jerque - Zadnje poruke

Za jutarnji "bijeg" odabrana je dolina Kamniške Bistrice. Počevši od slapa Orglice, o kojem je već dovolj rečeno drugdje i nemam što bitnog dodati. Slijedila je klisura Predaselj odnosno Predoselj, mogu se pratiti oba oblika imena, po jednoj tabli druga se koristila u prošlosti. Čudno, forumski tražitelj ne nađe ništa ni za jednu ni za drugu, zato sam se i latio pisanja, možda komu pomogne. Radi se o vrlo uskoj i prilično dubokoj klisuri koju je urezala Kamniška Bistrica ubrzo nakon izvora. Budući tako uska, nije moguće urediti stazu kroz nju kao u Vintgaru, ali se ipak može pogledati na više mjesta, uglavnom odozgo, u južnom dijelu pa se može sigurno spustiti ravno do korita. Valjda se dijeli na sjeverni Veliki i južni Mali Predaselj, gdje točno granica, ne znam.

Start na parkiralištu Firštova miza, stižeš ako od parkirališta za Orglice, Predaselj itd. voziš još pribl. 400 m dalje i vidiš ga lijevo, prepoznaješ po malom transformatoru. U svakom slučaju ovo parkiralište zasad besplatno . Nisam ni znao da odavde vodi cesta preko mosta odmah do igrališta, stolova itd., gdje očito možeš parkirati, tamo i tabla o klisuri. Ali ako bi znao, vjerojatno ne bih se mogao obrazovati o nadvojvodovoj mizi.

Kad pogledamo spomenuti stol, ne idemo po spomenutoj bočnoj cesti nego kod transformatora tražimo stazu koja uskoro dovodi do raskrižja službenih planinarskih staza. "Klisurcima" navedeni smjerovi ne kažu mnogo, pa lijevo, staza se lagano spusti do drvene brvi koja prelazi klisuru. Što bismo mogli lako propustiti da se duboko dolje ne čuje šum. Odmah za brvju novi raščep. Opet lijevo i pažljivo (!) niz stepenice u strmu padinu dolje u nešto širi "amfiteatar", zapravo do razine rijeke. Za instagramere ovo je to, lijepo vidimo i snimimo kako smaragdna rijeka poput Soče izlijeće iz silno uske klisure i odmah pod kratki "prirodni most" ili šta već. Dostatno skrenuti sa staze do šljunka, za bolje slike ponesi ribarske čizme i nadaj se da razina rijeke nije previsoka baš nakon kiše . Odmah nove stepenice na novu stijen i ponovno dolje gdje klisura def. svršava. Ali pogled ovdje nije tako spektakularan, i zbog stijene koja djelomično zaklanja pogled na most. Nisam išao dalje, po karti staza nastavlja uz desnu obalu Kamniške Bistrice, sljedeća brv preko nje negdje blizu žičare na Veliku planinu.

Dakle natrag kroz "amfiteatar" do brvi, iako službene oznake vode stran od rijeke, držim se staze ravno uz rub klisure. Nekoliko puta vidiš preko ruba dolje, ali klisura tako uska/duboka da se dno više naslućuje nego vidi. Nema zaštita, ali sa zdravim razumom nije opasno. Ova staza naglo završi s nekim "postoljem" doslovno na rubu provalije. Toliko "između nogu" nisam imao da bih stupio na nj, svi lajkovci svijeta gore ili dolje. Ondje se okrenem, onda prvi desni odcep vodi na stazu do spomenutog igrališta/stolova. Tablice kažu da do "Pri Jurju" samo pola sata hoda, službene za Malu izvirsku stazu pokušavaju skrenuti malo od klisure, ali i uz nju ima staza s pogledima dolje, isto nema zaštite osim jedne male jednojezične table o smrtnoj opasnosti provalije, ali opet nema neke opasnosti osim naravno ako namjerno ne guramo previše u rub.

Tako dolazimo do značajnog zavoja koji je i sjeverni kraj klisure, zatim staza se pridružuje službenoj i malo niže prema rijeci. Nastavak malo gori za hodanje, penjemo se po stijenama, prelazimo korita bočnih izvora dok ne stignemo livadu blizu Pri Jurju. Malo dalje bivši "vikend" Aleksandrova luka koju je Plečnik dizajnirao po njegovoj narudžbi. Po tabli danas protokolarni objekt, ali nekako ne djeluje tako "fensi" kao npr. Strmol. Odatle nije daleko do izvora Kamniške Bistrice i doma uz nj...

Kao rečeno, sa zdravim seoskim razumom staza uz klisuru nije opasna, dio do "Jurja" malo zoprniji, svakako obvezna odgovarajuća planinarska obuća. Oko doma uz izvor KB sreo više primjeraka ljudi, na povratku oca s djetetom na tom igralištu, i to je bilo to, u bočnoj dolini do Orglica nijedna živa duša. Pretpostavljam slučajnost na ledeno hladnom izvansezonskom radnom danu rano jutro...

