suhy - Zadnje poruke

E pa čovjek ne zna, hoće li opisati ono što je već nebrojeno puta opisano ili ne. Ali budući da je čitanje danas sve rjeđa aktivnost, kulturna omika društva tužno vene. I ne zaboravimo, važni udovi tog društva su i skijaši na turnim skijanju. Jasno je da bez mahanja gusjim perom natopljenim crnilom po bijelom papiru ne ostaje puno što bi maminilo oko da se prošeće stazicama velikih i malih slova, zarezima, točkama, točkazarezima, uskličnicima i drugim gramatičkim čudima zabilježenih misli na papiru ili ekranu. Pisanje je namreč bazna osnova i fundamentalni temelj brojnih znanosti, filozofske misli, poetike, poezije, drame kao i svakodnevne komunikacije preko poštenih pisama, telegrama, razglednica i novina koje se bave raspršivanjem vijesti iz domaćih logova i stranih avantura. Čak i zakoni koje nam zapovijeda mudra vlast da neuka narodna množica zna što je dobro a što loše, trebaju nemalo papira i crnila. Jedan lijep primjer takvog ponašanja nam ove dane nudi svježi američki predsjednik, kad s teatralnim parafama na hrpi dekretata po svojoj pameti poboljšava ne samo život i rad naroda koji ga je ustoličio, nego čak i cijelo čovječanstvo. Sudeći po ideološkoj orijentaciji prvog čovjeka prve i velike zemlje boji se dekreta da će carinama na suhu robu udariti i po rodnoj grudi svoje lijepe supruge, ako budemo turni skijaši više levskih zavojnica nego desnih.

A jučer se pisao osmi februar, znamo, Prešernov dan bi trebao biti taj dan kad se ima s cijelim žitjem i bitjem posvetiti kulturi i barem jedan dan zaboraviti povampireni materijalizam, potrošačku mrzilicu, influencersku debilizam i druge zablude napretka, gdje je ljudskom rodu, kruni stvaranja, jasno samo to da mu ništa više nije jasno kamo ide put napretka. Na taj dan dakle pažljivo prisluškujemo učenim svečanim govornicima koji s izabranim, ušima ugodnim i blago zvučnim riječima, retoričkim bravurama znaju reći nešto o silnoj važnosti kulture za slovenski rod koji je uvijek mogao na toj grudi stajati i opstajati. U tom duhu se taj dan trudimo lijepo gledati, lijepo govoriti, praznično se obući, počešljati na stranu i raditi stvari koje barem malo liče na kulturno prosvijetljenog smrtnika. Važi i za turnog skijaša. Taj dan se stvarno ne želimo nepravedno optuženi za neotesanaca. Osim besplatnih posjeta hramovima kulture možda uzmemo u ruke neku čitanku, po mogućnosti lakšeg sadržaja i što tanju, i borimo se s razumijevanjem gomile slova, elemenata rečenične strukture koje je pisac nagomilao u nju da bi čitaocu otkrio što pisac zna i misli da čitatelj ne zna. Jer kultura u tom svojstvu povezuje i zbližava ljude da se međusobno razumiju, osjete i vole. Ako pak čitanke nemamo, na ekranu jednom za promjenu umjesto Instagrama, TikToka ili Facebooka potražimo što se na njemu napisalo, primjerice o smučanju na turnu. Da čitanje s ekrana, posebno dugovjezno, ne postane dosadno, brinu priložene slikice sretnih i nasmiješenih smučara, čudesnih alpskih panorama i vijugavih potpisa u prahu.

Šteta što o današnjem skoku na Glavu nad Šitom nema što dugovjezno pričati i ni mnogo spomenutih slika. U magli smo kulturno zakoračili gore i u difuznom kulturno smučali dolje. Unatoč uvjetima bilo je nenormalno puno posjetitelja, alpinistički tečajevi, hrvatska GRS na turnom smučanju i nedjeljni planinari. Početni zavoji u ključu bili su oprezniji, nakon ca. 40 visinskih metara spusta prevladao je tvrd, pomalo zaleđen snijeg, nad kojim se ove zime nema čemu žaliti.

U difuznom smo se pravili da neizmjerno uživamo, Jakob, Gregor i Miha.

Jamranja nad katastrofalnim snežnim razmerama u rodnoj zemlji bilo je eksplicitno i implicitno toliko da je stvar postala previše duhamorna i ne vrijedi je ponavljati beskrajno. Zato se četvorica naivnih optimista, koji smo dan prije isteka godine negdje silno daleko za devet planina i pet tunela visoko na Schilcheggu (2034 m) našli malo zadovoljstva turnosmučanja u celcu, odlučujemo još na domaćem Snežniku probati istu sreću. Vjerovali smo proročanstvu učenih muževa koji se spoznaju na sunce, vjetar, kišu i snijeg, da će ga do današnje subote nasuti obilnije po južnim krajevima rodne grude.

