| stezosledka3. 04. 2011 22:16:00 |
Dragi Juš, Matej i Borut i sva slovenska planinarska srenja na forumu
Nakon što je Juš rekao svoje o navodnoj »akciji spašavanja« na Storžiču dana 30.3.2011., zadržavam pravo da opišem još nedostajuću, drugu stranu istine. Znamo, svaka štap ima dva kraja i ništa na ovom svijetu nije crno-belo.
Da se predstavim, to sam ja, Nastja, »nedovoljno« odjevena dama s vrha Storžiča, koja se navodno ponašala kao da prvi put stoji na neravnom terenu i cijeli dan (!) se vukla po Storžiču. Pogrešno: bila sam još previše odjevena, moje NES-ice hvala Bogu nisu bile zimske, jer ih na suncu izloženoj južnoj grebenskoj storžiškoj stazi (Bašelj, Sv. Lovrenc- zatim neoznačena staza koja prelazi stazu Kališče- Mala/Velika Polana i ide direktno gore) nisam trebala. Usput: staza je vrlo strm a, s velikim koracima (nije prikladna za djecu), ali bila je potpuno suha, samo na vrlo malim dijelovima bili su komadići snijega koji su se topili. Kratki rukavi me nisu smetali (!), inače sam uvijek imala u ruksaku još dva komada gornje odjeće. Što mi Juš ne može oprostiti jest da sam bila bez štapova, oni su nažalost pukli malo prije toga (dogodi se i u najboljim obiteljima). I po tome je naravno zaključio da »dama« nema pojam o planinarenju. Usput: ne znam po čemu je zaključio da sam dama, nisam našminkana, niti imam duge nokte, ipak hvala na komplimentu.
Što se tiče previše prijaznog pozdrava- po prirodi sam prijazna i komunikativna i vjerujem u nenasilje i prijaznost i na to sam potpuno ponosna. Previše prijazni pozdrav je po meni na samotnim planinskim vrhovima potpuno na svom mjestu. Da, bila sam sretna da ima još nekog na vrhu, čak i ako samo da zajedno siđemo, gdje god već. Grijeh? Ne osjećam se krivom.
Još ova korekcija, krenule smo čisto iz doline (Bašelj, oko 12h), u međuvremenu fotografirale,
sunčale se, jelle, gotovo sat vremena divile se planinskim kavkama (bilo ih je oko dvadeset oko 500 metara ispod vrha, prekrasno, i jelle su skoro iz ruke). Kad hodamo, volimo praviti pauze i diviti se svijetu oko sebe, za razliku od vas, fantovi, koji ste tempirani na vrijeme, ali se ne vučemo, uvijek postižemo vremenske okvire. Žive razlike!
Toga dana tehnika nam stvarno nije bila naklonjena, soputnici su se ispraznile baterije u fotoaparatu, meni mobitel i čak sat. Previše ključeva? Možda. Ali čista je istina da se to dogodilo.
Usput; jedna »dama« od nas ima iza sebe 35 godina iskustva u visokogorju i većinu osvojenih označenih dvotisućaka u Sloveniji, neke i u Italiji, druga 60 godina iskustva. Dakle nismo mladice i naučile smo nešto malo o hribima. Istina je da uvijek idemo ljeti, kad je sve u cvatu i ovogodišnji podvig bio je prije izuzetan. Storžič je na južnoj strani stvarno bio skoro suh. Zašto bismo se okrenule ako smo s jednim jedinim izuzetkom hodile cijelo vrijeme po suhom?!
Kad smo išle gore stazom, malo je klizilo na strmim mokrim (pa i suhim) travama. Mislim da je to glavna mana ove staze i razlog što je relativno malo posjećena. Vjerojatno mi se baš ta trava nekako zamjerila da sam svojoj soputnici već uzlazno najavila da natrag po ovoj stazi svakako ne idem. Ne zaboravite da klizava trava može biti opasnija od šljunka i čak snijega!
No, skratka, naša zajednička priča počela se odvijati odmah na vrhu kad je moja soputnica (priližava se sedmom križu) shvatila da je staza na Kališče stvarno vrlo zasnjegovana i malo ju je obuzela panika i vrlo nježno zamolila naše tri junaka koji su upravo izašli iz grape (Kramarica), u potpunoj zimskoj opremi: dereze, zimska odjeća, cepini.... I tu ulazim ja- moja krivnja je izbor Kališća. Ne znam odakle ta fiksacija, u stvari bila je to stvarno najgora varijanta kad sam kasnije razmišljala o tome. S obzirom da su fantovi imali svu potrebnu opremu, najbolje bi bilo sići našom grebenskom stazom, uz to bi se svatko našao u svojoj dolini kraj svog auta. I to vrlo brzo. Ali nažalost nikome od nas to nije palo na pamet.