Ker se forum zove „razmere“, prvi brzi sažetak za one kojima se ne da čitati „romana“. Najvažnije: put uz Idrijcu gore do t.n. Mrakovih klavža ili klavža na Idrijci još uvijek zatvoren zbog urušavanja (prema Googlovom Streetviewu bio je barem prošlog listopada), ne znam kada će biti popravljen, tko hoće točno do tih klavža može pokušati „napasti“ ih iz Vojskog (s malo kombinatoričkih vještina mogu se povezati i s Kanomeljskim) ili čak po označenim stazama s Trnovskog gozda (mislim mimo nekoliko Golaka). Ali zato bez problema lako dostupne obje klavže na Belci: Brusove i Putrihove. Kružna staza preko Krekovš s kupališta Lajšt kod ušća Belce i Idrijce nezahtjevna je, sigurna (barem dok ne tražimo „instagram“ kute točno uz klavže), i prikladna praktički svima, vodi uglavnom po makadamskim šumskim cestama s povremenim asfaltiranim dijelovima, jer je makadam vrlo dobar i praktički bez udarnih jama, mogla bi se proći čak i cestnim biciklom. Nažalost, vrlo je prijateljska i četverotročkašima koji nas mogu jako zaprašiti kod „pogrešnog“ vremena (turistička sezona, vikendi). Zato smo i planirali mrtvosezonski ponedjeljak i iza „granice civilizacije“ u Idrijskoj Beli stvarno nismo sreli živu dušu. Kod stvarno lošeg planiranja (ljetni vikendi, više u nastavku) mogu nas još iznenaditi doslovno bohinjskim parkirnim naknadama. Čime općinski očevi samo promiču „održivi“ prodor pleha još dublje u divljinu... Čudno, klavže još nisu među izletima, što sam već popravio i trenutno čeka odobrenje.

===================

Dakle, to je sažetak, sad k pričanju za one kojima se da čitati . Divje jezero nije baš tehnička baština, ali ako je već uz put i lako dostupno, možda previše lako… Ako smo precizni, zapravo nije klasično jezero, nego više kraški izvor najkraće slovenske rijeke Jezernice, dakle nešto poput „prozora“ u Retovju kod Vrhnik e. Tajno smo se nadali da će zbog nedavne kiše i sezone taljenja snijega kipjeti po imenu, ali… očito treba požuriti tamo odmah nakon konkretne jake kiše. Kako god, kad se u Podroteji odvojimo s glavne ceste između Idrije i Godoviča, uskoro slijedi most preko Jezernice i odmah za njim manje parkiralište desno. Budući da mjesta nisu označena, kapacitet ovisi o našim Tetris vještinama. Do jezera vode dvije kratke staze, po jedna uz svaku obalu Jezernice, ali točno pod moćnim zidom (navodno oko 100 m visokim) teren ne dopušta nijednu. Sjeverna staza baš vintgarsko laka i mogla bi se proći čak u cokulama, južna već traži malo bolju obuću: prvo prelazi stijenu po neravnim stubišta, i poslije teren nije ravan. Kad je razina jezera nije previsoka, na kraju te staze može se zaobići ogradu i doći skoro do zida. Slavnog sifona svakodnevni smrtnici ionako ne možemo vidjeti. Moje orlovo oko naočaraša gore na zidu nije primijetilo vidikovac, ali ako netko zna za neki manje službeni i dovoljno siguran pristup sa stare „francuske“ ceste ili staze uz feldbahn trasu, preporučujem se. Samo to, jer je prostor ograničen, za veličanstveno ovjekovjećenje nužan širokokutni objektiv, pa se isplati unaprijed proučiti foto app na mobitelu. I pokušati vremenski obisk kad na drveću nema lišća.

Od Divjeg jezera do Idrijske Bele vodi cesta pribl. 6 km kroz usku klisuru. Ne samo klisura, cesta je uska i na mnogim mjestima ne dopušta prolaz dva auta. Na vrh, sami nepregledni zavoji i treba paziti što se krije iza njih. Uz cestu još neka roadside parkirališta za par vozila, u blizini obično mostovi koji na našoj strani tipično nastavljaju u stazice u strmu padinu. Uz drugu stranu Idrijce zemljevidi sugeriraju pješačku stazu, do jeza Kobila malo dalje od Jezernice zove se Put uz račiće i nekako nadomještava idrijski gradski park, dalje… s obzirom da smo na cesti naišli i na trkača, vjerojatno staza nije baš prikladna za takvu aktivnost… Ako netko zna, daje li i u najužim dijelovima klisure slične razglede kao s ceste?

Kroz Idrijsku Belu držimo glavnu cestu, zona 30 već naznačuje da se približavamo kupalištu Lajšt kod ušća Belce i Idrijce. Kao što je rečeno, kod kupališta uređena više parkirališta koja mogu služiti kao dobro polazište i za kružne staze. Prvo parkiralište lijevo bilo zatvoreno ogradom, otvorena su bila dva odmah za drvenim mostom preko Idrijce. Ono desno nekako prirodnije, tu je i ekološki otok. Rano ujutro očekivano da smo bili jedini (ni kamperskih prenoćivača, koje ovdje očito ne gone), pomalo iznenađujuće auto bio jedini i po povratku oko podneva. I kao što je rečeno, ako se nađemo „pogrešno vrijeme pogrešno mjesto“, može koštati dosta. Za sva parkirališta jedinstvena tarifa, uglavnom besplatno, srpnja i kolovoza vikendima i praznicima (Marijino Uznesenje 15. kolovoza) svaki sat točno 3€. Ili tako je bilo prošle godine, za ovu imaju vremena promijeniti odluke. Sada uzmimo da samo klavže traže barem 2 sata po smjeru… Samo za usporedbu, toliko navodno košta i u mnogo poznatijem Bohinju, provjerio u nekoliko članaka iz prošlog ljeta gdje se bune protiv bohinjskog „oderušstva“. Plus, plaćanje samo nekom appom koji dodaje 15% provizije korisnicima. Istovremeno app mami 24/7 plaćeno parkiranje („i ako redovito kontroliramo, nešto padne u blagajnu bez troškova automata i praznjenja“). Je li vikendima stvarno takav nalet (što se neizbježno vidi na uskoj cesti)? Bar tada ima besplatan autobus iz Idrije i Crnog Vrha, barem posljednjih par godina tako je.

