j. - Zadnje poruke

Prethodnog dana (nedjelja, 15. maja) od kraja ceste u Lučkoj Beli do planine Šibje, po lovačkoj stazi na Presedljaj, poprečno na planinu Stare stale, po donjoj putu preko Grofovog štanta, preko grebena i natrag do planine Šibje.

Taj dan sam imao sreće: na Šibju odnosno tamo gdje bi ta planina nekad bila, slučajno sam ugledao stazu koja se odvaja desno gore prema Lastovcu. Još malo dalje na drugoj strani suhe struge pa stijenu s crvenim natpisom i strelicom: "Lovska Pres". Slijedeći crvene oznake nakon oko deset minuta tik ispod ruba područja ruševja naletio sam na potpuno nešljavljenu, ali davno nazad nesumnjivo načinjenu lovačku stazicu prema Presedljaju.

Put je dobro praćiv, za lovačku stazu pomalo previše označena. Zadnjih nekoliko metara puta tik ispod Presedljaja rušlje uz put gotovo netaknuto, staza nekako sakrivena od pogleda posjetitelja koji se ovdje šetaju označenim stazama. S Presedljaja spustio sam se oko pedeset metara natrag i slijedio odvojak lijevo koji sam primijetio već uzlazno. Nakon dvjesto ili tristo metara staza se izgubila na pet ili deset metara u strmoj, pijeskoj i krusljivoj vesinoj grapi koja se propadno spuštala daleko dolje u dolinu. Prelaz mi se činio prilično zahtjevnim. Više gore iz stene teče studenčić, malo dalje pa oko petnaest metara koso postavljenih crnih ploča zatvara put. Sitni oslonci i stube u čvrstoj crnoj stijeni bili su pravi balzam za dušu nakon iskustva s opasnim krusljivim pijeskom dolje.

Planina Stare stale, okrugla ravninica na visini preko 1600 metara i promjera oko 170 metara djelovala mi je baš ugodno. S njene druge strane osvježavajuće je bubnjao manji slap. Bilo je vruće.

Od planine vodi označena staza prema Šibju. Na sedlu se od nje prvo odvaja gornja lovačka staza preko Grofovog štanta. Nakon oko deset minuta prema Šibju kod skrivenog sušenog drveta lijevo od označene staze odvaja se teško praćiva stazica. Nakon dvjesto metara dovodi do Zijalke pod Starim Štalama, rupe velike oko 15 metara kao iz bajke. Niže dolje je skromna lovačka preža s lijepim pogledom na područje cijelog Grofovog štanta. Na drugoj strani padine ugledao sam rušnati grebenčić do kojeg sam došao prošli put. S preže stazica vodi poprečno lijevo, zatim dolje i preko djelomično zaraslog melišća. Od tamo pa u smjeru izraženog trbušastog stožastog tornja s uskim vršnim vrhom koji zaključuju tri neobična kamena prsta.

Prelaz pod tornjem bio je nezahtjevan. Sasvim druga priča bila je na drugoj strani tornja. Uska pijeska čistina iznad koje stijena nije imala nijedan pouzdan oslonac vodila je do kratke stjenice. Izdaleka su stube i oslonci ondje izgledali čak udobno. Ali i na stjenici se ljuljalo sve. Ovdje ondje pao bi mi neki kamen dolje, odbio se nekoliko puta od stijene i duboko dolje tresnuo na melište. Oprezno sam se provukao ondje na razgledni rušnati hrbet i dalje do ruba grebena do kojeg je bilo samo još nekoliko desetaka metara prave lovačke staze iznad ponora.

Na drugoj strani spustio sam se po jedva uočivoj stazici koju sam već poznavao. Nakon deset minuta na mjestu gdje sam je prošli put izgubio iz grape kraj srušenog drveta skrenuo sam na travnati hrbet gdje sam je ovaj put opet našao. Nakon lijepog prolaza pod skalnom preprekom slijedio sam je do visine oko 100 metara iznad planine Šibje gdje je opet beznadno nestala pod brojnim srušenim drvećem. Među njima sam potražio prolaz i iznenađujuće do planine došao baš po onoj stazici koju sam slučajno ugledao ujutro.

Kod pet velikih stijena u suhoj strugi oko 70 metara prije ulaska u vodenom dolinici Bele iz znatiželje sam još jednom prešao strugu. Kroz šumu popeo sam se ravno gore do stazice prema Presedljaju poznate od jutra i vratio se njome dolje da nađem njezin početak. Ali nekoliko desetaka metara iznad struge nestala je i ta stazica. Još prije mnogo godina čuo sam glasine da se lovačke staze namjerno počinju tek malo više u šumi jer su tako skrivene od neželjenih posjetitelja. Možda ima nešto u tome.