Stvarno smo silazili sporo (mi dvije smo se prvi put susrele sa zimskom opremom kakva je cepin), istina je i da je snijeg na nekim mjestima bio tako mekan da smo potonuli do pasa (čak i iskusna tri mladca nisu mogli baš trčati). Kad smo bili na Kališću, Matej je preuzeo vodstvo rekavši da dobro poznaje stazu s Kališća u Bašelj, no ipak smo zalutali (može se dogoditi svakome, posebno ako je tamno, staza strm a, uzak, unatoč svjetiljama) Neko vrijeme vodio je Juš ... Skratka uslijedilo je lomljenje koljena po ubojitoj strmini kroz bukove, stijene, trnje i što nije bilo kraja. A ne zbog dama...
A još neke istine treba razotkriti, Juš. Koga je već vrlo rano počelo jako zamarati hladnoća i tresao se da sam mu ponudila svoju »nedovoljnu« dodatnu garderobu iz ruksaka?
Tko je s veseljem zaronio u Lindt čokoladu i konačno, tko od nas je imao više pića i hrane sa sobom? Tko je u tom pogledu bio neodgovorniji???
Juš, prvo odgovori sebi u svom srcu, zatim, ako imaš jaja, još na forumu.
Ponekad se treba pogledati i u sebe i priznati slabosti. To je najteže.
Var aš se što se tiče toga da bismo ostale na vrhu i čekale spasitelje. Mnogo puta smo bile u neuporedivo teškim situacijama i uvijek smo si aktivno pomažile.
Time ne umanjuujem važnost vaših djela, uopće ne. Za mene ste bili od prvog trenutka kad sam vas vidjela hrabri i srčani fantovi, simpatične osobe.
Ovo da ste dobili samo sendviče i nešto pića je besramno. Sam dobro znaš; bilo je ponoći i sve što je bilo otvoreno bila je pumpa. Svi smo tada bili potpuno iscrpljeni i kad sam nas pogledala bili smo svi kao zombiji. No, toliko snage sam još imala da sam vas dostavila do Doma pod Storžičem do vaših automobila.
A gajba piva o kojoj ste cijelo vrijeme sanjali vas čeka, to sam ti već više puta javila, a ne šalješ adresu. Zaslužili ste je, ako ništa drugo jer ste bili super društvo! Ja nikad ne progutam riječ i cijenim dobra djela, i nitko mi još nije prebacio usko srce. Čak i ako imam Gorenjske pretke, ili upravo zbog toga!
U svemu tome htjela bih naglasiti da je od trenutka kad smo se sreli na vrhu (između 17. i 18.) pa sve do rastanka kod Doma pod Storžičem (0.30) među nama bila čudesna atmosfera. Čak i kao potpuni stranci sjajno smo se uklopili, smijeha je bilo na pretek, stalno smo razmjenjivali informacije, pazili jedni na druge. Što je dulje trajalo naše druženje to smo bili bliži, komunikacija tekla. Na kraju kad sam dala ključeve auta Mateju da ga dovede iz doline malo više i uštedi nam put, imala sam osjećaj da vas poznajem cijeli život.
Vidim da je po forumu opet puno pljuvanja, osuđivanja, skratka pravi mali izljev negativnih emocija. Da, to je problem naše male državice, same presude, kritike, poziv na linč... i najglasniji su naravno oni koji uopće ne znaju točno što se događa. Što oni misle, malo me briga. Moje pisanje namijenjeno je onima forumskim korisnicima koji nadmašuju taj prosječni profil slovenskog internetskog korisnika i ne doživljavaju stvari crno-belo. Da bi Slovenci to mogli i na drugim područjima bilo bi nam stvarno lijepo, svima zajedno!
»Svako tko ti presiječe put,
ima važnu poruku za tebe (nepoznati autor).
Vjerujem da naše susret nije bio slučajan i da smo iz njega (ako smo htjeli) mogli svatko za sebe izvući puno.
Ništa nije crno-belo, pisano je, pozitivna energija uvijek probija. Mi smo se njome nagostili. Mavrični pozdrav svima zajedno,
Nastja
|
|