Nekad je vjerojatno bilo drugačije, zato gradnja klavža za transport drva vodom, prije stoljeća Talijani izgradili mrežu solidnih šumskih cesta i time „umirovili“ klavže na pola stoljeća prije nego što bi rudarstvo to učinilo. Put nas vodi po lijepim širokim cestama, koje na kraju Idrijske Bele od općinskih postaju šumske, uglavnom lijepi makadam bez jama, ima i nasumičnih asfaltiranih dijelova (hmm, ako se asfaltira, nije logičnije krenuti s jednog kraja?). Od starta gore uz Belcu (u selu lijevo). Budući pješice bez smetnji, više šansi za promatranje, dolina dobiva klisurske osobine i otkriva korita, tolmuni itd. kroz još gole drveće. Nedaleko od sela privlači manji slap s druge strane, savršeno most prije njega. Pogled na njega ne ulijeva povjerenje, prije nego premjestim svojih cca 80 kg na prvu dasku, sumnje rastu. Ni Peričnik ne vrijedi rizika pada u plitki potok, srećom imamo optička pomagala, kompaktac s zumom 30x, ali drveće miješa autofokus, ručni treba naučiti . „Oglašava“ se i Babji zub, vjerojatno usamljena „igla“ malo dalje. Staza se vuče, nakon cca sata hoda dosežemo Brusove ili Belčane klavže. Po tablama „the“ klavže, najbliže Idriji za turiste koji žele „odčitati“ bilo koje. Prije nego ih dosegnemo, spust uz torrent (vrlo oprezno!!!) za bolje fotke, otkrivaju da „slapovi“ nisu visoki. Može se prijeći preko brane, stubište dolje strmom padinom. Paznja potrebna. Ogradeno, ali ako kliznemo tražeći kute, ispod „usne“ može nas odnijeti u Belcu niže! Onda stubište u prostor uz „tunel“. Dostupnost pri visokoj vodi teško reći. Za pogled iza, ne silaziti strmo, bolje cestom 100m dalje, grana lijevo dolje do Belce i skoro u „tunel“.

Cesta dalje gore uz Belcu uskoro u usku klisuru, privlači „igla“ nad lijevim zavojem. Alpski pogled na vertikalni zid, vjerojatno Putrih. Nakon 25 min od Brusovih Putrihove klavže. Bio li prije prirodni slap? „Slapovi“ viši od Brusovih. Spust preopasan, drveće i stijene zaklanjaju. Dopunsko manje klavže, opis kraći. Spust po uskim stubama do tunela (nižima glave!). Dostup do Belce iza.

Ovdje blizu izvora Belce, ali službeno nedostupan. Cesta za klavžama oštro 180°, penje se grebenom. Bez lišća još pogled na klavže, 20 min do Krekovš. Preval, strmo na Vrh Bata, blaže na Osrednik, šumovito. Zaseok s kućama, lovačka koča desno. Bez podataka o radu, klupe tu.

Krekovše raskrižje. Jedna direktno do Brusovih, druga skrat do Idrijce, uzeli dužu s razgledima, preko torrenta, dolje do Idrijce, gore pa most. Za mostom razdvojba. Lijevo do klavža na Idrijci, ali samo 1,7 km prolazno, zatvoreno. Desno do rekonstruiranog Idrijskog Laufa, prva šumska željeznica. Kad su iscrpli drva uz vodotoke, sječili dalje, transport „lesenice“. Modularne do ukidanja klavža.

Idrijca pokazuje ljepote, razgledišta, smaragdna kao Soča . Mnogo torrenta, mali slap za mostom, kaskada dalje. 10 min do Lajšta, 1,5 sat iz Krekovš.

Nazad malo prometa. Parkirališta prazna, zaustavili se (protivno pravilima). Jedno kod Struga, drugo kod feldbahna. Staza po njoj na listi, smetilo upozorenje na težinu.

U Podroteji skoro na glavnu, parkiranje kod kapele OK. Stubama do bunkera „Alpskog zida“. Svjetiljka obavezna, kavezi unutra. Natpisi, koordinate korisne . Latrina i viveri pored. Stubama do kupole, pčelinjak. Gore dalje bunker? Ograda, pristup?

Sicer sam bio tamo krajem februara, kad je bilo "suho kao papar", ali po ovome ne bi gojio prevelikih nada. Osim kiše, faktor je i taljenje snijega oko Snežnika.

Tako je, to nije ravno "po novom" (osim ako ih nisu izpred koče širili još negdje), jer je zagotovo bio barem prošle jeseni.

