jerque - Zadnje poruke

Za jutarnji "bijeg" odabrana je dolina Kamniške Bistrice. Počevši od slapa Orglice, o kojem je već dovolj rečeno drugdje i nemam što bitnog dodati. Slijedila je klisura Predaselj odnosno Predoselj, mogu se pratiti oba oblika imena, po jednoj tabli druga se koristila u prošlosti. Čudno, forumski tražitelj ne nađe ništa ni za jednu ni za drugu, zato sam se i latio pisanja, možda komu pomogne. Radi se o vrlo uskoj i prilično dubokoj klisuri koju je urezala Kamniška Bistrica ubrzo nakon izvora. Budući tako uska, nije moguće urediti stazu kroz nju kao u Vintgaru, ali se ipak može pogledati na više mjesta, uglavnom odozgo, u južnom dijelu pa se može sigurno spustiti ravno do korita. Valjda se dijeli na sjeverni Veliki i južni Mali Predaselj, gdje točno granica, ne znam.

Start na parkiralištu Firštova miza, stižeš ako od parkirališta za Orglice, Predaselj itd. voziš još pribl. 400 m dalje i vidiš ga lijevo, prepoznaješ po malom transformatoru. U svakom slučaju ovo parkiralište zasad besplatno . Nisam ni znao da odavde vodi cesta preko mosta odmah do igrališta, stolova itd., gdje očito možeš parkirati, tamo i tabla o klisuri. Ali ako bi znao, vjerojatno ne bih se mogao obrazovati o nadvojvodovoj mizi.

Kad pogledamo spomenuti stol, ne idemo po spomenutoj bočnoj cesti nego kod transformatora tražimo stazu koja uskoro dovodi do raskrižja službenih planinarskih staza. "Klisurcima" navedeni smjerovi ne kažu mnogo, pa lijevo, staza se lagano spusti do drvene brvi koja prelazi klisuru. Što bismo mogli lako propustiti da se duboko dolje ne čuje šum. Odmah za brvju novi raščep. Opet lijevo i pažljivo (!) niz stepenice u strmu padinu dolje u nešto širi "amfiteatar", zapravo do razine rijeke. Za instagramere ovo je to, lijepo vidimo i snimimo kako smaragdna rijeka poput Soče izlijeće iz silno uske klisure i odmah pod kratki "prirodni most" ili šta već. Dostatno skrenuti sa staze do šljunka, za bolje slike ponesi ribarske čizme i nadaj se da razina rijeke nije previsoka baš nakon kiše . Odmah nove stepenice na novu stijen i ponovno dolje gdje klisura def. svršava. Ali pogled ovdje nije tako spektakularan, i zbog stijene koja djelomično zaklanja pogled na most. Nisam išao dalje, po karti staza nastavlja uz desnu obalu Kamniške Bistrice, sljedeća brv preko nje negdje blizu žičare na Veliku planinu.

Dakle natrag kroz "amfiteatar" do brvi, iako službene oznake vode stran od rijeke, držim se staze ravno uz rub klisure. Nekoliko puta vidiš preko ruba dolje, ali klisura tako uska/duboka da se dno više naslućuje nego vidi. Nema zaštita, ali sa zdravim razumom nije opasno. Ova staza naglo završi s nekim "postoljem" doslovno na rubu provalije. Toliko "između nogu" nisam imao da bih stupio na nj, svi lajkovci svijeta gore ili dolje. Ondje se okrenem, onda prvi desni odcep vodi na stazu do spomenutog igrališta/stolova. Tablice kažu da do "Pri Jurju" samo pola sata hoda, službene za Malu izvirsku stazu pokušavaju skrenuti malo od klisure, ali i uz nju ima staza s pogledima dolje, isto nema zaštite osim jedne male jednojezične table o smrtnoj opasnosti provalije, ali opet nema neke opasnosti osim naravno ako namjerno ne guramo previše u rub.

Tako dolazimo do značajnog zavoja koji je i sjeverni kraj klisure, zatim staza se pridružuje službenoj i malo niže prema rijeci. Nastavak malo gori za hodanje, penjemo se po stijenama, prelazimo korita bočnih izvora dok ne stignemo livadu blizu Pri Jurju. Malo dalje bivši "vikend" Aleksandrova luka koju je Plečnik dizajnirao po njegovoj narudžbi. Po tabli danas protokolarni objekt, ali nekako ne djeluje tako "fensi" kao npr. Strmol. Odatle nije daleko do izvora Kamniške Bistrice i doma uz nj...

Kao rečeno, sa zdravim seoskim razumom staza uz klisuru nije opasna, dio do "Jurja" malo zoprniji, svakako obvezna odgovarajuća planinarska obuća. Oko doma uz izvor KB sreo više primjeraka ljudi, na povratku oca s djetetom na tom igralištu, i to je bilo to, u bočnoj dolini do Orglica nijedna živa duša. Pretpostavljam slučajnost na ledeno hladnom izvansezonskom radnom danu rano jutro...

Ker se forum zove „razmere“, prvi brzi sažetak za one kojima se ne da čitati „romana“. Najvažnije: put uz Idrijcu gore do t.n. Mrakovih klavža ili klavža na Idrijci još uvijek zatvoren zbog urušavanja (prema Googlovom Streetviewu bio je barem prošlog listopada), ne znam kada će biti popravljen, tko hoće točno do tih klavža može pokušati „napasti“ ih iz Vojskog (s malo kombinatoričkih vještina mogu se povezati i s Kanomeljskim) ili čak po označenim stazama s Trnovskog gozda (mislim mimo nekoliko Golaka). Ali zato bez problema lako dostupne obje klavže na Belci: Brusove i Putrihove. Kružna staza preko Krekovš s kupališta Lajšt kod ušća Belce i Idrijce nezahtjevna je, sigurna (barem dok ne tražimo „instagram“ kute točno uz klavže), i prikladna praktički svima, vodi uglavnom po makadamskim šumskim cestama s povremenim asfaltiranim dijelovima, jer je makadam vrlo dobar i praktički bez udarnih jama, mogla bi se proći čak i cestnim biciklom. Nažalost, vrlo je prijateljska i četverotročkašima koji nas mogu jako zaprašiti kod „pogrešnog“ vremena (turistička sezona, vikendi). Zato smo i planirali mrtvosezonski ponedjeljak i iza „granice civilizacije“ u Idrijskoj Beli stvarno nismo sreli živu dušu. Kod stvarno lošeg planiranja (ljetni vikendi, više u nastavku) mogu nas još iznenaditi doslovno bohinjskim parkirnim naknadama. Čime općinski očevi samo promiču „održivi“ prodor pleha još dublje u divljinu... Čudno, klavže još nisu među izletima, što sam već popravio i trenutno čeka odobrenje.

