Večer prije ture želim saznati kako se dođe preko Mlinarice na Razor ili Planju. Sve što nađem je za žene neupotrebljivo. "Parkiram na okuku i idem na planinu..." A je to opis?!
Na kraju se izbor suzi na dvije staze; jednu s početkom kod cestarske bašte negdje na 1000 m na Vršičkoj cesti i na 29. okuku iste ceste. Čak koristim info gsm. I već u istom trenutku se odlučim da ovaj put napravim opis. Ozbiljno i kako treba, da ga nađe i svaki plavokosi muškarac.
Info gsm mi odvraća prvu stazu zbog propalih grap. Dakle, danas (ups već jučer) parkiram na 29. okuku Vršičke ceste. Gledano prema Trenti na desnoj strani ceste malo parkiralište, za dva ili tri auta (ovisno tko parkira
). Priđemo lijevoj strani okuke i kod table 29. nagnemo preko ruba ceste u šumu. Jedina rupa, zapravo, gdje su mogli sakriti početak staze. Odmah je jasno da je prava: ogradna žica, daske preko grap. I nakon par metara staze nekoliko metara preda mnom stoji srna. Neke trenutke se gledamo - dvije smeđe oči, nije ni previše uplašena. Onda skače dolje, ja odmah dobre volje dalje. Staza je lijepo pratljiva, uhojena, vijuga kroz šumu ponekad strmim cik-cakom gore. Kad mi već lakne što se očito ovdje ne može izgubiti, jer je staza jedna i jedina, izlazim iz šume na napuštenu Kranjsku planinu. Odmah na izlazu crvena točka. Gledaj gledaj, netko će pomoći! Staza postaje manje vidljiva, odmah ide desno po donjem rubu planine. Pojavljuju se i druge mogućnosti. Nakon nekoliko koraka dolazim do korita. Check point, točno. Odmah za koritom lijevo gore, još uvijek uz rub planine, ovaj put desni. Staza postaje sve manje vidljiva, sve zaraslija i točke nestaju. I skoro nestaje i staza. Ovda-onde mi se čini da je vidim. Cijelo vrijeme slijedim desni rub planine, cijelo vrijeme desno, nakon oko 15 minuta mokra do koljena naravno, ali ipak, stojim na markiranoj stazi koja s Vršiča vodi prema Razoru odnosno Planji. Sat pokazuje visinu oko 1650 m. Uvjerena sam da sam pronašla najkraću moguću prečnicu s planine na markiranu stazu, ne nužno najkorišteniju. Pa, sad treba zapamtiti ovaj odcep i za natrag, jer nije označen. Tu su travice, stablo, na tlu stara grana i markacija te crvena crta na stijeni. Dovoljno. Staza vodi prvo do sedla Mlinarica, zatim po zaštićenoj stazi do sedla Planja. S sedla Planja prvo sam otišla na Planju, koja je bila na suncu i dok sam na vrhu razmišljala u koji forum staviti ovaj opis, sjetila sam se da je naslov foruma Razor i Planja. Iako je momak bio u oblacima, spustila sam se natrag na sedlo, pa i k njemu u posjet da mu ne bude dosadno, a ja sam riješila problem objave u forumu
. Markirane staze ne treba posebno opisivati jer ima preciznih opisa i na ovom forumu (Vršič-Razor npr.) Danas bez posebnosti, za one kojima zanimaju snježne prilike, snijega do sedla Mlinarica nema, do sedla Planja samo tragovi, na Planju je staza suha, na Razoru je bilo malo snijega, ali u tim ruševinama više pomaže nego smeta. Vrijeme ne igra ulogu jer se mijenja. Dan će ostati u sjećanju po prekrasnoj stazi, po cvijeću jer vjerojatno nijedno s ovog foruma nije falilo, posebno primjetni košutnici (oni od kojih rade encijan, iako na boci zbog dojma druga cvjetnica), fauna: srela sam lisicu, vjevericu, srnu, kozoroge i gamse, da o pticama ne govorim, plus dva primjerka ljudske vrste na cijeloj stazi. Budući da sam nakon dugo vremena bila sama na šetnji, nije bilo službenog fotografa, slike su s mobitela, kvaliteta odgovarajuća. I važno, dan je kipio i grijao srce, iako je puhao vjetar koji je pomogao čišćenju glave, što svatko od nas ponekad tako treba. S čistim mislima i nevjerojatno dobrom voljom došla natrag do auta, odcep pogodila naravno odmah, usput foto sesija s kozorogama i pustila se uplašiti od gamse. Ukratko: opasno da netko dobije šećer. Savršen dan.
Još neke tehničke podatke: Staza je službeno označena na zemljovidu TNP (!), ali markacija praktično nema (posljednji "kist" možda prošao nakon II svjetskog rata), izlazna točka kod table za 29. okuku i nije označena, na visini oko 1340 m (danas po mom satu), izlaz na markiranu stazu oko 300 m više. Staza do planine pratljiva, dalje držati se uglavnom slabije pratljive staze, desno i ruba planine. Do Planje od auta potrošila malo više od dvije i pol sata, s Planje na Razor još dobru sat, natrag još tri i pol, s sjedenjem i nastupom kozoroga. Ukupno dakle dobrih 7 sati, (mojeg) tempa bez švicca. Uzvišenja se nakupilo 1590m, bio je to moj 79 uspon ove godine. Još savjet za one koji imaju problema s razlikovanjem životinja: Ako stoji, gleda te i da se slikati, to je kozorog. Ako ti skoči na stazu, sprijeda ili otraga, juri niz brežuljak gotovo okomito dolje i ne da se slikati, to je gams. Čisto jednostavno.
Pa, ima li boljeg od toga: u lijepom jutru parkiram na okuki i stupam na stazu koja me vodi pod Prisojnik?...
Najbolje da otvorim kišobran, pljusak dolazi…..