Bez obzira na mišljenje o svemu tome preporučujem da ipak instalirate tu "rozu" aplikaciju, pred turu "povucete" marker na željeno mjesto i uvjerite se, je li parkirina. OK, ponekad kasiraju preko drugih ponudnika (npr. Cerkniško ili Završniško jezero), uglavnom ipak (također) preko ovih. Pa još uvijek se možete uvjeriti, imate li na kartici za plaćanje dovolj sredstava, da vas nešto neugodno ne iznenadi, kao npr. u nekim zloglasnim mjestima na B...

Jučer prvi put u dolini Glinščice . Na "talijanskoj" strani, jer na slovenskoj navodno vrijede ograničenja kretanja do završetka izgradnje 2. tračnice, a s trenutnim talijanskim shvaćanjem Schengena čovjek ne može biti potpuno siguran koliko je legalno prelaziti granicu po nekim kozjim stazicama. Što reći, kanjon je zaista veličanstven, mnogom bi sljedbeniku mogli "prodati" kao alpski , za one koji nismo baš ljubitelji snijega, to je zimi prilično dobra opcija za testiranje kondicije i osvježavanje tehnike po nešto zahtjevnijem terenu. Cijelo područje kanjona leži na slovenskom etničkom području (i čak kod raznih natpisa se čini da dvojezičnost djeluje), pa mi se čini sasvim u redu da dosljedno koristim slovenska imena i možda samo kod prve omene navedem talijansko za lakšu orijentaciju po međunarodnim zemljovidima.

Najdraže staze su više šetališna staza od koće Premuda u Gornjem Koncu (it. Bagnoli Superiore) odnosno Boljuncu (it. Bagnoli della Rosandra) prema Botaču (it. Bottazzo), gdje se čini da bi prošlo čak u "gradskoj" obući, te biciklističko-pješačka staza po trasi bivše željezničke pruge iz Trsta prema Kozini, koja se penje sjevernim obronkom kanjona (uspon je navodno do oko 32 promila), tik pred granicom radi S-zavoje mimo Drage i zatim ulazi u Sloveniju. Ta staza je nazvana po tršćanskom biciklistu Giordanu Cotturju, koji je u razdoblju tik prije i tik poslije 2. svjetskog rata postigao neke lijepe uspjehe na Giru, na dva mjesta gdje sam je vidio, vrlo je lijep makadam (pa bi vjerojatno prošlo i s "cestajem"), prometa je bilo prilično za radni dan, ali su svi bez iznimke vozili dovoljno polako, tako da vjerojatno nema "bliskih susreta" s "pješacima". Na trasi ima i nekoliko tunela, ali su svi dovoljno kratki da danju stvarno ne trebamo svjetiljku.

Za one s obalne regije vjerojatno najprikladnija ulazna točka je Boljunec odnosno Gornji Konec (navodno je tamo parkirni režim silno kompliciran i ovisi o "praznicima", u koje po talijanskom zakonu spadaju i sve nedjelje), za one iz ostatka Slovenije najpogodnije je napustiti primorsku autocestu u Kozini, proći kroz granični prijelaz kod Krvavog Potoka (jasno, prave kontrole tu nema, tal. policajac lijepo maše svima nesumnjivim da mogu dalje), na prvom ozbiljnom odbijanju skrenuti lijevo prema Jezeru (it. San Lorenzo) i odmah nakon najužeg dijela ceste kroz selo na lijevoj strani ugledati parking na samoj razglednoj točki, koja omogućuje i invalidima i manje pokretnima dobiti dojam kanjona. Još malo dalje na lijevoj još jedno makadamsko parking u blizini još jedne razgledne točke. Naravno da su oba besplatni i bez vremenskih ograničenja parkiranja, usred radnog dana na oba zajedno bilo je samo simboličan broj automobila, otprilike uravnoteženo po talijanskim i slovenskim tablicama, još nekoliko vozila s it. tablicama bilo je kod seljačke crkvice, gdje očito nije zabranjeno.

Svaka planinarska karta pokaže da na tom području ima gomilu samo službenih i na ovaj ili onaj način označenih staza, koje je stvarno nemoguće obraditi sve odjednom. Za nekoga tko je tamo prvi put i zanima ga pregled za moguće sljedeće posjete kao i prikladne foto-točke i barem malo kulturne baštine, najreprezentativnija ruta mi se činila od crkve sv. Lovrenca duž sjevernog ruba mimo pečine Stena (Talijani je nisu ni "prevodili" nego su dodali Monte sprijeda), spust do biciklističke staze pa još do Botača, zatim "šetališnom stazom" prema Premudi i usput s odcepljenjima prema slapu Supet (po nekim it. izvorima Cascata di Val Rosandra) i crkvi sv. Marije na Pečah (it. Santa Maria in Siaris), zatim tik pred "Premudom" odcep na uspon na Muhov grad (it. Castello di Moccò) pa mimo Hrvata (it. Hervati) najbližom neoznačenom stazom do razgledišta kod Jezera.

Već na tehnički lakšem dijelu uz rub do Stene odluka za prave gojzare pokazala se pravilnom, kasnije naravno još više. Sjeverni rub je nešto viši od južnog pa se pored Trsta i Milja možemo dobro nagledati samog kanjona i suprotne strane, posebno pada u oči greben na kojem je i Cippo Comici (ima li greben ime?), na njegovom strmom obronku Marija na Pečah baš mami da isprobamo teleobjektive.

