Da je zimi hladno općenito je poznato, ali da za određeni uspon trebaš hladnoću vjerojatno nije sasvim. U Neveji je bilo ujutro hladno, ali ne pretjerano kakvih -15. Cesta na Pecol bila je tu i tamo malo poledica, ali uopće nije bilo problema. Na Pecolu je bilo sve već na suncu i ljepotica se blistala. Tvrda špura mi nije bila previše po volji, pa sam išao malo po svom, ali kad je sve klizavo, srenači i pravilna tehnika omogućili su mi lijep uspon. Da sam išao samo turno smučati, Pecola u tim uvjetima sigurno ne bih odabrao. Kad se malo osvrnem vidim visoko gore dva čovjeka, uskoro naiđem na ruksak i dvostruke krplje, pod ulazom u stijen, još na manji ruksak, konopce, ledne kline, štapove. Ova dva su se opremila, mislim, kad odlučim smuče pod obližnju stijen i sam se opremim. Prvu grapa su lijepo popela, ideale uvjete konstatiram. Idem dalje po tragovima prethodnika i gle, zaveli su me, tragovi su otišli ravno gore negdje, ja idem u okviru ljetne staze desno. Uvjeti odlični, snijeg tvrd, suh, bez vjetra, sunčić. Kad dođem pod "Pipanovu lojtru" virim za onaj dvojicom, ali ne vidim ih, kad dođem još više, vidim posljednjeg koji se uspeo kroz predprolaz. S osiguranja skidam cepin i stavim ga u ruksak, i zakačim se za čeličnu uže i zaplezam gore prema "lojtri". Malo je snijega, malo leda i puno gole stijene, na lojtri mi ide odlično. Brzo sam gore, gdje jedan od njih osigurava drugog koji je otraga na konopcu na Zajzerskoj strani. Razmijenimo par riječi i idem dalje. Sve netaknuto, malo me brine greben, iako ga poznajem do sita, ali više u suhim uvjetima. Znam da će barem na tri mjesta trebati na sjevernu Zajzersku stranu, a cornice bi mogle biti opasne. Snijeg na južnoj strani uglavnom tvrd, na grebenu i sjevernoj strani labav, ali podloga je tvrda. Ide mi lijepo, vrh je sve bliži, Italijani su još daleko iza mene. Dođem do križa, pa još par koraka dalje. Pogled seže do kraja, dakle savršen. Dobar osjećaj. Vraćam se, s JZ malo vuče, nađem zaklon na sunčiću, pijem, na turi obično nikad ne jedem, ovaj put komadić čokolade. Onda dođu na vrh Italijani, naravno čestitamo si, Andrea i Riccardo, Tršćanina, također speleologa, poznaju sva ponora na Kaninu. Malo razgovaramo, malo gledamo oko, vidim da mnogo planina ne poznaju, pogotovo ne one u obližnjoj Karniji, zato poznaju Mangart, Jalovec, Krn, Triglav...Dolina je još daleko. Silazak počinjem prvi, oni za mnom, i dolje se osiguravaju na konopcu, ide nam lijepo. No pod lojtrom se zaustave, ja idem dalje. Uskoro sam dolje kod smuča. Iako je cijeli dan sijalo sunce, snijeg se nije niti za mm omekšao. Al' mi nije stalo, odsmúčam, radim duga prečenja. Snijeg se nije provalio niti jednom, pazim na kamenje. Držim se visoko, tako da lijepo stignem do koće Brazza. Malo sjednem, gledam gore prema vrhu, pa na drugu sjenovitu stranu Kanina, pa dolje prema Furlanskoj ravni. Ništa, mora dalje, sunce se spušta za Žrd, cestom letim kao luda sjekira, u Neveji opet hladno, ali nije pretjerano hladno.