===================

Dakle, to je sažetak, sad k pričanju za one kojima se da čitati . Divje jezero nije baš tehnička baština, ali ako je već uz put i lako dostupno, možda previše lako… Ako smo precizni, zapravo nije klasično jezero, nego više kraški izvor najkraće slovenske rijeke Jezernice, dakle nešto poput „prozora“ u Retovju kod Vrhnik e. Tajno smo se nadali da će zbog nedavne kiše i sezone taljenja snijega kipjeti po imenu, ali… očito treba požuriti tamo odmah nakon konkretne jake kiše. Kako god, kad se u Podroteji odvojimo s glavne ceste između Idrije i Godoviča, uskoro slijedi most preko Jezernice i odmah za njim manje parkiralište desno. Budući da mjesta nisu označena, kapacitet ovisi o našim Tetris vještinama. Do jezera vode dvije kratke staze, po jedna uz svaku obalu Jezernice, ali točno pod moćnim zidom (navodno oko 100 m visokim) teren ne dopušta nijednu. Sjeverna staza baš vintgarsko laka i mogla bi se proći čak u cokulama, južna već traži malo bolju obuću: prvo prelazi stijenu po neravnim stubišta, i poslije teren nije ravan. Kad je razina jezera nije previsoka, na kraju te staze može se zaobići ogradu i doći skoro do zida. Slavnog sifona svakodnevni smrtnici ionako ne možemo vidjeti. Moje orlovo oko naočaraša gore na zidu nije primijetilo vidikovac, ali ako netko zna za neki manje službeni i dovoljno siguran pristup sa stare „francuske“ ceste ili staze uz feldbahn trasu, preporučujem se. Samo to, jer je prostor ograničen, za veličanstveno ovjekovjećenje nužan širokokutni objektiv, pa se isplati unaprijed proučiti foto app na mobitelu. I pokušati vremenski obisk kad na drveću nema lišća.

Od Divjeg jezera do Idrijske Bele vodi cesta pribl. 6 km kroz usku klisuru. Ne samo klisura, cesta je uska i na mnogim mjestima ne dopušta prolaz dva auta. Na vrh, sami nepregledni zavoji i treba paziti što se krije iza njih. Uz cestu još neka roadside parkirališta za par vozila, u blizini obično mostovi koji na našoj strani tipično nastavljaju u stazice u strmu padinu. Uz drugu stranu Idrijce zemljevidi sugeriraju pješačku stazu, do jeza Kobila malo dalje od Jezernice zove se Put uz račiće i nekako nadomještava idrijski gradski park, dalje… s obzirom da smo na cesti naišli i na trkača, vjerojatno staza nije baš prikladna za takvu aktivnost… Ako netko zna, daje li i u najužim dijelovima klisure slične razglede kao s ceste?

Kroz Idrijsku Belu držimo glavnu cestu, zona 30 već naznačuje da se približavamo kupalištu Lajšt kod ušća Belce i Idrijce. Kao što je rečeno, kod kupališta uređena više parkirališta koja mogu služiti kao dobro polazište i za kružne staze. Prvo parkiralište lijevo bilo zatvoreno ogradom, otvorena su bila dva odmah za drvenim mostom preko Idrijce. Ono desno nekako prirodnije, tu je i ekološki otok. Rano ujutro očekivano da smo bili jedini (ni kamperskih prenoćivača, koje ovdje očito ne gone), pomalo iznenađujuće auto bio jedini i po povratku oko podneva. I kao što je rečeno, ako se nađemo „pogrešno vrijeme pogrešno mjesto“, može koštati dosta. Za sva parkirališta jedinstvena tarifa, uglavnom besplatno, srpnja i kolovoza vikendima i praznicima (Marijino Uznesenje 15. kolovoza) svaki sat točno 3€. Ili tako je bilo prošle godine, za ovu imaju vremena promijeniti odluke. Sada uzmimo da samo klavže traže barem 2 sata po smjeru… Samo za usporedbu, toliko navodno košta i u mnogo poznatijem Bohinju, provjerio u nekoliko članaka iz prošlog ljeta gdje se bune protiv bohinjskog „oderušstva“. Plus, plaćanje samo nekom appom koji dodaje 15% provizije korisnicima. Istovremeno app mami 24/7 plaćeno parkiranje („i ako redovito kontroliramo, nešto padne u blagajnu bez troškova automata i praznjenja“). Je li vikendima stvarno takav nalet (što se neizbježno vidi na uskoj cesti)? Bar tada ima besplatan autobus iz Idrije i Crnog Vrha, barem posljednjih par godina tako je.