Negdje na Steni završava zagrijavajući dio "šetnje" i slijedi spust, prvo do "Cotturja", gdje primjećujemo table da je provučen tik uz granicu. U potrazi za prikladnim razglednim točkama malo prošetam stazom. I naravno naiđem i na koze, možda čak iste one koje su mi prije nekoliko tjedana na Socerbu lepo polizale auto. I to baš na dijelu gdje nas višejezična tabla upozorava na padajuće kamenje i divlje životinje, nacrtana je baš koza. S prikladnog mjesta izdaleka pogledam još Tabor iznad Botača na slovenskoj strani granice, ali mi izgleda da tu ima samo neke zidove i sve oko očito zaraslo, pa ne rizikujem moguće "ilegalne" prelaze granice i preskačem ga. Više iz znatiželje brzo skočim još do "vinske jame", koja također leži na slovenskom području, po prevladavajućoj engleskom (i nimalo talijanskom) zaključujem da netko računa uglavnom na turiste iz t.n. "trećih zemalja".

Onda do odmorišta gdje se odcepljuje staza koja se spušta do Botača, što pokazuje da unatoč udaljenoj legi tu još ima malo života. Zanimljivo, kad sam prije nekog vremena hodao po Ospu, Socerbu itd., primijetio sam prilično enojezičnih tabli "proprietà privata" ili "attenti al cane", u Botaču baš na talijanskoj strani granice pak kod neke kuće enojezični natpis "pozor na psa", netko drugi je kupio talijansko poštansko sanduče s natpisom "posta" i ručno nad S dodao krov... Prvi mostić u selu dovodi na slovensku stranu granice, jer nas odmah dočekuje "ograda" u bojama naše trobojnice, uz to neka kućica koja je vjerojatno nekad bila karavla ili granični prijelaz. Naša staza pa ide tako nekoliko metara cestom, dok se lijevo ne odcepi nova staza mimo ruševina, vjerojatno mlina, preko mostića nad ušćem Grižnika i Glinščice, zatim ona spomenuta "šetališna staza" do "Premude". Ako do sada nisam sreo živu dušu (ne računajući bicikliste i nekoliko trkača na "Cotturju"), sada je drugačije, jer iz suprotnog smjera susrećem sve više... teže bi sve označio za planinare, mnogi po izgledu više šetači ili pratitelji četveronožnih ljubimaca, jer sa svojom klasičnom planinarskom opremom djelujem nekako egzotično. Zanimljivo, na moj dvojezični pozdrav iznenađujuće mnogi odgovaraju na slovenskom. Ali redom. Kad staza dosegne kamenje, ako malo umjesto u ekrane gledamo i oko sebe, primjećujemo slap Supet. I kao namjerno, prema dolje se odcepljuje slabo načinjena "staza"; prije nego postane previše strmo, može se s malo pažnje (i naravno prikladnom obućom) doći do točke gdje se slap nudi kao na dlanu.

Po povratku na stazu uskoro neoznačeni odcep lijevo prema Mariji na Pečah. Uff, taj istočni pristup je prilično strm i tehnički, kod nas bi sigurno već bila "zajla". Ali s pravom obućom nije preveliki zalogaj. Kod zaključane crkve ima neke stijene koje mame na odmor, promatranje ptica i po mogućnosti užinu. Suprotno očekivanjima, slap se odatle ne vidi, zapravo vidi se samo gornji dio, ostatak zakriva neka pećina. Srećom, zapadni i označeni pristup crkvi je znatno manje tehnički i cik-cak. Po povratku na glavnu stazu nađem još jedan kratak i "utaban" odcep dolje, odakle se nudi još jedan telefoto pogled na cijeli slap. Kad se opet vratim na stazu i prođem odcep do crkve, pa... nešto počečkana i naljepicama zalijepljena tabla, ali još uvijek dovoljno jasno zabranjuje približavanje slapu. Dakle, barem dva puta nesvjesno napravio prekršaj, jer s one strane sigurno nije bilo takve table. Tko zna, možda održavatelji staza misle da smo oni koji su došli u Botač drugim stazama dovoljno opremljeni i iskusni da sami najbolje procijene koliko daleko još možemo...

Opet na "autocesti" prema "Premudi". Jednim okom nešto zabrinuto gledam dvije kuće visoko na padini, za koje znam da pripadaju Jezeru (kamo ionako treba doći), drugim na drugi strmi "kucelj", za koji sam već uvjeren da je Muhov grad. Staza se medutim približi Glinščici i uskoro nakon manjeg odmorišta karta mi kaže da treba skrenuti. Prvo preko Glinščice. Mosta nema, ali pri normalnom vodostaju se zakorači u plići dio rijeke (i u praksi isproba tvrdnje proizvođača o vodonepropusnosti obuće ), odakle se može zakoračiti na stijen kod drugog brega. Onda samo strmo gore slabo utabanom stazom po golom obronku (ne preporučujem u ljetnoj pripeki), u zadnjem dijelu po glatkoj stijeni. S prikladnim đonom ide, po mokrom ipak ne bih se usudio. Trud se isplati službenom polukružnom razglednom točkom, odakle imamo Gornji Konec i Boljunec kao na dlanu, a kamoli kanjon. Odavde bi me lijepa polagana staza dovela blizu Zabrežca (it. Moccò), ja je pak uzmem slabo utabanom točno na vrh... da utvrdim da od grada ostao samo jedan zid među drvećem. Prema Zabrežcu se spustim po inače sasvim OK šumskoj stazi, ne računajući izbjegavanje jednog palog stabla. Neka službena označena staza bi se negdje "usred ničega" priključila "Cotturju", pa uz pomoć karte nađem izravniju koja "Cottur" prelazi u podvožnjaku i stiže do Hrvata. Tik pred prvu kuću novi odcep na stazu koju karta zove "Biscottone Trail", koja u prilično strmom usponu nekako zaobilazi stijen i stiže do razgledišta kod Jezera, arhitektonski jednakog onome na Muhovu gradu. Odavde nije daleko do ceste i Jezera.