Još malo snage sam imao i provirio sam u dolinici pod Presedljajem. Hladni tolmunčići bili su prava osvežavanja nakon vrućeg dana. Duša će vjerojatno sad neko vrijeme dati mir. Barem dva do tri dana bi bilo pristojno.

Više detalja na Modrina neba.

Predvčerajšnjim, u subotu, 20. studenog gore prehodom iz naslova i dolje lovskom stazom do Žagane peči.

Skrajno desni od prehoda iz Kurje doline na Kalce u plezalnom vodiču Kamniška Bistrica (Golnar, Morojna, Pollak, Horvat) opisan asketski kratko: "Lovski prehod: I U Kurju dolinu i desno na ramu kraj Hleva. Po prehodima na vrh" (I vjerojatno prva težinska stopa).

Bio sam tu na ogledima već dva puta, zadnji put sam prije mjesec dana. Ovaj put ekipu pojačao prijatelj Profesor, s kojim ponekad lutamo okolo. Nismo krenuli baš rano, ali smo krenuli. Sunce je već lijepo grijalo vrhove nad Bistricom. Na pogledu na trokut tople Koglove stene obojica smo uzdahnuli. Skuta i Štruca na plavom nebu više gore već razlog za debatu. Ja sam mrmljao o "tempi passati", Profesor odlučno protiv takve sramotne predaje. Uskladili smo stavove kad smo shvatili da ja gledam izrazito previsni Trebuh Štruce, Profesor Južni raz Skute.

S kraja gornjeg kolovoza koji vodi prema Hlevu ali se uskoro završava, skrenuli smo koso lijevo gore do početka propale grape gdje se ide do jame Kapela. Odtud desno na šumski greben. Nekih 100 metara više špranjasta jama s ljupkim imenom Kurje zjalo. Otkriili su je tek u ožujku 2019., u katastar jam upisali ove proljeće. Po strmom prehodu stotinu metara desno od jame iskrabili smo do Rame kraj Hleva (zove se i Jankov turn, nešto o imenima turnova na gore-ljudje).

U grebenu nad turnom/ramom urezan kaminčić sa stijenom koju smo zaobišli desno (detalj otprilike II). Nastavak približno tri raztežaja ništa teže, samo jako strmo trave pomiješane sa skalnom podlogom, ovdje tamo stablo za psiho podršku. Stijena OK osim pojedinačnih labavih oprimaka u travi koji ostanu u ruci.

Nad tim dijelom kod izraženog kaminčića našli prehod lijevo preko par metara mokrih zatravljanih zemljanih ploča (II ili malo više) pa gore. Po strmini iznad, prekrivenoj tankom travom, noga je klizila gadno. Slijedilo 70 metara lakšeg, dočno pod vrh Zelenog (ili Ramšakovog turna, tko zna pravo ime).

Nakon malo meke tuče s ruševjem stajali na prvom vrhuncu turna, ubrzo i drugom. Strmina konkretna sem tamo, malo izloženo, sve ličilo na čudesnu stazu na Rušnatu i Požganu Mlinaricu. Pogledi na Kalški i Čmaževski turn i okolne gore imenitni.

Silazak na travnati grebenčić do lovske staze lak. Jednom dvojput primijetio grančicu podrezanog ruševja, znak da su vrhovi turna bar nekad posjećeni. Do lovske koče gdje smo završili samo pet minuta. Sve usamljeno divlje jedinstveno kasnojesensko doživljaj što me podsjetilo na dane prvih plezalnih koraka prije pola stoljeća. I hvala Pastirici za nesebične savjete o ovim krajevima!

NAPOMENA: Iako po nazivu iz vodiča lovski prehod, više plezalna smjer. Lakši sicer ali ovdje uzlaz mnogo zahtjevniji od drugih lovskih u Kamniškoj Bistrici (preko Najnar štant, na Mokricu iz Kurje doline, preko donjeg Gamsovog skreta varanog na ključnim mjestima, grapa Za vratima možda čak teža od Repovog kota na Srebrno sedlo). U gornjoj polovici više direktno što nas dovelo ravno na vrh turna, ali moguće lakše varijante. Donji kaminčić sa stijenom (otprilike II) iznad Jankovog turna ključno mjesto nezaobilazno. Za silazak ne odgovara.

