j. - Zadnje poruke

Prethodnog dana (nedjelja, 15. maja) od kraja ceste u Lučkoj Beli do planine Šibje, po lovačkoj stazi na Presedljaj, poprečno na planinu Stare stale, po donjoj putu preko Grofovog štanta, preko grebena i natrag do planine Šibje.

Taj dan sam imao sreće: na Šibju odnosno tamo gdje bi ta planina nekad bila, slučajno sam ugledao stazu koja se odvaja desno gore prema Lastovcu. Još malo dalje na drugoj strani suhe struge pa stijenu s crvenim natpisom i strelicom: "Lovska Pres". Slijedeći crvene oznake nakon oko deset minuta tik ispod ruba područja ruševja naletio sam na potpuno nešljavljenu, ali davno nazad nesumnjivo načinjenu lovačku stazicu prema Presedljaju.

Put je dobro praćiv, za lovačku stazu pomalo previše označena. Zadnjih nekoliko metara puta tik ispod Presedljaja rušlje uz put gotovo netaknuto, staza nekako sakrivena od pogleda posjetitelja koji se ovdje šetaju označenim stazama. S Presedljaja spustio sam se oko pedeset metara natrag i slijedio odvojak lijevo koji sam primijetio već uzlazno. Nakon dvjesto ili tristo metara staza se izgubila na pet ili deset metara u strmoj, pijeskoj i krusljivoj vesinoj grapi koja se propadno spuštala daleko dolje u dolinu. Prelaz mi se činio prilično zahtjevnim. Više gore iz stene teče studenčić, malo dalje pa oko petnaest metara koso postavljenih crnih ploča zatvara put. Sitni oslonci i stube u čvrstoj crnoj stijeni bili su pravi balzam za dušu nakon iskustva s opasnim krusljivim pijeskom dolje.

Planina Stare stale, okrugla ravninica na visini preko 1600 metara i promjera oko 170 metara djelovala mi je baš ugodno. S njene druge strane osvježavajuće je bubnjao manji slap. Bilo je vruće.

Od planine vodi označena staza prema Šibju. Na sedlu se od nje prvo odvaja gornja lovačka staza preko Grofovog štanta. Nakon oko deset minuta prema Šibju kod skrivenog sušenog drveta lijevo od označene staze odvaja se teško praćiva stazica. Nakon dvjesto metara dovodi do Zijalke pod Starim Štalama, rupe velike oko 15 metara kao iz bajke. Niže dolje je skromna lovačka preža s lijepim pogledom na područje cijelog Grofovog štanta. Na drugoj strani padine ugledao sam rušnati grebenčić do kojeg sam došao prošli put. S preže stazica vodi poprečno lijevo, zatim dolje i preko djelomično zaraslog melišća. Od tamo pa u smjeru izraženog trbušastog stožastog tornja s uskim vršnim vrhom koji zaključuju tri neobična kamena prsta.

Prelaz pod tornjem bio je nezahtjevan. Sasvim druga priča bila je na drugoj strani tornja. Uska pijeska čistina iznad koje stijena nije imala nijedan pouzdan oslonac vodila je do kratke stjenice. Izdaleka su stube i oslonci ondje izgledali čak udobno. Ali i na stjenici se ljuljalo sve. Ovdje ondje pao bi mi neki kamen dolje, odbio se nekoliko puta od stijene i duboko dolje tresnuo na melište. Oprezno sam se provukao ondje na razgledni rušnati hrbet i dalje do ruba grebena do kojeg je bilo samo još nekoliko desetaka metara prave lovačke staze iznad ponora.

Na drugoj strani spustio sam se po jedva uočivoj stazici koju sam već poznavao. Nakon deset minuta na mjestu gdje sam je prošli put izgubio iz grape kraj srušenog drveta skrenuo sam na travnati hrbet gdje sam je ovaj put opet našao. Nakon lijepog prolaza pod skalnom preprekom slijedio sam je do visine oko 100 metara iznad planine Šibje gdje je opet beznadno nestala pod brojnim srušenim drvećem. Među njima sam potražio prolaz i iznenađujuće do planine došao baš po onoj stazici koju sam slučajno ugledao ujutro.

Kod pet velikih stijena u suhoj strugi oko 70 metara prije ulaska u vodenom dolinici Bele iz znatiželje sam još jednom prešao strugu. Kroz šumu popeo sam se ravno gore do stazice prema Presedljaju poznate od jutra i vratio se njome dolje da nađem njezin početak. Ali nekoliko desetaka metara iznad struge nestala je i ta stazica. Još prije mnogo godina čuo sam glasine da se lovačke staze namjerno počinju tek malo više u šumi jer su tako skrivene od neželjenih posjetitelja. Možda ima nešto u tome.