Nekad je vjerojatno bilo drugačije, zato gradnja klavža za transport drva vodom, prije stoljeća Talijani izgradili mrežu solidnih šumskih cesta i time „umirovili“ klavže na pola stoljeća prije nego što bi rudarstvo to učinilo. Put nas vodi po lijepim širokim cestama, koje na kraju Idrijske Bele od općinskih postaju šumske, uglavnom lijepi makadam bez jama, ima i nasumičnih asfaltiranih dijelova (hmm, ako se asfaltira, nije logičnije krenuti s jednog kraja?). Od starta gore uz Belcu (u selu lijevo). Budući pješice bez smetnji, više šansi za promatranje, dolina dobiva klisurske osobine i otkriva korita, tolmuni itd. kroz još gole drveće. Nedaleko od sela privlači manji slap s druge strane, savršeno most prije njega. Pogled na njega ne ulijeva povjerenje, prije nego premjestim svojih cca 80 kg na prvu dasku, sumnje rastu. Ni Peričnik ne vrijedi rizika pada u plitki potok, srećom imamo optička pomagala, kompaktac s zumom 30x, ali drveće miješa autofokus, ručni treba naučiti . „Oglašava“ se i Babji zub, vjerojatno usamljena „igla“ malo dalje. Staza se vuče, nakon cca sata hoda dosežemo Brusove ili Belčane klavže. Po tablama „the“ klavže, najbliže Idriji za turiste koji žele „odčitati“ bilo koje. Prije nego ih dosegnemo, spust uz torrent (vrlo oprezno!!!) za bolje fotke, otkrivaju da „slapovi“ nisu visoki. Može se prijeći preko brane, stubište dolje strmom padinom. Paznja potrebna. Ogradeno, ali ako kliznemo tražeći kute, ispod „usne“ može nas odnijeti u Belcu niže! Onda stubište u prostor uz „tunel“. Dostupnost pri visokoj vodi teško reći. Za pogled iza, ne silaziti strmo, bolje cestom 100m dalje, grana lijevo dolje do Belce i skoro u „tunel“.

Cesta dalje gore uz Belcu uskoro u usku klisuru, privlači „igla“ nad lijevim zavojem. Alpski pogled na vertikalni zid, vjerojatno Putrih. Nakon 25 min od Brusovih Putrihove klavže. Bio li prije prirodni slap? „Slapovi“ viši od Brusovih. Spust preopasan, drveće i stijene zaklanjaju. Dopunsko manje klavže, opis kraći. Spust po uskim stubama do tunela (nižima glave!). Dostup do Belce iza.

Ovdje blizu izvora Belce, ali službeno nedostupan. Cesta za klavžama oštro 180°, penje se grebenom. Bez lišća još pogled na klavže, 20 min do Krekovš. Preval, strmo na Vrh Bata, blaže na Osrednik, šumovito. Zaseok s kućama, lovačka koča desno. Bez podataka o radu, klupe tu.

Krekovše raskrižje. Jedna direktno do Brusovih, druga skrat do Idrijce, uzeli dužu s razgledima, preko torrenta, dolje do Idrijce, gore pa most. Za mostom razdvojba. Lijevo do klavža na Idrijci, ali samo 1,7 km prolazno, zatvoreno. Desno do rekonstruiranog Idrijskog Laufa, prva šumska željeznica. Kad su iscrpli drva uz vodotoke, sječili dalje, transport „lesenice“. Modularne do ukidanja klavža.

Idrijca pokazuje ljepote, razgledišta, smaragdna kao Soča . Mnogo torrenta, mali slap za mostom, kaskada dalje. 10 min do Lajšta, 1,5 sat iz Krekovš.

Nazad malo prometa. Parkirališta prazna, zaustavili se (protivno pravilima). Jedno kod Struga, drugo kod feldbahna. Staza po njoj na listi, smetilo upozorenje na težinu.

U Podroteji skoro na glavnu, parkiranje kod kapele OK. Stubama do bunkera „Alpskog zida“. Svjetiljka obavezna, kavezi unutra. Natpisi, koordinate korisne . Latrina i viveri pored. Stubama do kupole, pčelinjak. Gore dalje bunker? Ograda, pristup?

Je li možda netko mislio da će komplikacije s prometnim režimom riješiti kaos na Vršiču?
https://gorenjskainfo.com/novica/lokalno/novi-rezim-stara-tezava-na-vrsicu-vozila-znova-parkirajo-na-cesti/447456

No, pa ipak ću moći unucima pričati da sam osvojio i Storžič, iako samo Pristovškog. Prekjučer (u utorak) pojavila se idealna prilika za malo duži krug (prema trackeru malo manje od 20 km) po tom području. Ljeti je naime koroška strana Karavanki prilično slabo pregledna zbog loše prozračnosti Celovške kotline i obilnog isparavanja iz koroških jezera, ali ovaj put sam opravdano sumnjao da se već malo ohladilo i da su pljuskovi prethodnog poslijepodneva očistili atmosferu.

Krećem na austrijskoj strani graničnog prijelaza Jezerski vrh / Seebergsattel. Prvo zato što se s vrha Pristovškog Storžiča i golim okom može vidjeti je li auto još na svom mjestu. A i zato da se "oštempljam" i 100% legalno uđem u Austriju, ali na prijelazu doslovno nije bilo nikoga.

Ako netko razmišlja o zaustavljanju u gostionici tik uz granicu, recite da imaju Ruhetag baš utorkom, što na austrijskom znači zatvoreno. Po jeziku mi nekako izgleda da ne ciljaju baš na slovenske goste, kao ni na turiste iz navodno "opsjednutog" Jezerskog, među kojima jako sumnjam da prevladava njemački. S polazišta se već vidi okomita istočna stijena mog (prvog) cilja, čak i križ na vrhu. Tu je i tabla na kojoj spominju i ovaj "Storžič", jer ju je postavila dvojezična općina Železna Kapla, također je na slovenskom, s tim da su ime planine doslovno preveli iz njemačke verzije, dakle Koroški Storžič.

