Na Križevniku jučer. Parkirao sam pred Robanovom kmetijom i polako krenuo na put. Na Križevnik sam išao s Robanove planine. Budući da tim putem još nisam hodio, nisam točno znao što me gore čeka. Put pod razvučenim stijenama Križevnika je nešto posebno. Kombinacija hoda bezpotnim kamenitim šumom, penjanja strmom hudourniškom grapom u donjem dijelu i strmog prelaženja med ruševjem, prelaza i uspona strmim grapama, hoda strmim livadama, srnjadim prelasima i još čemu u gornjem dijelu. I duboka provalija negdje po sredini puta, iz koje puše ledeno hladan zrak koji ti daje osjećaj zime, je nešto posebno. Razgledi su uz uspon prema vrhu sve ljepši, najljepši naravno na samom vrhu. Na vrhu sam u potpunosti oduševljen uživao u tišini samoće. Silazio sam preko planine Polšak i lovačkom stazom natrag u Robanov kot. Opet put čistog uživanja.
Lp i siguran korak ispod lijepih Goltih, Janez
Planšarjevo oproštaj
Kad odlazim dol s planine
srce mi je tužno;
al za godinu, al zauvijek
ovdje uzimam sad oproštaj?
Što donese buduće vrijeme
zastrto je očima,
da želje malo nam se zbude,
to dobro znam.
Dol u dolini nije ugodno,
srce žudi natrag
na planinu, gdje ljeti
raj zemaljski čeka.
Lastavice odletjele,
hladan vjetar zavladao,
cvijeće povošeno
a ja posijedio.
Svaka zima prođe jednom
maj se opet osmjehne,
cvijeće opet procvjeta,
al mladosti nema natrag.
Po dolini u nemoj grozi
svaki huligan s motorom vozi,
da tutnji i grije,
više to ne podnošiti.
Zovu nas naše gore:
gore nek dođe tko može,
tu je sreća, mir srca,
svjetska buka gore ne seže.
Nek buja, nek luduju,
naprijed u prazno nek jure
svi nemirni sad ljudi,
mi idemo u gore.
Robanov Joža