Bez oblaka plavo nebo i hladnoća u Loškoj Koritnici razbistrava um. Šumeca Koritnica nadjačava pjevanje ptica, ali samo dok ne dođem do opsežnih plazovina.
Znao sam da će odmorište pod "Štengama" biti veliko, odvraćam od njega, jer će svaki dan biti dublje. Nekako sam prešao i nastavio stazom koja je na mjestima dosta zarasla. Kad sam došao do snijega pod Ozebnikom obuo sam dereze, jer je snijeg konkretno smrznut, cepin sam ionako već ranije imao u ruci. Idem gore pod stijenom Ozebnika i iza Velikog Turna silazim do ulaza u Loški žleb. Snijega puno, tvrd i vrlo ugodan za hodanje. Brzo se penjem, žleb se sužava. Već skoro pod vrhom vidim pukotinu izdaleka. To sam se stvarno bojao, jer možda ne bih prešao i morao bi natrag. Nije bila tako velika, ipak sam uklesao neke stepenice u snijeg i popelo se skoro okomito 3 m desno, do vrha žleba nije bilo daleko. Nad Jezerci se otvara lijep pogled na Trentarske gore. Nastavljam do kraja snježnih polja, onda skidam dereze, jer je do grebena suho, i dalje. Samo gdje se staza priključuje s Kotovog sedla ima snijega, koji zaobilazim bez većih problema. Na vrhu sam sam, neka magla se uvukla oko vrhova, ali ništa strašno, razgled mi je vrlo poznat.
Za silazak biram put prema Kotovom sedlu. Moram prijeći tri grupe sa snijegom. S derezama i cepinom naravno, jer je tu vrlo izloženo. Na jednom mjestu napuštam označenu stazu. Gornji dio grape kamenit i dosta urušen. Penjem se dolje, što je uvijek teže nego gore, ali po snijegu dalje dolje na Dolge prode bilo je puno lakše. Dolje se priključujem jutarnjim tragovima i silazim stazom u Lošku Koritnicu. Posljednji dio idem po "zajlama", koje su zimu dobro preživjele, samo neki klinovi su savijeni, ali bile su i prijašnje godine.
Sve staze na Jalovec lijepe su, i zahtjevne. Ova iz Loške Koritnice svakako jedna od najplemenitijih. Uspon za duha i dušu.