Kao što se pokaže ubrzo nakon početka staze, to je također više-manje to što se tiče slovenskog. Prvo nas natpisi isključivo na njemačkom šaljivo mole da se nasmiješimo kameri, zatim upozoravaju da idemo preko vodozahvatnog područja i strogo zabranjuju traženje eventualnih prečaca ili zagađivanje (vjerojatno misle na eventualno "olakšanje"). I lovci (hmm, mislim da u njihovim redovima ima prilično Slovenaca) očito misle da će "Zutritt verboten" biti dovoljno da i mi Slovenci i drugi Ausländer ne podlegnemo iskušenju i ne penjemo se na promatračnice uz stazu.  Ubrzo dolazim do raskrižja kod neke lovske kućice gdje se treba odlučiti. I s "crvene" staze skrećem na "crni" Kranjski uspon (Krainersteig). Da, u Austriji označavaju težinu istom ljestvicom boja kao skijaške staze i Austrijanci očito ne dijele mišljenje s ovdašnjim forumšima da staza navodno nije ništa posebno teška. Kad staza na nekoj točki skoro dosegne granicu, možemo namjerno "preko oka" preskočiti označenu kratku prečicu koja siječe 180° zavoj šumske ceste, i baš s same granice priuštimo si još jedan pogled prema skupini oko Grintovca. Lovci sigurno uživaju u još ljepšem pogledu, ali nam njemački natpisi ni tu ne dopuštaju penjanje na promatračnicu. Pa onda ipak "pravi" uspon uz sajle. Nekako se potvrđuje moj zaključak da bi se stijene ipak trebale već više-manje osušiti i s potplatima s nekim logom u obliku žutog osmerokuta ide stvarno bez problema. Odmah recite i da su sve sajle odlično održavane, na mnogim mjestima izgledaju kao potpuno nove i da ne škrtare ni na debljini. Sljedeća prilika za poglede nudi se i nakon završetka drugog dijela sajli, kad nakon prilično strmog uspona preko neke pukotine dođemo do zapadne padine i staza se za kraće vrijeme čak i počinje spuštati. Onda još jedan dio s "sajlama" i već smo skoro na vrhu.

Pokazuje se istinitim i pretpostavka da će pljuskovi očistiti atmosferu i zaista se otvaraju lijepi i kristalno jasni pogledi na sve strane, u prilično rano doba još su najgori ravno prema suncu na istoku. Zahvaljujući nekim "mladim umirovljenicima" iz Bele (Vellach) možemo se odmoriti na pomoćnoj klupi umjesto na stijenama. Bez politike nažalost ne ide. Već na prvi pogled se vidi da je križ na vrhu prilično drugačiji od uobičajenih jednostavnih na vrhovima. Već na graničnom prijelazu mogli smo pročitati da je isti onaj križ kojim su odlikovali veterane borbi za južnu granicu (naravno s austrijske/koroške perspektive), na 42. obljetnicu plebiscita postavile su ga veteranska organizacija branitelja i poznati Heimatdienst. Na tabli ispod njega posvećuju ga i braniteljima koji su spriječili neposredno pripajanje južne Koruške Kraljevini SHS, kao i slovenskim i vindišarskim stanovnicima koji su na plebiscitu glasovali protiv podjele Koruške i naposljetku i žrtvama tih borbi na obje strane. Pa dobro, tko se ne osjeća baš u liniji s tim organizacijama, neka se radije pokuša izbjeći posjet u danima oko za neke "svetog" 10. listopada...

Dosta politike. Slijedi spust službeno lakšom "crvenom" sjevernom stazom. Za razliku od južne "kranjske" bila je prilično vlažnija i trebalo je biti prilično oprezan po blatu i među klizavim stijenama, čak su i sajle na kraćem dijelu došle prilično zgodno u tim uvjetima. Onda sedlo i "čvorište" Kepp (ovaj forum također koristi njemačko ime, navodno bi na slovenskom trebalo biti i Kepa?), gdje je najtežeg kraj. Umjesto kraćeg povratka desno prema MP skrećem lijevo prema Kortama. Treba reći da na službenim žutim smjernim tablama još uvijek dosljedno uz njemački Trögern koriste i slovensko ime. Pa dobro, staza se prilično vuče, veći dio kroz šumu, isprva po još prilično lijepim vlaskama, ali na nekom lijevom zavoju moramo paziti da se je ne držimo previše (i zalutamo "nekamo") i ne propustimo raskrižje na užu stazicu uz ogradu. Odavde ide malo šumskim cestama, malo šumskim stazama, praktički se više ne može promašiti dok ipak ne dođemo do Korta odnosno zaseoka oko crkve Sv. Križa. Tek tu sam saznao da sam upravo prešao navodno područje medvjeda , pa, i jednojezična upozoravajuća tabla je više u stilu "ne prestrašiti se previše".

Malo sam se nadao da ću tu ipak nekoga sresti i iskušati razumijevanje lokalnog narječja slovenskog, ali nažalost ni tu nije bilo žive duše, iako su kuće izgledale uređene i pokazivale znakove života. Selo je udaljeno (kako se činilo, vlasti im ne daju ni asfalt), u svakom slučaju vrlo idilično smješteno pod Tolstom Košutom i Virnikovim Grintavcem (da je koje drvo manje zaklanjalo poglede na crkvu, već bi bilo previše kičasto) i prilično sam je slikao sa svih mogućih točaka uokolo, da je na našoj strani granice sigurno bi se morao s turistima gura ti na određenim promatračkim točkama kao oko Jamnika... Negdje se spominje mogućnost odmora pod lipom uz crkvu, ali išlo bi samo sjedenjem u travi, neke mogućnosti su se nazirale i kod manje staje u blizini, ali slično kao za tu lipu nekako nije bilo jasno je li privatno vlasništvo, što u Austriji uzimaju silno ozbiljno. Možda i to, sudeći po nadgrobnim spomenicima oko crkve čini se da je selo isključivo slovensko.