Još malo snage sam imao i provirio sam u dolinici pod Presedljajem. Hladni tolmunčići bili su prava osvežavanja nakon vrućeg dana. Duša će vjerojatno sad neko vrijeme dati mir. Barem dva do tri dana bi bilo pristojno.

Više detalja na Modrina neba.

Predvčerajšnjim, u subotu, 20. studenog gore prehodom iz naslova i dolje lovskom stazom do Žagane peči.

Skrajno desni od prehoda iz Kurje doline na Kalce u plezalnom vodiču Kamniška Bistrica (Golnar, Morojna, Pollak, Horvat) opisan asketski kratko: "Lovski prehod: I U Kurju dolinu i desno na ramu kraj Hleva. Po prehodima na vrh" (I vjerojatno prva težinska stopa).

Bio sam tu na ogledima već dva puta, zadnji put sam prije mjesec dana. Ovaj put ekipu pojačao prijatelj Profesor, s kojim ponekad lutamo okolo. Nismo krenuli baš rano, ali smo krenuli. Sunce je već lijepo grijalo vrhove nad Bistricom. Na pogledu na trokut tople Koglove stene obojica smo uzdahnuli. Skuta i Štruca na plavom nebu više gore već razlog za debatu. Ja sam mrmljao o "tempi passati", Profesor odlučno protiv takve sramotne predaje. Uskladili smo stavove kad smo shvatili da ja gledam izrazito previsni Trebuh Štruce, Profesor Južni raz Skute.

S kraja gornjeg kolovoza koji vodi prema Hlevu ali se uskoro završava, skrenuli smo koso lijevo gore do početka propale grape gdje se ide do jame Kapela. Odtud desno na šumski greben. Nekih 100 metara više špranjasta jama s ljupkim imenom Kurje zjalo. Otkriili su je tek u ožujku 2019., u katastar jam upisali ove proljeće. Po strmom prehodu stotinu metara desno od jame iskrabili smo do Rame kraj Hleva (zove se i Jankov turn, nešto o imenima turnova na gore-ljudje).

U grebenu nad turnom/ramom urezan kaminčić sa stijenom koju smo zaobišli desno (detalj otprilike II). Nastavak približno tri raztežaja ništa teže, samo jako strmo trave pomiješane sa skalnom podlogom, ovdje tamo stablo za psiho podršku. Stijena OK osim pojedinačnih labavih oprimaka u travi koji ostanu u ruci.

Nad tim dijelom kod izraženog kaminčića našli prehod lijevo preko par metara mokrih zatravljanih zemljanih ploča (II ili malo više) pa gore. Po strmini iznad, prekrivenoj tankom travom, noga je klizila gadno. Slijedilo 70 metara lakšeg, dočno pod vrh Zelenog (ili Ramšakovog turna, tko zna pravo ime).

Nakon malo meke tuče s ruševjem stajali na prvom vrhuncu turna, ubrzo i drugom. Strmina konkretna sem tamo, malo izloženo, sve ličilo na čudesnu stazu na Rušnatu i Požganu Mlinaricu. Pogledi na Kalški i Čmaževski turn i okolne gore imenitni.

Silazak na travnati grebenčić do lovske staze lak. Jednom dvojput primijetio grančicu podrezanog ruševja, znak da su vrhovi turna bar nekad posjećeni. Do lovske koče gdje smo završili samo pet minuta. Sve usamljeno divlje jedinstveno kasnojesensko doživljaj što me podsjetilo na dane prvih plezalnih koraka prije pola stoljeća. I hvala Pastirici za nesebične savjete o ovim krajevima!

NAPOMENA: Iako po nazivu iz vodiča lovski prehod, više plezalna smjer. Lakši sicer ali ovdje uzlaz mnogo zahtjevniji od drugih lovskih u Kamniškoj Bistrici (preko Najnar štant, na Mokricu iz Kurje doline, preko donjeg Gamsovog skreta varanog na ključnim mjestima, grapa Za vratima možda čak teža od Repovog kota na Srebrno sedlo). U gornjoj polovici više direktno što nas dovelo ravno na vrh turna, ali moguće lakše varijante. Donji kaminčić sa stijenom (otprilike II) iznad Jankovog turna ključno mjesto nezaobilazno. Za silazak ne odgovara.

Još kakvu misao sliku i opis pristupa objavio na Modrini neba.

Čestitke obojici! Ljepo te je čitati, Palčice...