Još kakvu misao sliku i opis pristupa objavio na Modrini neba.

Pa to je ona gore opisana. Ucrtana je i na MAPZS s obje varijante.
Ljestve su već prilično loše, ali se može.

Jedna staza ide lijevo iz Repovog kota (na približno 1280m) i vodi u grapu Za Vratami te dalje preko Movzine i Planjavskih zelenica na Sukalnik.

Na 1470 m od ove staze lijevo se odvaja varijanta staze (s drvenom ljestvom), a nekih 100 m više također lijevo još jedna varijanta. Obje se spajaju na grebeniću nekih 400 metara od odvajanja, odatle se staza spušta postepeno nizbrdo približno prema Pastircima. Na stazu prema Kamniškom sedlu se priključuje malo iznad Pastiraca.

U području oba odvajanja se malo gubi, ali načelno je prohodna, meni i lijepa. Kao sve lovske staze. Posljednji put sam bio tamo prije nekih dvije godine.

Zakon o očuvanju prirode, članak 28b, stavak 4:

"Neovisno o odredbi prvog stavka ovog članka dopušteno je zaustavljanje ili parkiranje vozila na motorni pogon u pojasu od pet metara izvan kolnika, ako je zaustavljanje ili parkiranje u skladu s propisima koji uređuju cestovni promet(!!), i ako tome ne proturječi vlasnik zemljišta".

Inače lijepo napisano, ali u praksi dopušta redaru da radi prilično po vlastitom nahođenju.

Apsolutno nedostaju vidljive oznake područja gdje se može parkirati. Često je teško utvrditi gdje se zapravo završava šumska cesta i nastavlja kao kolovoz ili staza... Da bi posjetitelj to za svako mjesto posebno provjeravao u katastru ili u općinskim aktima, malo je čudno.

I još ovo: bi li i e-bicikli mogli biti vozila na motorni pogon? Zakon kaže (2. stavak 28. članka): druga prijevozna sredstva koja omogućuju kretanje brže od hoda pješaka, snagom vlastitog motora ili snagom drugog vlastitog pogona vozila (u daljnjem tekstu: vozila na motorni pogon).

Prekjučer preko ovinka na Trtu i natrag. Parkiranje u Kurjoj vasi pravi je balzam za dušu. Ujutro, ali ne previše rano, bilo je prazno. Nema rampe, nema očajničkog traženja slobodnog mjesta ... Ispod početka uspona, otprilike petnaest minuta hoda od parkirališta, ipak je još jedan veliki prostor koji se koristio za utovar prilikom čišćenja posljedica ledene oluje iz 2014., ali odlučio sam ipak početi u Kurjoj vasi.

Put prema Trti nekad je vodio kroz šumu u udobnim cik-cakovima, ali danas ih više nema. Ni šume više nema, ostala je samo ogromna, pusta strmina gdje među brojnim osušenim granama u nebo štrče orezani panjevi posječenih stabala. Počeo sam po napuštenoj vlaki koja vodi ravno gore. Kad slijeva nestane grmlja, vlaka se okreće u tom smjeru i pretvara se u neodržavan traktorski put (možda samo ostatak nekadašnjeg puta) koji gotovo vodoravno vodi prema zapadu. Ali ne zadugo. Kad se završi, moguć je uspon po širokom hrptu (stazica u nastajanju) koji gore kod prvih stabala na neko vrijeme postaje prilično dobro vidljiva staza uz istočnu obalu pješčane grape.

Na kraju vodoravnog puta nastavio sam ravno u tu grapu, malo se provezao po njoj i kroz šumu zapadno od nje te se u gornjem kraju istočne grane grape vratio natrag u šumu iznad njezinog istočnog dijela. Nastavak prema grebenu između Srednje gore i Trte bio bi sam po sebi razumljiv da na padini ne leži nekoliko posječenih stabala. Okrenuo sam se nekoliko metara desno na strmi hrbat i njime gore. Imao sam sreće, debla su ondje uglavnom ležala u smjeru uspona i nije ih bilo teško izbjeći. Tu i tamo primijetio sam ostatke staze koje su mi u prilično šumovitoj strmini bile dobrodošle. Na greben (Vinarica se navodno zove taj dio) došao sam kod ostatka stabla obraslog brojnim gljivama. Odande je do vrha još oko 150 visinskih metara po vidljivoj grebenskoj stazici kroz podrast. Šumovita padina s obje strane prilično je strma, ali nema poteškoća. Meni je bilo jako lijepo, divlje i samotno.

