Cesta Nevee - Pecol bila je suha i kopna, parkinga prazna. Planine nad Pecolom bile su u magli, ali me to uopće nije smetalo, planine treba spoznavati u svakom vremenu. Niti daška vjetra nije bilo, potpuno mirno i spokojno odmarao je visoki plato pod jednom od najljepših planina Zapadnih Julijaca. Zakoračim po suhoj travi, preko širokih planina visoke planote. Tek daleko gore počinje snijeg. Na stazi su u snijegu stare stope. Netko je prije nekoliko dana ovdje hodao, dakle nisam potpuno sam. Vrh Strmali približava se, debljina snijega raste, iako ga nema ni 15 cm, što bliže južnom ostenju više je magle. Ali magla uopće nije loša, ponekad se na nju možeš osloniti, ponekad se izgovoriti. Odmah pred stjenovitim dijelom obučem dereze i pripremim ostalu opremu. Vunene rukavice od kuvane vune su zakon u takvim uvjetima, sve ostalo je bezveze. Pogledam gore u grapu lijevo od staze, ali me ne mami, nije dovoljno zasnežena. Dakle idem stazom, za stazama prethodnika. Snijeg je pomrznut, na stenama je led, bijel je snijeg i bijela je magla. Stare stope iznenada prestanu, dakle treba dalje "slobodno". Stazu pratim bez problema, iako se stvarno ne vidi, ovdje onamo crvena točka potvrđuje da sam na pravoj stazi. Pod Pipanovom lojtrom su sva osiguranja ledena, stjene poledenele, ništa me ne mami otresati to, oprijem bi bio loš. Vjetar jača i postaje zločest, puše s JZ. Pod "lojstrom" neću završiti kažem si i idem desno. Brzo nađem nastavak stazom preko Brda, iako se staze stvarno ne vidi. Treba biti oprezan, snijeg ne daje potrebnu podršku. Na škrbini Forca Verde uvlačim se na sjevernu stranu u zaklon. Odlučujem završiti uspon. "Nije nužno uvijek dostići vrh, treba se zadovoljiti postignutim": rekao je stari Kugy. Čaj iz termosa još je vruć i baš prija u ovoj zimskoj hladnoći. Onda natrag, polako, oprezno. Dolje gdje sam prije obučio dereze, sada ih skidam i silazim po "mališću" tj. snježnom polju, ide lijepo. Kad dođem do golih tla zaustavim se, rukavice stavim na stjenje i sjednem. Sjedit ću tako neko vrijeme. Iza tamnih oblaka koji razbijaju Kanin tu i tamo proviri sunce. Prijatno je, kao i pogled na široke planine Pecola. Dolje idem ravno po travi, tako mekano se stupa, do kada još.