Ionako, slike su uglavnom u "sirovom" stanju i trebalo bi ih dodatno obraditi, što zahtijeva vrijeme.

Ti ostaci nad Soriškom planinom (Lajnar, oba Slatnika, Možic, među kasarna koja je danas ovčarnik, pa još stvari do Vrha Bače....) su Alpski zid tj. Vallo Alpino, tj. talijanska verzija Rupnikove linije. Sve navedeno stoji na nekadašnjo talijanskoj strani Rapalske granice. Uglavnom tu ima table u sklopu tematske staze.

Zbog važnosti Soriške pl. Talijani su izričito dobili da je njihova i da im područje tu malo "štrči". Granica je tako iz Baške grape došla južnim padinama Sp. Bohinjskih gora do Dravha, zadnji metri ceste iz Sorice (ocito, ona iz Bohinja sagrađena tek poslije rata) kao današnja parkirišta kod žičare i vuče su bili doslovno na granici, zatim granica mimo Šavnika natrag na zapad da je Bohinj još na jugu... Detalji na https://www.rapalskameja.si/zemljevid-in-podatki/ Graničnih kamenova (glavni na Dravhu) mislim da danas nema više.

Rupnikove linije obično nisu gradili tik uz granicu. Ako idemo s Soriške označenom stazom prema Ratitovcu, primjećuje se nekoliko manjih bunkerja iste ili slične šablone. Prvi malo skriven lijevo od staze u šumi malo prije nego staza pod Kremantom zadnji put izađe iz šume, jedan fotogenično postavljen gdje se priključuje staza iz Sorice ili Danja, nekoliko malo pod vrhom Altemayera ako idemo stazom koja ga zaobilazi, dva ne tako lijepa su i na Gladkom vrhu tik iznad Krekove koće. Sve koje znam označio sam na zemljovidima baziranim na OSM, npr. Mapy.com

Za lutanjem oko Socerba (onog najpoznatijeg na Kraškom rubu s pogledom na Trst) naletio sam u neposrednoj okolici dvorca na prizor koji bih prije očekivao negdje u Alpama. Namreč više puta sam naletio na mladunčad životinja sličnih kozama s neobičnim rogovima. Prvo u samoj okomitoj stini, zatim sam naletio na njih upravo na stazi. S obzirom na gustoću i popularnost mjesta očito su naviknuti na ljude, ne bježe pred njima nego se samo povuku na odgovarajuću sigurnosnu udaljenost, u stini se očito osjećaju dovolj sigurno da ne bježe, neki čak poziraju i ne daju se previše smetati. Vjerojatno su njihovi i izmeti u obliku loptica, kojih je tamo puno. Na samom kraju sam ih morao "otpuditi" (odnosno sami su se povukli kad sam se približio) od svog auta, koji su pomalo oduševljeno lizali, posebice gume su bile potpuno mokre.

Dakle, koje su to životinje, i što im se na autu toliko svidjelo? Da se netko osjetio ugroženim i napao s tim rogovima, vjerojatno se ne bi dobro završilo...

Prije nekoliko dana sam hodao pod Kraškim robom i posebno u Hrastovljama, odakle je fotografirano, ovaj izbočeni litac ravno na Kraškom robu me prilično "uzbudio". Je li to možda Jampršnik? Generate a panorama mi iz Hrastovlja pokazuje samo neke niže brežuljke još prije roba, dr. Google mi pronalazi samo slike Jampršnika s južne strane, gdje se također pokazuje slično polukružna, ali za svaki slučaj radije pitam.

Što god to bilo, ako se tamo može doći pješice (dakle bez popularnog penjanja u tim krajevima) i legalno (dakle ne po bezpotjima, po mogućnosti čak preko privatnog zemljišta), pogledi bi bili "ubojiti"...

Tko je propustio žičaru, moći će se njome povezati već u petak, ako naravno prije prođe tehnički pregled.
https://n1info.si/novice/slovenija/nihalka-na-veliko-planino-popravljena-ponovno-bi-lahko-zacela-obratovati-ze-v-petek/

Današnji raport s obilaska oba slapa. Tko bi rekao da čak turistički poznati Gozd Martuljek može ponuditi butična iskustva, misleći u smislu da imaš nešto praktički samo za sebe. No, u studenom očito moguće jer iznenadno nisam susreo baš nikoga, a ako doda svoje idilično vrijeme zadnjih dana... Bilo kako bilo, smjernice za slapove dosljedno navode po brojevima. Donji je 1, gornji 2.

U zoru na parkiralištu kod Triangla koji čudesno još nije plaćen još više nego dovoljno mjesta. Čak i po povratku oko podneva vjerojatno bi se našlo još kakvo. Tada sam bacio pogled na oba 24/7 plaćena parkirališta na drugoj strani Save Dolinke i bila su potpuno prazna.

