko nekoliko manjih kamenih pragova i kroz gosto ruševje do veće kamene ploče te preko nje nagore prema Postovčiču (1611 m), posljednjem vrhu u grebenu. Slijedi silazak do proloza Dolina (Forcella Dolina, 1490 m), gdje dolazimo do puta CAI 729. Taj se na sjever spusti prema planini Tam za goro, mi nastavljamo desno kroz usku škrbinu strmim travnatim obronkom do Podbarda. Ako smo krenuli iz više ležećeg Brega, čeka nas još mučna sat hoda.