Vrh je prijatan i udoban, ali zbog šume gotovo bez pogleda. A prašina u zraku učinila je svoje. Namjeravao sam se malo spustiti na sedlo između Trte i Male Trte da potražim poprečnu stazu koja vodi natrag ispod grebena pa preko grape. Ali iznenada je počeo puhati vjetar čiji su udari bili prilično jači nego što je bila prognoza za tu visinu. Smjer vjetra bio je sjever odnosno sjeveroistok, a trebao je puhati vjetar južnih smjerova. S drveća je palo nekoliko grana pa sam se iz opreza brzo vratio natrag putem kojim sam se popeo.

Malo više iznad mjesta gdje sam se pri usponu vratio preko pješčane grape, pažnju mi je privukla jedva vidljiva stazica koja je vodila vodoravno preko grape pa dalje prema sedlu između obje Trte. Mogla je biti ona kojom sam se namjeravao vratiti da me vjetar nije otjerao.

Kroz šumu koja odande dalje više nije strma spustio sam se uz istočnu obalu pješčane grape. Stazu isprva nisam vidio, možda je ondje nikad nije ni bilo, ali se pojavila na mjestu gdje sam se ujutro iz grape popeo u šumu na njezinoj zapadnoj strani. U blizini sam ugledao i dvije neobične čelične užadi. Oboje su tik iznad tla čvrsto pričvršćene svaka na svoje stablo i vode u smjeru vrha zajedničkog, već malo osušenog stabla. Niže dolje, tik iznad sječe, primijetio sam i treću, sličnu. Ležala je na tlu. Hmm...

Na sječi se put završava, ali kroz travu i podrast utisnuti su tragovi po kojima se može prilično udobno spustiti do kraja vodoravnog puta. Jednom će to možda biti prava stazica.

Na parkiralištu je uz moj bio samo jedan auto. Rekreativnih biciklista na cesti do Mojstrane, koliko god hoćeš.

Napomena: s Vinarice vodi preko Srednje gore na Biščkovu glavu slabo vidljiva grebenska staza. Na dva mjesta zbog posječenog drveća vrijeme na putu malo se produži, ali nije strašno.

Još nekoliko slika na Modrini neba.

Hvala, Majda! Malo mi je nerazumljivo sve skupa. Ako platiš dolje i usput pogledaš recimo spomen-park, pa Rusku kapelu itd., te parking na vrhu još čeka i koliko vremena? I obrnuto, uzmeš listić, pokušaš platiti na sedlu, pa nema slobodnog parkinga.
Vidjet ćemo kako su to proučili.

Majda: "Na zapornici će preuzeti parkirni listić"...
Možda znaš, plaća li se tamo i parkiranje?

Zakon o očuvanju prirode (ZON). Određuje prekršaj i kaznu za nedozvoljenu vožnju, zaustavljanje ili parkiranje motornim vozilima u prirodnom okolišu (prvi stavak članka 28.b).
- Zabrana vožnje: U prirodnom okolišu zabranjeno je voziti, zaustavljati ili parkirati motornim vozilima izvan dozvoljenih traka (5 metara od ruba kolnika).
- Prekršaj (točka 10): Organiziranje ili izvođenje vožnje motornim vozilom tamo gdje to nije dozvoljeno obrađuje se po točki 10. prvog stavka članka 160.a.
- Novčana kazna: Za pojedinca kazna iznosi od 1.000 do 2.000 eura.
- Oduzimanje vozila: U slučaju ponavljanja prekršaja u roku od dvije godine može se izreći i sporedna sankcija oduzimanja (zaplijene) motornog vozila.

Kot, prošle nedjelje: malo prije šest ujutro dobio sam jedno od zadnjih parkirnih mjesta. Broj vozila (nisam brojio, oko 80) me nije toliko smetao koliko činjenica da nigdje nema nikakve oznake gdje se smije parkirati odnosno gdje bi već mogao biti u prekršaju. Barem recimo početak i kraj područja uz kolovoz. Pojam poput "pri Lengarjevem rovtu" može biti prilično širok i omogućuje pisanje drakonskih kazni za prekršitelje isključivo po procjeni službenika koji to kontrolira.

Brzo sam poguglao gdje se u području mojstranskih pristupa smije parkirati, ali našao sam jako malo. Na primjer:
- Obavijest o parkirnim mjestima u dolinama Krma i Kot iz 2024
- Linkovi u Google mapsu koji točno pokazuju lokaciju, ali naravno ne granicu parkiranja
- Pa neku bednu sliku iz dugoročnog plana TNP 2016 - 2025.