Korte napuštam prečicom mimo velike kuće kod crkve, gdje se još vidi da je nekad bila gostionica, i krećem prema planini Roblek, naravno ne onoj poznatoj pod Begunjščicom. Ubrzo nakon Korta nalazimo se u šumi, a time i na duže vrijeme kraj pogleda. Prilično široka i vrlo solidna makadamska šumska cesta ponovno se vuče i cijelo vrijeme prilično konkretno uzdiže, na nekim raskrižjima treba i malo paziti da ne skrenemo u pogrešnom smjeru. Kad se ipak približimo granici, slijedi novo označeno raskrižje "Roblek-Alm", službena staza skreće desno prema granici, a ja se odlučujem za prečicu ravno preko stvarno i prilično idilične planine, gdje ionako nije bilo (više) stoke. Kod jedine kuće desno i po ne baš utabanom "putu" direktno preko pašnjaka, dok ne slijedi tabla "Achtung, Staatsgrenze" (pozor, državna granica), izgleda prilično starija od 35 godina, dakle još duboko iz vremena kad je upozorenje bilo itekako umjesno, jer su graničari na našoj strani budno pazili granicu i nisu oklijevali ni pucati (mene ipak zanima kako je izgledalo ako je neka neuka krava ipak zalutala preko). Ondje prelazim graničnu crtu, još posljednji put slikam u smjeru Tolste Košute i Virnikovog Grintavca, a više nego očito nije bilo nikoga u zasjedi koji bi vrebali na "ilegalce"... Baš ondje se šumska cesta koja dolazi slovenskom stranom graničnih kamenova račva u više smjerova. Najviše zarasli smjer desno izgleda kao da bi vodio nekamo prema Jezerskom, dakle otpada. Lijevo bi išlo austrijskim padinama Robleka, a ja se odlučujem za srednji put (i najbolju cestu), koji Roblek presijeca slovenskim padinama i potvrđuje pretpostavku o nekim solidnim pogledima prema Jezerskom.

Kad već napustim padine Robleka i cesti se ponovno priključi ona lijeva, uz cestu primjećujem nekoliko parkiranih automobila, vjerojatno će to biti neko polazište za Virnikov Grintavec ili Pristovški Storžič neoznačenim stazama.... Kad prvi put ugledam neku kuću, već mislim da je to Rakeževa planina tik pred ciljem, ali na nekom raskrižju šumskih cesta neka je kuća s napuštenom stražarnicom. Planina to sigurno nije, vjerojatno bivša carinarnica. Ako sam dosad cijelim putem bio potpuno sam, malo dalje odavde konačno naletim na čovjeka. Zapravo dva turista na električnim biciklima koji su zalutali tražeći neke slapove za koje nisam čuo (jasno, ako je na drugom kraju jezerskog okruga najviši slovenski slap). Nadam se da su shvatili lekciju da Google Maps možda i jest dobar za navigaciju glavnim cestama i kroz gradove, u divljini je još gori od ničega. Pa, ubrzo je ipak uslijedila i Rakeževa planina s nešto manje spektakularnim pogledima u smjeru Jezerskog, pa ipak i granični prijelaz. Prvo sam prijevodom "Heute Ruhetag" razočarao grupu francuski "engleski" govorećih biciklista, nekim drugim turistima koji su se na putu preko prijelaza brzo zaustavili činilo se vrlo očito silno neobičnim što ondje među vršacima i uz planinske table radi neki tip u planinarskim cipelama i drugoj planinarskoj opremi.

Po postovima sudeći, u ovom threadu se misli na onu Korošicu ispod Košutice ili po koruškom Ljubeljsku (nem. Loibler) Babu.

Tko se u sljedećim danima namjerava uputiti tzv. lovskom ili graničarskom stazom, pozor! Ono parkiralište "Podljubelj", malo dalje od spomenika logorašima ili drugačije rečeno, do njega vodi makadam koji se u prvom 180° zavoju iza spomenika odvaja desno od glavne ceste, zatvoreno je (ograđeno) zbog nekih građevinskih radova. Ne samo parkiranje, građevinske table zabranjuju i prolazak pješacima i biciklistima. Pa, malo izblijedjeli natpis na tabli kaže da bi to trebalo vrijediti od 8h do 17h. U zoru, dakle oko 6h ujutro, tamo stvarno još nije bilo nikoga i u ogradi se lako mogla naći rupa.

"Rane ptice" mogu tako i dalje koristiti ovu stazu ako parkiraju npr. kod spomenika, odakle do gradilišta brzo vodi staza paralelna s glavnom cestom, inače samo razmislite o alternativnim stazama, npr. preko "starog" Ljubelja ili planinskom opskrbnom šumskom cestom od "Vančka" (u zadnjem zavoju prije bivšeg logora) ili gdje već.

Malo nezgodno što na drugom kraju nije bilo vidljivih oznaka o zatvaranju, ni kod koče ni kod odvajanja ove lovske staze od markirane (više uvjetno) staze do Malog grunta, tj. na graničnom grebenskom putu između "starog" Ljubelja i Košutice.

Nažalost nemam nikakvih informacija što uopće rade i koliko će trajati.

Uglavnom, lovska staza je nemarkirana i treba se osloniti na instinkt ili neki GPS track, na planini se još uvijek pase krave, osim nekog školskog izleta do planine, tek tu i tamo se sretne koji planinar oko planine kao i na Košutici.

Na internetskim stranicama Dela (još) nema članka, ali u papirnatom izdanju je jedan s naslovom "Kasno na autobus, kasnije u planine, veći rizik", koji se bavi režimom u Vratima, sa sugovornicima utvrđuju da u 4h ujutro još nema gužve, kasnije pak...