Jučer još jedno lutanje po Velikoj planini, koja mi već prilično sumnjivo ulazi u naviku. Auto smo ostavili na Rakovoj ravni, zatim neko vrijeme cestom za Ušivec i uskoro oštro lijevo prema Gojškoj planini. Kod odcepa za Domžalski dom ugledao sam posljednju živu dušu, zatim do kraja puta nikoga. Na vrhu Bukovca nas je uhvatio jak nalet vjetra, ali se brzo smirio. Spust dolje bio je lijen, u Tihoj dolini začasno smo stali kraj propale žičničke kolibe. Zatim smo krenuli gore prema Malim gričima, gdje nas je čekala manja, ali imenitna i gotovo netaknuta zaliha pršuta. Dvaput ili triput smo je s veseljem pojeli. Parkiralište Mačkin kot je nekoliko minuta za uglom ili dva, cesta odatle dalje prema Ušivcu i dalje je prevožena ali ne proplužena. Početkom malo gore-dolje, od Ušivca samo dolje. Udobno, ali ništa posebno.

Mraz smo ocijenili na oko -8 ili -9 stupnjeva, po mjerilima hladnije. Snijega na putu nanijet oko 10 ili 15 cm, mjesto više ili manje, kako ga je oblikovao vjetar. Ali ipak dovolj za bezbrižno lutanje s turnim skijama. Meni se činilo nekako prvinsko, praizvirno, skije su nekad vjerojatno stvarno koristili uglavnom za putovanja. Pa još Kamniške Alpe smo pogledali iz kuta koji sam dosad rijetko vidio. Neka slike kažu više.

Od Zelenog roba daleko se čulo drdranje motornih saonica, tako na cesti prema Ušivcu nam je dolazio u susret jedan ropotajući vozač, ali se okrenuo pred nama i ostavio nas u oblaku smrdećeg izduva.

Dnevni parking iznad Podvolovljeka je 12€, godišnja karta 40€, cesta je proplužena. Na drugoj strani pod žičarom parking besplatan.

Danas iz Ušivca preko Male planine do Gradišča i natrag. Nekoliko cm novog i utabanog snijega prekrilo dijelove starog leda, nije klizalo. Hodanje je bilo zapravo vrlo ugodno, čak malo škripalo. Sreo oko sto šetača.

O razgledima neću puno raspravljati. Neka kažu te dvije ili tri slikice koje sam uspio napraviti.

Meni je bilo lijepo.

Danas je bio dan za Rodicu. Ili ne, ovisi tko. Poročila tijekom vožnje javljala 50 km/h zapadnjaka na Kredarici, kod razvoda za Nomenj sve maglovito, nebo prekriveno oblacima.

Parkirao sam na kraju ceste koja vodi iz Laškog Rovta. Vlage u zraku ovdje nije bilo, nebo vedro, gore u smjeru planine Suhe čuo se urlik vjetra..

Kontinuirani snježni pokrivač počeo se na planini Suha, ali u gadnoj formi: na smrznutoj kori ili si kliznuo ili ti se provalilo. Ne pre duboko, ali tih nekoliko stotina metara postepeno uspinjuće ravnice uzelo mi je dosta energije. Preskočio sam prolaz kroz ždrijelo na lijevoj strani preko poprečne staze oko pedeset metara više. Dereze su ovdje hrskavo hvatale snijeg, zapravo boljih uvjeta nisam mogao zaželjeti. U dolinici pod Malom Rodicom i dalje držao sam se malo desno u sjenovitim mjestima da dereze bolje prihvaćaju, a ni puhalo nije. Na vrh sam se uspuhao sjeverozapadnim grebenom. I tamo je bilo baš prave tvrdoće snijega za ugodnu hodu sa špicama.

Gore je puhalo, ne prejak, nije bilo previše ugodno. Pogledi zapad, sjever i istok prekrasni, primorska strana prekrivena oblacima. Tako je najavljeno.

Vratio sam se istim putem. Put na Rodicu s juga gotovo suh, ako ideš s sjevera zimske opreme je obvezno.

Ostajem bez riječi! Čestitke!

Staza koja vodi po padinama između Rutarskog Vršiča i ispod Vrh nad Mužicima, dakle po padinama Rušja orografski lijevo od Macesnovog grabna, imao sam već neko vrijeme na umu i predstavljala mi je poseban izazov. Također zbog imena Zeleni pakao, koje navodi Tine Mihelič. Naravno, zanimalo je i Profesora, pa smo se odlučili priključiti stazici preko uskog jezika klanca koji vodi desno od ulaza u Macesnov graben gore prema Siljevom robu. Grapica se završila s previsnom zaporom, koju smo zaobišli desno pa malo po prvoj a zatim po drugoj klancu desno do visine oko 1470 m, gdje smo naišli na jedva primjetnu stazicu.

