Auto sam, kao i prije dvanaest dana, ostavio na zavoju otprilike 980m visoko, gdje počinje smučljivi snijeg.
Penjao sam se stazom mimo Planine Blato. Tri ili četiri srućena stabla kraj planine još su tu, pa gore pred planinom Pri jezeru još jedno, ali nema većih problema. Snijeg je bio smrznut, ali zbog izlazećeg sunčanog dana već je negdje počeo otaljavati. Vodenih udola nad Dednim poljem uzeo sam po dnu jer sam procijenio da bi prelazak po padini koštao više energije nego nekoliko metara spusta i uspona sredinom udole. U dolinici Za Kopico snijeg je djelomično bio otopljen, tu i tamo na skijama su se pravile cokle.
Ako sam se do sedla Vrata penjao prilično brzo, pri prelasku pod Vršakima bio sam mnogo oprezniji. Za razliku od uvjeta prije 12 dana na zasjenjenoj prečnici nije bilo manjih sumnjivih rupa, ali su za siguran prolaz bili nužni srenači. Na Hribaricama je snijeg bio djelomično južen, u sjeni tvrd i djelomično poledjel, odatle dalje prema vrhu Kanjavca uglavnom odjužen ali već prilično predelan na tvrdoj podlozi, tako da srenača nisam skinuo. Posljednjih nekoliko metara prema vrhu snijeg suh i tvrd. Na cijeloj stazi uvjeti gotovo idealni za hodanje sa skijama.
Kanjavec slovi kao razgledni vrh, ali tog dana pod bezoblaknim nebom razgledi bili su zaista prekrasni. Uzeo sam oko 15 minuta, zatim odsmučao (i na Hribaricama malo odštamfao) prema dolinici Za Debelim vrhom. Malo prije Lazovskog prelaza mamila me lijepa smučljiva strmina prema planini Krstenica, pa sam skrenuo onamo. Da toga nisam uradio! Strmine je bilo nakon oko 300 visinskih metara na planini Jezerce nepovratno kraj, uslijedio je oko 2,5 km dug prečac sa štamfanjem, koji sam začinio nepotrebnim izletom kroz strmu šumu prema dolinici Pod Ogradi, koji se završio suhim skokom oko 100 visinskih metara niže. Zato sam se vratio i nastavio (meni) beskrajni prečac prema Krstenici. Srećom dvije smučine vodile su onamo.
Krstenica bila je već u kasnom sumraku, obišao sam planinu jednom, ali gazu prema planini Blato (preko Bušnice) nisam našao, a staza bi mogla biti za smučanje noću prilično stroma. Zato sam odabrao varijantu prema Vojamima, kamo je vodila gaz. U blizini brežuljka Na vrhu skrenuo sam desno s gazom i pokušao držati neoznačenu stazu prema planini Blato. Ali samo pokušao! Brojna srućena stabla učinila su stazu jedva prolaznom, morao sam zaobilaziti ponekad 50, ponekad više metara strminom gore ili dolje, samo dobre navigaciji mogu zahvaliti što sam se opet i opet sretno vratio na zasneženu jedva vidljivu stazu. Za kilometar noćnog lomljenja potrošio sam znatno više od jednog sata, skije naravno na ruksaku, eksplozivna raketa s lavinskog ruksaka skinuta i sigurno smještena. Sestop od planine Blato bio je samo formalnost, po cesti sam odsmučao do auta.
Smuk s vrha Kanjavca sicer nije bio loš, izmjenjivali su se tvrda i ojužena područja. Rupa koje bi smetale zavojima nije bilo, suhog netaknutog snijega za juhu niti nije bilo.
I još to: cesta dolinom Suhe na više mjesta jako polednjela. Unatoč opreznoj vožnji i lancima na prednjim kotačima (ili upravo zbog njih) auto mi je stražnji dio dva puta neugodno skliznuo i postavio se popreko. Izravnao sam vozilo tako što sam otišao unatrag! Zato oprezno!