Ali zanimljiviji od toga je zadnji odlomak, gdje bi novi predsjednik PZS aktivno radio na rješenjima za redovne planinare. Citiram ga u cijelosti:

Citat:
Sve više slovenskih planinara ipak javlja da se Dolini Vrat radije izbjegavaju, također zbog visoke parkirne naknade. Kako je rekao Šolar (dakle predsjednik PZS, op. moje malenkosti), tijekom sezone nije moguće ništa više učiniti, ali planinarska zveza nastoji uvesti vinjetni sustav koji bi vrijedio za više parkirališta i koji bi mogli koristiti svi oni koji često idu u planine. »Ali moramo dobiti sve upravitelje parkirališta i dogovoriti se za jedinstveni sustav. To bi značilo da platite jednom i koristite sva parkirališta. Ovdje planinarska zveza traži pogodnosti za svoje članove.«
Kraj citata

Što se tiče Konca, netko je navodno dobio kaznu od tisuću eura:
https://n1info.si/novice/slovenija/avto-parkiral-pod-grintovcem-in-se-povzpel-na-goro-ob-vrnitvi-ga-je-sokirala-zasoljena-globa/

Update glede Vršiča. Početkom rujna bit će završeno parkiralište na vrhu s kapacitetom od 80 automobila (od čega 3 za invalide), dodatno još 8 mjesta za parkiranje do 15 minuta, parkiranje će ove godine još biti besplatno. Istovremeno će u rujnu početi raditi do sada podignute zapornice i sustav odvojenih ulaznih traka za tranzitnike te one koji žele parkirati gore.

Više na: https://siol.net/novice/slovenija/na-vrsic-prihaja-velika-sprememba-698367

Zbog požara na obližnjim planinama (ispričavam se za nepoznavanje lokalne geografije, više u članku ispod) cesta do Mangartskog sedla je do daljnjeg zatvorena, naravno da se ne preporučuju ni ture na području požara. S obzirom na sušne uvjete rekao bih otprilike na brzinu da bi to moglo trajati dosta vremena...
https://siol.net/novice/slovenija/v-bovcu-izbruhnil-pozar-na-delu-air-tarctorji-in-vec-gasilskih-drustev-697891

Od sutra dalje ponovno će biti ulaznina za Savicu i to 4€ po osobi osim za djecu do navršenih 16 godina. Za sve će biti besplatno svake prve nedjelje u mjesecu. Istovremeno pristup će biti moguć samo tijekom radnog vremena, koje će ovisiti o sezoni.
https://siol.net/trendi/potovanja/do-slapa-savica-nic-vec-brezplacno-vstopnina-697919

Kao "odgovor" na zapornice, u ljetnoj sezoni preko Vršića će voziti besplatan autobus, u srpnju i kolovozu po 16 polazaka dnevno, u lipnju i rujnu po 8. Vrijeme će pokazati hoće li tijekom "špica" uspjeti zadovoljiti potražnju i hoće li ikako smanjiti prometni kaos... Više ovdje:
https://n1info.si/novice/slovenija/do-konca-septembra-brezplacen-avtobus-kranjska-gora-vrsic-bovec/

Ovaj se pojavio na mojoj kućnoj tratinčici. Budući da stvarno nisam stručnjak za ornitologiju, pitao sam ChatGPT, koji kaže da se radi o mladuncu velike sise (Parus major), da su ga roditelji kao redoviti dio "školovanja" baš izbacili iz gnijezda, da se malo nauči skakanja, dok ne poleti, nastavit će ga hraniti, očito su me i marljivo promatrali izbliza dok sam ga fotkao...

Sicer sam bio tamo krajem februara, kad je bilo "suho kao papar", ali po ovome ne bi gojio prevelikih nada. Osim kiše, faktor je i taljenje snijega oko Snežnika.

Tako je, to nije ravno "po novom" (osim ako ih nisu izpred koče širili još negdje), jer je zagotovo bio barem prošle jeseni.

Bez obzira na mišljenje o svemu tome preporučujem da ipak instalirate tu "rozu" aplikaciju, pred turu "povucete" marker na željeno mjesto i uvjerite se, je li parkirina. OK, ponekad kasiraju preko drugih ponudnika (npr. Cerkniško ili Završniško jezero), uglavnom ipak (također) preko ovih. Pa još uvijek se možete uvjeriti, imate li na kartici za plaćanje dovolj sredstava, da vas nešto neugodno ne iznenadi, kao npr. u nekim zloglasnim mjestima na B...

Jučer prvi put u dolini Glinščice . Na "talijanskoj" strani, jer na slovenskoj navodno vrijede ograničenja kretanja do završetka izgradnje 2. tračnice, a s trenutnim talijanskim shvaćanjem Schengena čovjek ne može biti potpuno siguran koliko je legalno prelaziti granicu po nekim kozjim stazicama. Što reći, kanjon je zaista veličanstven, mnogom bi sljedbeniku mogli "prodati" kao alpski , za one koji nismo baš ljubitelji snijega, to je zimi prilično dobra opcija za testiranje kondicije i osvježavanje tehnike po nešto zahtjevnijem terenu. Cijelo područje kanjona leži na slovenskom etničkom području (i čak kod raznih natpisa se čini da dvojezičnost djeluje), pa mi se čini sasvim u redu da dosljedno koristim slovenska imena i možda samo kod prve omene navedem talijansko za lakšu orijentaciju po međunarodnim zemljovidima.

Najdraže staze su više šetališna staza od koće Premuda u Gornjem Koncu (it. Bagnoli Superiore) odnosno Boljuncu (it. Bagnoli della Rosandra) prema Botaču (it. Bottazzo), gdje se čini da bi prošlo čak u "gradskoj" obući, te biciklističko-pješačka staza po trasi bivše željezničke pruge iz Trsta prema Kozini, koja se penje sjevernim obronkom kanjona (uspon je navodno do oko 32 promila), tik pred granicom radi S-zavoje mimo Drage i zatim ulazi u Sloveniju. Ta staza je nazvana po tršćanskom biciklistu Giordanu Cotturju, koji je u razdoblju tik prije i tik poslije 2. svjetskog rata postigao neke lijepe uspjehe na Giru, na dva mjesta gdje sam je vidio, vrlo je lijep makadam (pa bi vjerojatno prošlo i s "cestajem"), prometa je bilo prilično za radni dan, ali su svi bez iznimke vozili dovoljno polako, tako da vjerojatno nema "bliskih susreta" s "pješacima". Na trasi ima i nekoliko tunela, ali su svi dovoljno kratki da danju stvarno ne trebamo svjetiljku.