Već prošle dane sam budno promatrao područje Kamniškog sedla koje je izgubilo bijelu "odeću", čak tijekom vožnje gorenjskom autocestom malo sam škiljio po vrhovima, čak Stol i Begunjščica bili su golimi, tako me dolazak u Gozd Martuljek malo iznenadio da snijeg na sjevernim padinama doseže skoro do dna Špikove "piramide". Srećom moj cilj nije bio tako visoko i cijela staza bila je u suhim uvjetima. Ovdje ondje (npr. oko brunarice kod Inga) malo zaudaralo na zimu jer je sol pobijelila okolinu. U takvim uvjetima vlažno drvo brzo postane klizavica i treba paziti na drvenim mostovima ili daskama preko vodotoka.

Plan bio prvo po najdirektnijoj označenoj planinskoj stazi prema bivaku Za Akom (dakle ne kroz sotesku) dosegnuti označeni odcep pa gornji slap, u međuvremenu tijekom uspona već dovoljno svjetlo za fotografiranje, zatim do donjeg i povratak kroz sotesku. Već prije početka uspona na raskrižju kod "oglarske kopi" uz smjernice upozorenje da je staza do 2. (dakle gornjeg) slapa nekako zatvorena. Odlučujem ipak ići dok mogu ili se čini sigurnim, usput se nagledati Špikove grupe i malo "našportati". Bilo kako bilo, negdje uz stazu još uvijek tabla da je Za Akom u rekonstrukciji ali prije nekoliko dana u medijima vidio da su postavili novog od recikliranih pirovskih piksen. Upozorenja o zatvorenosti staze do slapa više nikuda. No ako ne brojimo nekoliko palih stabala koja se lako zaobilaze staza bila potpuno normalna, nakon odcepa prema slapu najprije neke "zajle" više za okras, kod spusta prema soteskom dobrodošle neke iskustva s kvazi "feratom", željezni metalni mostić preko potoka po tabli tek nekoliko godina star i "stoji kao kamen, stena, kost". Malo prije tog mosta neki odcep desno, u stijenju zabijeni stupovi, na visini ruke i čavli s prstenastim završetkom ali bez "zajle". U stvari ni ne znam kamo vodi i je li to razlog za "zatvaranje". S mosta još ne vidi oko zavoja na slap, malo dalje opet po nekoliko čavala pa se popnem na vidikovac gdje se ga lijepo vidi, ali nakon kiše očekivao obilniji. S neke dovolj sigurno dostupne stijene u blizini lijepo se vidi još jedan slap koji pada s vrha same stijenje (ili je to samo viši stupanj istog slapa?). Dalje sam vidio neke "zajle" ali sam prije čitao da je opasno i zahtjevno pa sam se zadovoljio time. Krajnje od neke distance najširi kut objektiv jedva zadao, a pitanje kako bi elektronika koju nosiš izdržala prskanje oko sigurno punog bazena...

Nazad prvo istom stazom, uskoro odcep do Finžgarove kapele i malo dalje do Inga. Ili u studenom ne radi ili sam još uvijek prerano bio, tamo nije bilo žive duše, ali božanski pogledi na Špik i Kukovu špicu i ne bi me čudilo da su cijene "zlatarske". Zatim opet na službenu stazu do označenog odcepa za 1. slap gdje tabla traži odgovarajuću opremu. Uska i prilično gruba staza se stvarno strmo u nekoliko zavoja spusti, usput opet neka pala stabla i brodjenje kroz hudournike dok ne dođemo na mjesto gdje prvi put ugledamo donji slap, prilično moćan s obzirom na kišu prije nekoliko dana i iako nije tako blizu škropilo stiže do vidikovca. Još malo spusta do više dasaka, pogleda na slap (bilo kako bilo, ako tamo stvarno senzor posjeta iskoristio sam lux i hodao gore dole prilično u potrazi za dobrim mjestima pa pitanje koliko me brojio ). Nakon prelaska potoka već mnogo ljepša staza kroz samu sotesku. Po forumu bila je u prošlosti više puta razorena i dugo zatvorena, danas je sasvim lijepa nezahtjevna vjerojatno većina turističkog prometa u oba smjera ide njome. Neka mjesta uz tu stazu korito potoka se proširi potok teče uz lijevi rub a u ostatku cijeli kup "možića". Nekako više vjerujem da kiša prije nekoliko dana nije bila tako strašna da ih odnese nego da su u samo nekoliko dana napravili toliko novih. Onda nova dasa i tek tamo na tabli pročitam nešto o slapovima. Nakon dasa brzo opet kod oglarske kopi.

Još neke neobrađene slike, previše detalja same staze nema jer je staza prohodna kao i obično.

Između 1. studenog i 31. ožujka parkiranje i ulaz još uvijek besplatni. Nikgdje nikakvih zapornica, prepreka itd., samo u kućici za naplatu nikoga i na parkiralištima odmah iza Napoleonovog mosta jasno piše da u tom razdoblju nema parkirnine, čak Easypark želi za ta parkirališta naplatiti 0,00€. I turista nije bilo uopće, zapravo sam samo oko Magozda (kamo sam otišao sa slapa na tematsku stazu "Uz Soču kroz Kobarišku sotesku", koju je osmislio udruga Dolina Soče) sreo samo nekoliko seljaka i krava i to je bilo to. Na nekim stranim forumima spominje se mogućnost izbjegavanja ulaznice, da se kod manjeg slapa skrenemo lijevo prema Magozdu, na livadi pa nekako potražimo stazicu koja se spušta u sotesku malo iza naplaćivača. Ja sam to htio iskoristiti za prečicu prema Magozdu, ali je negdje na granici šume i livade ogradu s natpisom o privatnom vlasništvu. Očito je netko imao dosta od gaženja tih freeloadera....