Prilažem sve tri slike.

Zna li netko više?

Krasna tura i uravnotežena objava zanimljivih detalja s puta! Čestitke za turo, objavu i naravno - odgoj!

Lijepo! Čestitke!

Čestitke obojici! Ljepo te je čitati, Palčice...

Jučer još jedno lutanje po Velikoj planini, koja mi već prilično sumnjivo ulazi u naviku. Auto smo ostavili na Rakovoj ravni, zatim neko vrijeme cestom za Ušivec i uskoro oštro lijevo prema Gojškoj planini. Kod odcepa za Domžalski dom ugledao sam posljednju živu dušu, zatim do kraja puta nikoga. Na vrhu Bukovca nas je uhvatio jak nalet vjetra, ali se brzo smirio. Spust dolje bio je lijen, u Tihoj dolini začasno smo stali kraj propale žičničke kolibe. Zatim smo krenuli gore prema Malim gričima, gdje nas je čekala manja, ali imenitna i gotovo netaknuta zaliha pršuta. Dvaput ili triput smo je s veseljem pojeli. Parkiralište Mačkin kot je nekoliko minuta za uglom ili dva, cesta odatle dalje prema Ušivcu i dalje je prevožena ali ne proplužena. Početkom malo gore-dolje, od Ušivca samo dolje. Udobno, ali ništa posebno.

Mraz smo ocijenili na oko -8 ili -9 stupnjeva, po mjerilima hladnije. Snijega na putu nanijet oko 10 ili 15 cm, mjesto više ili manje, kako ga je oblikovao vjetar. Ali ipak dovolj za bezbrižno lutanje s turnim skijama. Meni se činilo nekako prvinsko, praizvirno, skije su nekad vjerojatno stvarno koristili uglavnom za putovanja. Pa još Kamniške Alpe smo pogledali iz kuta koji sam dosad rijetko vidio. Neka slike kažu više.

Od Zelenog roba daleko se čulo drdranje motornih saonica, tako na cesti prema Ušivcu nam je dolazio u susret jedan ropotajući vozač, ali se okrenuo pred nama i ostavio nas u oblaku smrdećeg izduva.

Dnevni parking iznad Podvolovljeka je 12€, godišnja karta 40€, cesta je proplužena. Na drugoj strani pod žičarom parking besplatan.

Danas iz Ušivca preko Male planine do Gradišča i natrag. Nekoliko cm novog i utabanog snijega prekrilo dijelove starog leda, nije klizalo. Hodanje je bilo zapravo vrlo ugodno, čak malo škripalo. Sreo oko sto šetača.

O razgledima neću puno raspravljati. Neka kažu te dvije ili tri slikice koje sam uspio napraviti.

Meni je bilo lijepo.

Danas je bio dan za Rodicu. Ili ne, ovisi tko. Poročila tijekom vožnje javljala 50 km/h zapadnjaka na Kredarici, kod razvoda za Nomenj sve maglovito, nebo prekriveno oblacima.

Parkirao sam na kraju ceste koja vodi iz Laškog Rovta. Vlage u zraku ovdje nije bilo, nebo vedro, gore u smjeru planine Suhe čuo se urlik vjetra..

Kontinuirani snježni pokrivač počeo se na planini Suha, ali u gadnoj formi: na smrznutoj kori ili si kliznuo ili ti se provalilo. Ne pre duboko, ali tih nekoliko stotina metara postepeno uspinjuće ravnice uzelo mi je dosta energije. Preskočio sam prolaz kroz ždrijelo na lijevoj strani preko poprečne staze oko pedeset metara više. Dereze su ovdje hrskavo hvatale snijeg, zapravo boljih uvjeta nisam mogao zaželjeti. U dolinici pod Malom Rodicom i dalje držao sam se malo desno u sjenovitim mjestima da dereze bolje prihvaćaju, a ni puhalo nije. Na vrh sam se uspuhao sjeverozapadnim grebenom. I tamo je bilo baš prave tvrdoće snijega za ugodnu hodu sa špicama.

Gore je puhalo, ne prejak, nije bilo previše ugodno. Pogledi zapad, sjever i istok prekrasni, primorska strana prekrivena oblacima. Tako je najavljeno.

Vratio sam se istim putem. Put na Rodicu s juga gotovo suh, ako ideš s sjevera zimske opreme je obvezno.

Ostajem bez riječi! Čestitke!