Za one s obalne regije vjerojatno najprikladnija ulazna točka je Boljunec odnosno Gornji Konec (navodno je tamo parkirni režim silno kompliciran i ovisi o "praznicima", u koje po talijanskom zakonu spadaju i sve nedjelje), za one iz ostatka Slovenije najpogodnije je napustiti primorsku autocestu u Kozini, proći kroz granični prijelaz kod Krvavog Potoka (jasno, prave kontrole tu nema, tal. policajac lijepo maše svima nesumnjivim da mogu dalje), na prvom ozbiljnom odbijanju skrenuti lijevo prema Jezeru (it. San Lorenzo) i odmah nakon najužeg dijela ceste kroz selo na lijevoj strani ugledati parking na samoj razglednoj točki, koja omogućuje i invalidima i manje pokretnima dobiti dojam kanjona. Još malo dalje na lijevoj još jedno makadamsko parking u blizini još jedne razgledne točke. Naravno da su oba besplatni i bez vremenskih ograničenja parkiranja, usred radnog dana na oba zajedno bilo je samo simboličan broj automobila, otprilike uravnoteženo po talijanskim i slovenskim tablicama, još nekoliko vozila s it. tablicama bilo je kod seljačke crkvice, gdje očito nije zabranjeno.

Svaka planinarska karta pokaže da na tom području ima gomilu samo službenih i na ovaj ili onaj način označenih staza, koje je stvarno nemoguće obraditi sve odjednom. Za nekoga tko je tamo prvi put i zanima ga pregled za moguće sljedeće posjete kao i prikladne foto-točke i barem malo kulturne baštine, najreprezentativnija ruta mi se činila od crkve sv. Lovrenca duž sjevernog ruba mimo pečine Stena (Talijani je nisu ni "prevodili" nego su dodali Monte sprijeda), spust do biciklističke staze pa još do Botača, zatim "šetališnom stazom" prema Premudi i usput s odcepljenjima prema slapu Supet (po nekim it. izvorima Cascata di Val Rosandra) i crkvi sv. Marije na Pečah (it. Santa Maria in Siaris), zatim tik pred "Premudom" odcep na uspon na Muhov grad (it. Castello di Moccò) pa mimo Hrvata (it. Hervati) najbližom neoznačenom stazom do razgledišta kod Jezera.

Već na tehnički lakšem dijelu uz rub do Stene odluka za prave gojzare pokazala se pravilnom, kasnije naravno još više. Sjeverni rub je nešto viši od južnog pa se pored Trsta i Milja možemo dobro nagledati samog kanjona i suprotne strane, posebno pada u oči greben na kojem je i Cippo Comici (ima li greben ime?), na njegovom strmom obronku Marija na Pečah baš mami da isprobamo teleobjektive.

Negdje na Steni završava zagrijavajući dio "šetnje" i slijedi spust, prvo do "Cotturja", gdje primjećujemo table da je provučen tik uz granicu. U potrazi za prikladnim razglednim točkama malo prošetam stazom. I naravno naiđem i na koze, možda čak iste one koje su mi prije nekoliko tjedana na Socerbu lepo polizale auto. I to baš na dijelu gdje nas višejezična tabla upozorava na padajuće kamenje i divlje životinje, nacrtana je baš koza. S prikladnog mjesta izdaleka pogledam još Tabor iznad Botača na slovenskoj strani granice, ali mi izgleda da tu ima samo neke zidove i sve oko očito zaraslo, pa ne rizikujem moguće "ilegalne" prelaze granice i preskačem ga. Više iz znatiželje brzo skočim još do "vinske jame", koja također leži na slovenskom području, po prevladavajućoj engleskom (i nimalo talijanskom) zaključujem da netko računa uglavnom na turiste iz t.n. "trećih zemalja".

Onda do odmorišta gdje se odcepljuje staza koja se spušta do Botača, što pokazuje da unatoč udaljenoj legi tu još ima malo života. Zanimljivo, kad sam prije nekog vremena hodao po Ospu, Socerbu itd., primijetio sam prilično enojezičnih tabli "proprietà privata" ili "attenti al cane", u Botaču baš na talijanskoj strani granice pak kod neke kuće enojezični natpis "pozor na psa", netko drugi je kupio talijansko poštansko sanduče s natpisom "posta" i ručno nad S dodao krov... Prvi mostić u selu dovodi na slovensku stranu granice, jer nas odmah dočekuje "ograda" u bojama naše trobojnice, uz to neka kućica koja je vjerojatno nekad bila karavla ili granični prijelaz. Naša staza pa ide tako nekoliko metara cestom, dok se lijevo ne odcepi nova staza mimo ruševina, vjerojatno mlina, preko mostića nad ušćem Grižnika i Glinščice, zatim ona spomenuta "šetališna staza" do "Premude". Ako do sada nisam sreo živu dušu (ne računajući bicikliste i nekoliko trkača na "Cotturju"), sada je drugačije, jer iz suprotnog smjera susrećem sve više... teže bi sve označio za planinare, mnogi po izgledu više šetači ili pratitelji četveronožnih ljubimaca, jer sa svojom klasičnom planinarskom opremom djelujem nekako egzotično. Zanimljivo, na moj dvojezični pozdrav iznenađujuće mnogi odgovaraju na slovenskom. Ali redom. Kad staza dosegne kamenje, ako malo umjesto u ekrane gledamo i oko sebe, primjećujemo slap Supet. I kao namjerno, prema dolje se odcepljuje slabo načinjena "staza"; prije nego postane previše strmo, može se s malo pažnje (i naravno prikladnom obućom) doći do točke gdje se slap nudi kao na dlanu.