U smjeru prema Slemenu se put (naravno PP) izbjegava prepreke i klance. Kroz rušlje koje je sve gušće vodi gore-dolje i po 20 metara i više. Kod trećeg, lijepog klanca urezanog u stijenu počinje "Zeleni pakao". Stazica i tragovi nestaju više puta, oko 200 metara borbe s rušljem nas je čekalo do sljedećeg četvrtog klanca pod velikom zelenom glavom. Došli smo malo previsoko, pa smo morali sići da uopće uđemo u klanc. Nastavak na suprotnoj strani klanca izgledao je kao trag koji se povremeno gubi, ali smo nekako zadržali smjer. Bez većih komplikacija obišli smo sljedećih 200 metara i skočili u Veliki bijeli klanc, nakon što smo neko vrijeme "parazitirali" na rušnatim policama uz izloženi rub klanca. Samo upozorenje: kroz zaraslo rušlje gdje stazica uglavnom nestane, tragovi jedva primjetni, ne ideš baš brzo. Trebali smo oko sat za prvih 200 metara i isto toliko za sljedeće.

Odavde dalje ne bi trebalo biti problema s orijentacijom i rušljem, mislili smo tada.

Klanc ima skok koji zaobilaziš po obraslom terenu lijevo, pa smo se odlučili nastaviti po tom terenu. Kasnije smo ocijenili da bi možda bilo bolje ići bliže rubu klanca ili po njemu. Ništa zbog toga, pod stijenom na vrhu okrenuli smo lijevo i nastavili preko sljedećeg pa u još jedan (sedmi) klanc. Ovaj je imao zahtjevan i krušljiv kršljiv izlaz, oko 15 metara visok, s kojeg je kamenje letjelo u prepadnu klanc dolje i opet nam uzelo vremena. Stazica je dalje postala vidljivija, sljedeća dva klanca prohodna bez većih problema. Ispred nas smo ugledali toranj s dva obrasla vrha, na koji vode strme trave. Nije bilo preteško, samo nekoliko metara prelaz na drugoj strani bio je krušljiv i malo izložen.

Udobna stazica vodila je do sljedećeg klanca gdje se završila. Tačka. Zemljovid kaže da treba prijeći ovaj i sljedeći klanc dijagonalno lijevo gore prema grebenu pod Vrhom nad Mužicima. Ali nama tamo nije išlo. Krušljivo, strmo, opasno, svaki od dva klanca imao je skok na kraju gdje priča može nepredvidivo završiti. Niže dolje zeleni travnati jezik obećavao prolaz na rub. Ali kako do njega?

Profesor je otišao malo dalje gore prvim klancem pogledati, ja sam razmišljao praktično na kraju staze. Nešto vremena smo raspravljali, naravno svatko na svom bregu klanca. Poziv na 112? Strava!

Travnati jezik mamio, ali bio je oko 50 metara niže, zemljovid je pokazivao gore... Konačno nam je sinulo. Profesor s drugog brega klanca primijetio je znatno niže doli kod dva macesnova drveća mali prolaz gdje bi se moglo doći iz prvog u drugi klanc. U prvom klancu bio je šljunak od malo većih kamenova. Pažljivo se spustio njime do drveća. Pijesak je izdržao unatoč strmini i nije se splaznuo preko skoka. Prelaz u susjedni klanc bio je podnošljiv. Slijedio sam ga, izdržalo je i mene.

Kod drugog klanca koristili smo istu tehniku. Odmah prije skoka skrenuli smo desno na kršljivi teren koji nas je sigurno doveo do travnatog jezika, na vrhu kojeg smo očekivali lakši teren i uskoro stazicu iz Črlovca. Trave su bile jako strme, ali je išlo. Za par minuta bili smo na rubu.

Možda savjet ako netko još ode tamo: provjeriti treba li moguć prolaz lijevo pod tornjem s dva obrasla vrha a ne preko njega. Pogledom natrag osjetili smo tamo direktan pristup travnatom jeziku, preko kojeg bi se možda lako izbjegli kršljivi klanci.

