U tekstu sam pogrešno napisao Cojzova koča, ispravno je Češka koča pa još snežište bilo pod stjenom Mlinarskog sedla. Jednom smo otišli nas dvojica na Jalovec, preko škrbine, malo lijevo od ozebnika bilo je u kolovozu opsežno snežište, mislio sam ga prijeći bez opreme po vrhu u slučaju pada na tvrd snijeg bio bi ishod smrtonosan ali na sreću našao se prolaz pod snijegom. Idem jednom na Kepu to još prije nekih 3 godine, išao sam iz smjera Belc, kad izađem iz ruševja i predamnom samo strm uspon, put ide desno, ja pak direkt misleći da put ide tamo, jedva po svim 4 se popnem do vrha Kepe. Nazad idem istim ˝tragovima˝kao što sam došao gore, predamnom se kotrljaju kamenje, dolje idem po dupetu, strah, preko rušja dođem tik uz prepad, natrag gore i konačno na markirani put. Sljedeći put idemo s bratom iz smjera Dovjeg na Kepu i tek na vrh Kepe pogledam gdje ide put, znatno lijevo iz vrha Kepe. Jednom idem iz VDV direkt na Tosc za početničku turu bila je strmina po tim stenama prilično stroma ali na sreću uspješno došao na vrh Tosc gdje samo par puta udahnem i idem natrag po puti...prvo u smjeru Triglava, zatim natrag prema Rudnom polju. Jednom idem iz Stoga i drugog stoga, išao sam desnom stranom i došao između Stoga i Adam&Eve strmina bila znatna i tik pod vrhom vidim zabijen klin, penjanje ozbiljno bez ikakve opreme, da sam pao oprostio bih se od života. Moja najveća greška, priča koja mi se utisnula u sjećanje, negdje sam ˝penjao˝po nekom bezputju, nakon vremena strmina sve uspravnija pomislim u trenutku da se samo spustim i završim život u planinama, sve mi se pred očima okreće, strah na tren izgine, jedva se popnem, kad izađem iz opasnosti strah me opet obuzme, razmišljam, brrr, što je bilo sad to.