Bio danas, pribl. 24h nakon obilnih kiša. Zanima me jesu li bile kakve "izvanredne okolnosti" u odnosu na uobičajeno. Soča je svakako bila mutnija kći planina (više mi se svidjeo potok Kozjak), manji slap bio je znatno obilniji nego na promotivnim materijalima, veći slap sam ne (osim ako dio nije bio sakriven iza pukotine), ali je tolmun bio znatno više zapjenjen.

Ali put do većeg nikako nije bio lak. Iza kućice prvo polumost koji se spušta nekako u sredinu korita, ondje hodamo po kamenju u njemu (znamo kako klize kad su mokri), na sreću intuicija mi je namignula da obučem visoke "top sh*t" cipele "za Krn ili još više" i iskoristio sam njihovo nepropusnost. Onda opet na drugu polumost natrag na istu obalu, zatim već skoro ferata, tj. "zajla" iznad korita (da je voda uz rub barem malo plića, radije bih ušao u nju) i takva da je trebalo prilično iskustva (hvala bogu za neke talijanske đonove s žuto-narančastim osmerokutnim logotipom, vjerojatno bi razmislio o SVK da sam ga imao), da se nisam nehotice okupao u potoku i nekako stigao do tog završnog razglednog "balkona". Ozbiljno, ako su stvari samo napola takve i ljeti, kako se sve te horde turista (vjerojatno ne tako "ekstremno" opremljeni) uopće snalaze i probijaju do tamo. A ni na informativnim tablama nigdje upozorenja (osim da ne smijemo smetiti i uništavati prirodu), s druge strane Policija u suradnji s GRS rado stavlja upozorenja o odgovarajućoj opremi i na tehnički manje zahtjevne staze u Alpama.

Još nekoliko neobrađenih slika iz soteske pa možda netko kaže koliko je ekstremno bilo stanje.

Molio bih za pomoć, jer me je ovaj put moj najdraži portal za identifikaciju gora ostavio na cedilu.

Radi se o vrhovima u KSA, koje sam na slici oznakao 1 i 2. Snimljeno iz doline Kamniške Bele, tamo negdje gdje se s direktne staze prema Orglicama odvaja staza prema partizanskoj bolnici. Dok sam slikao mislio sam da su Konj i Rzenik, koji bi trebali vladati nad južnim rubom doline, ali nekako se ne slaže i trebali bi biti lijevo od vidnog polja. Portal je inače prilično točno nacrtao panoramu, ali nažalost ne ispisuje imena (glavni "osumljenik" ih inače pozna i napisao bi ih, ako bi postojali), također na zemljevidima baziranim na OpenTopoMap upravo tamo manjkaju imena. Vjerojatno otpada i Belska kopa i Martinj turn, koji bi morali biti još dalje desno i preniski (traženi vrhovi bi trebali imati oko 1300m). Vjerojatno je negdje iza njih planina Dol.

Link do panorame, koji bi trebao raditi još 28 dana (i morao sam ga staviti u skraćivač jer bi forum inače imao problema): https://tinyurl.com/4p3444w5

Hvala unaprijed.

Vršić se otvorio, ali do ljeta radnim danima povremeno potpuno zatvorena cesta između Bovca i Predela.

Više na https://n1info.si/novice/slovenija/na-vriscu-spremenjen-prometni-rezim-voznike-pozivajo-k-strpnosti/ gdje je i više detalja o nadolazećem režimu na Vršiću.

Danas se mijenja prometni režim za dnevne posjetitelje Logarske doline, više ovdje: https://n1info.si/novice/slovenija/slovenski-turisticni-biser-od-danes-z-novim-prometnim-rezimom-za-dnevne-obiskovalce/

Rekonstrukcija ceste preko Vršića se nastavlja, s njom nove zapore:
https://n1info.si/novice/slovenija/na-cesti-cez-vrsic-zapore-obvoz-bo-potekal-cez-italijo/

Zbog popravka užeta žičara neće raditi više tjedana, navodno čak do kraja studenog (izvor: vijesti na Planet TV).
https://www.velikaplanina.si/2025/09/05/sporocilo-za-javnostvelika-planina-kot-zgled-odgovornega-ravnanja-obratovanje-naprav-zacasno-zaustavljeno-pohodniki-se-vedno-dobrodosli/

Autorki pitanja mogli bismo reći da se najmanje treba bojati da će biti sama na Begunjščici i planinama pod njom. Može izbjeći Roblek i ići s Prevalla direktno na Begunjščicu, istina malo prije Velikog vrha može naići na ovce koje su mi same ustupale da ih nisam mogao slikati izbliza.

Vjerojatno su zbog kišnog srpnja paše u dolini oporavile ranije i kmetovi će ranije dovesti stoku natrag, gdje nije toliko izložena vremenu, zvijeri, stresu od pasa... i konačno ludacima sa suzavcem.