Po povratku na stazu uskoro neoznačeni odcep lijevo prema Mariji na Pečah. Uff, taj istočni pristup je prilično strm i tehnički, kod nas bi sigurno već bila "zajla". Ali s pravom obućom nije preveliki zalogaj. Kod zaključane crkve ima neke stijene koje mame na odmor, promatranje ptica i po mogućnosti užinu. Suprotno očekivanjima, slap se odatle ne vidi, zapravo vidi se samo gornji dio, ostatak zakriva neka pećina. Srećom, zapadni i označeni pristup crkvi je znatno manje tehnički i cik-cak. Po povratku na glavnu stazu nađem još jedan kratak i "utaban" odcep dolje, odakle se nudi još jedan telefoto pogled na cijeli slap. Kad se opet vratim na stazu i prođem odcep do crkve, pa... nešto počečkana i naljepicama zalijepljena tabla, ali još uvijek dovoljno jasno zabranjuje približavanje slapu. Dakle, barem dva puta nesvjesno napravio prekršaj, jer s one strane sigurno nije bilo takve table. Tko zna, možda održavatelji staza misle da smo oni koji su došli u Botač drugim stazama dovoljno opremljeni i iskusni da sami najbolje procijene koliko daleko još možemo...

Opet na "autocesti" prema "Premudi". Jednim okom nešto zabrinuto gledam dvije kuće visoko na padini, za koje znam da pripadaju Jezeru (kamo ionako treba doći), drugim na drugi strmi "kucelj", za koji sam već uvjeren da je Muhov grad. Staza se medutim približi Glinščici i uskoro nakon manjeg odmorišta karta mi kaže da treba skrenuti. Prvo preko Glinščice. Mosta nema, ali pri normalnom vodostaju se zakorači u plići dio rijeke (i u praksi isproba tvrdnje proizvođača o vodonepropusnosti obuće ), odakle se može zakoračiti na stijen kod drugog brega. Onda samo strmo gore slabo utabanom stazom po golom obronku (ne preporučujem u ljetnoj pripeki), u zadnjem dijelu po glatkoj stijeni. S prikladnim đonom ide, po mokrom ipak ne bih se usudio. Trud se isplati službenom polukružnom razglednom točkom, odakle imamo Gornji Konec i Boljunec kao na dlanu, a kamoli kanjon. Odavde bi me lijepa polagana staza dovela blizu Zabrežca (it. Moccò), ja je pak uzmem slabo utabanom točno na vrh... da utvrdim da od grada ostao samo jedan zid među drvećem. Prema Zabrežcu se spustim po inače sasvim OK šumskoj stazi, ne računajući izbjegavanje jednog palog stabla. Neka službena označena staza bi se negdje "usred ničega" priključila "Cotturju", pa uz pomoć karte nađem izravniju koja "Cottur" prelazi u podvožnjaku i stiže do Hrvata. Tik pred prvu kuću novi odcep na stazu koju karta zove "Biscottone Trail", koja u prilično strmom usponu nekako zaobilazi stijen i stiže do razgledišta kod Jezera, arhitektonski jednakog onome na Muhovu gradu. Odavde nije daleko do ceste i Jezera.

Ionako, slike su uglavnom u "sirovom" stanju i trebalo bi ih dodatno obraditi, što zahtijeva vrijeme.

Ti ostaci nad Soriškom planinom (Lajnar, oba Slatnika, Možic, među kasarna koja je danas ovčarnik, pa još stvari do Vrha Bače....) su Alpski zid tj. Vallo Alpino, tj. talijanska verzija Rupnikove linije. Sve navedeno stoji na nekadašnjo talijanskoj strani Rapalske granice. Uglavnom tu ima table u sklopu tematske staze.

Zbog važnosti Soriške pl. Talijani su izričito dobili da je njihova i da im područje tu malo "štrči". Granica je tako iz Baške grape došla južnim padinama Sp. Bohinjskih gora do Dravha, zadnji metri ceste iz Sorice (ocito, ona iz Bohinja sagrađena tek poslije rata) kao današnja parkirišta kod žičare i vuče su bili doslovno na granici, zatim granica mimo Šavnika natrag na zapad da je Bohinj još na jugu... Detalji na https://www.rapalskameja.si/zemljevid-in-podatki/ Graničnih kamenova (glavni na Dravhu) mislim da danas nema više.

Rupnikove linije obično nisu gradili tik uz granicu. Ako idemo s Soriške označenom stazom prema Ratitovcu, primjećuje se nekoliko manjih bunkerja iste ili slične šablone. Prvi malo skriven lijevo od staze u šumi malo prije nego staza pod Kremantom zadnji put izađe iz šume, jedan fotogenično postavljen gdje se priključuje staza iz Sorice ili Danja, nekoliko malo pod vrhom Altemayera ako idemo stazom koja ga zaobilazi, dva ne tako lijepa su i na Gladkom vrhu tik iznad Krekove koće. Sve koje znam označio sam na zemljovidima baziranim na OSM, npr. Mapy.com

Za lutanjem oko Socerba (onog najpoznatijeg na Kraškom rubu s pogledom na Trst) naletio sam u neposrednoj okolici dvorca na prizor koji bih prije očekivao negdje u Alpama. Namreč više puta sam naletio na mladunčad životinja sličnih kozama s neobičnim rogovima. Prvo u samoj okomitoj stini, zatim sam naletio na njih upravo na stazi. S obzirom na gustoću i popularnost mjesta očito su naviknuti na ljude, ne bježe pred njima nego se samo povuku na odgovarajuću sigurnosnu udaljenost, u stini se očito osjećaju dovolj sigurno da ne bježe, neki čak poziraju i ne daju se previše smetati. Vjerojatno su njihovi i izmeti u obliku loptica, kojih je tamo puno. Na samom kraju sam ih morao "otpuditi" (odnosno sami su se povukli kad sam se približio) od svog auta, koji su pomalo oduševljeno lizali, posebice gume su bile potpuno mokre.

Dakle, koje su to životinje, i što im se na autu toliko svidjelo? Da se netko osjetio ugroženim i napao s tim rogovima, vjerojatno se ne bi dobro završilo...