Na grebenu nas je dočekao prekrasan pogled lijevo prema Rutarskom Vršiču i desno prema Triglavu, samo ravno naprijed nije bilo lijepo. Nakon desetaka metara izloženog grebenčića slijedila je skalnata propast neodređene težine koja je pritiskala dušu. Duboko smo udahnuli i bacili se na nju. Tehnički nije bilo preteško, ali hvati i stube letjeli su u dubinu kao na okladu. Greške u takvom svijetu nisu dopuštene, pa polako. Na kraju izloženo prečenje lijevo, ali u veliko zadovoljstvo dva već pomalo iznošena parazita krušljivu skalu zamijenile su čvrste rušnate grane. Još korak-dva i bili smo u rušnatom pojasu. Stvarno smo odahnuli.

Ali ne dugo. Tinetov izraz "Zeleni pakao" vjerojatno bio namijenjen samo donjem dijelu puta, ali mi smo njegovu punu težinu osjetili tek na ovom obraslom grebenu. Ne previsoko rušlje (oko metar i pol) bilo je gusto isprepleteno u sve smjerove. Na zemljovidu uvučeni put vodi grebenom, točno gdje smo bili. Ali nije bilo ni traga ni glasa o njemu, čak ni nekoliko metara desno, lijevo je ionako prepad. Nijgdje tragovi, odrezane grančice, manje udorine od prolaska životinja ili ljudi. Put, ako je ikad postojao, nestao je kao zakopan zauvijek.

Opet smo potrošili sat ili više, ovaj put samo za 70-80 metara intenzivnog tučenja i gušenja. Konačno se z desne pojavila porezana ali slabo uhođena lovačka staza iz Črlovca. Pa opet nestala. Da bi mjera bila puna, vrh za koji smo se nadali da je Sleme pokazao se samo predvrhom. Srećom su prema njegovom vrhu u smjeru nastavka puta vodile kamene stepenice u dobroj stijeni koje su omogućile pravo uživanje u penjanju. Brzo smo bili na vrhu. Priznajem, malo u strahu da prema Slemenu nema slučajno krušljive škrbine ili slično. Nije bilo. Sjajan prolaz uz grebenčić s odličnom bijelom stijenom doveo nas je na Sleme.

Uhhh!

Kasnili smo, pa nismo sišli dolinom preko Cjanice i Smrajke kao što smo planirali, nego dugim putem u Mojstranu. Taj spust mi je iscrpio najviše energije od cijelog dana. Kako smo iz Mojstrane došli do auta koji smo ostavili na parkirištu u Podkužah, to je posebna priča. Pričat ću je nekog dugog zimskog večera uz pivu. Možda i neku drugu avanturu iz lutanja po Zelenom paklu. Recimo kako mi se kod kuće iz odjeće stresao cijeli kup macesnovih iglica, u prsluku pa sam našao storžek koji mi je rušlje stavilo u džep. Možda za sreću. Ili ću samo šutjeti.

Nekoliko slika više na Modrini neba.

P.S.: Neke slike dao Profesor. Hvala!

Tone, tehnologija potvrđuje tvoje otkriće.

S veseljem pročitao. Čestitke za dooolgu i lijepu priču!

Odlično! I put i slike. Čestitke!

Da, Marjan, bit će točno. Iako mi se čini da će uz opći trend gluposti i čuđenje polako zamrlo. Nažalost!

Tone, ovo je prava epopoeja u starom stilu. Lijepo! Čestitke!

I ja sam testirao karticu. Od Stahovice do Domžala doveo me prijatelj. Do Rudnika (Lj.) pa s karticom. Ukupno od Stahovice: 3h 15m. Neupotrebljivo za bilo što ozbiljno u planinama!

O pokojnom pilotu:
https://www.24ur.com/novice/tujina/v-nesreci-na-veliki-planini-umrl-ustanovitelj-strani-the-pirate-bay.html

Parkiranje i vožnja biciklom: priprema se posodobljeni zakon o očuvanju prirode.

400 eura kazne (prije 100 eura) je po novom propisano za pojedinca koji se "vozi biciklom u prirodnom okruženju izvan utvrđenih staza ili po stazama koje nisu utvrđene."

Od 800 do 1.200 eura predviđena prijeti kazna za svakoga tko "vozi, zaustavi ili parkira vozilo na motorni pogon u prirodnom okruženju i vozilo ne stoji ili nije parkirano u petometarskom pojasu izvan vozišta."

Već na nadmorskoj visini 1.000 metara oduzima se obvezno vozilo kojim je prekršajcar uhvaćen u gore navedenom prekršaju. Vozilo se predaje sudu.

Jednako strogo se obrađuje prekršaj s vozilom na zaštićenom području ili području Natura 2000.

I još više drugih detalja ovdje.

Ahh, jedna prijateljska priča, već pomalo proljetna...