U svojoj zagnanosti se najprije odvezemo do Mašuna, tamo pa razočarano utvrdimo da do 10 km udaljenih Sviščaka po nespluženoj cesti neće ići. Cestarji se nisu smilovali da pokidaju snijeg s nje, i to u poduk svima koji smo se potrudili do Mašuna misleći da ćemo po bližnjici efikasno smanjiti svoj ugljenični otisak, i lijepo napisali na tablu uz nju. Cesta će cijelu zimsku sezonu biti prepuštena muhavosti prirode. Tisti čas nažalost nismo imali pri ruci traktor ili sličan primjerak poljoprivredne mehanizacije, npr. motokultivatora ili kombajna, koji bi jedini bio kos celcu do cilja, zato nam nije ostalo ništa drugo nego vratiti se do Knežaka i po 50 kilometarskom okupu preko Ilirske Bistrice dostaviti se na Sviščake. Zimska bajka koju su tamo nagnetene automobilne plehove pričarali sunce, plavo nebo i svježe zasnežene šume, odmah u srcima budi nadu koja oživljava žile, razjašnjava srce i oko; koja utopuje sve turnosmučarske brige, u potrtim prsima budi nadu po djevskom celcu. Impresionirani scenom i iznenađeni duhom romantike našeg najvećeg pjesnika Franceta P., puni očekivanja se uključimo na skije i po zasneženoj šumskoj cesti odskakutamo prema Snežniku. Al glej ga zlomka, do gdje dosegne oko, nigdje nijedan turni smučač, sami pješaci. Ili za božju volju tu još nitko nije čuo kako sanjski se pudra s Snežnika? Već (vlastito zemljopisno nenaselbinsko) ime te mogočne gore, Snežnik, koje na prvu žugu asocira na bijelu opojnost, trebalo bi neukim narodnim masama, soptajućim u brd, dati razmisliti da mora tu biti snijega koliko si ga turnosmučarsko srce poželi. Oni pa bez skija! Vrlo ozbiljno smo se počeli pitati jesmo li na tom turnosmučarskom svijetu stvarno najpametniji samo mi četvorica kojima je kristalno jasno zašto bi ta gora tu stajala i kakva upotreba – turnosmučarska naravno – joj je po turnosmučarskim zakonima zapovjedana.

Al kad dođemo iz hoste na ravno i razotkrije nam se prostrani pogled na goru i njene strmine, postane odmah jasno zašto će skije čekati baš uz put. Bili bismo doista pomaknuti čudaci kad bismo na grebenu silili na vrh kad već vrane na jedva zasneženom rušju cvile da je to samo za one (četiri?) koje pamet još nije srela. U brigi za naš turnosmučarski ugled, javnu sliku eksperata za lijevi plugasti zavoj prema obronku i da izbjegnemo medijski senzacionalizam i glodanje u žutoj štampi u pancarima smo se što neprimjetljivije infiltrirali u masu pješaka i stopili s njom. Iz lika turnog smučača koji se dokopao sudbonosnog spoznanja da nema turnog smučanja gdje nema snijega uspeli smo se transformirati u lik tipičnog planinskog pješaka. Slika sunčano osvijetljene zasnežene gore bila je fantazmagorična ali snijega dovoljno samo za scenografiju, za smučanje premalo. Čak i u gazu gdje bi se jedino moglo smučati bilo je vidjeti previše stijena.

Kad se s vrha vratimo do skija uspjemo nam na blagoj šumskoj stazi nekoliko siromašnih zavoja u celcu, toliko da možemo opravdati objavu iscrpnog informativnog zapisa na Hribi.netu. Većina staze ipak prođe u ugodnom spustu po stazi, ravni dijelovi pak u klasičnoj ili klizačkoj tehnici skijanja.

Za dodatak još ovo:
https://www.snezak.si/razmere/zaprta-vrata.html

Dragi planinski prijatelji, šteta vremena i črnila za dokazivanje je li rubrika prava ili promašena. Izgleda kao prepiranje oko magareće sjene. Web stranica Hribi.net je sasvim u redu i odlično služi svrsi. Tko ga grize što se događa visoko nad dolinama, može tu efikasno ugasiti znatiželju. Ali jer se bez voska ni školska cipele ne obuje, i web stranica traži malo zamornog prebiranja po rubrikama, autorima, datumima da svjetlo dana ugleda pravi odgovor i razsvijetli znatiželjnika. Izgled spomenute stranice je drugačiji, bilo da po njoj šaramo na kućnom računalu ili mobitelu, i navodno ovisi i o web pregledniku namontiranom na PC.

Nas ljubitelje planina trebalo bi više brinuti događaji kod kojih se postavlja kobno pitanje hoćemo li još moći svoju ljubav prema planinama izliti na njenim vrhovima, stazama, cvjetnim planinama, kraj viharnika, na zasneženim padinama i drugim omiljenim kutićima netaknute prirode ili ćemo to moći samo na daljinu preko zaslonskih aplikacija potpomognutih umjetnom inteligencijom jer će nam lokalni uzurpatori javnog dobra u sponi s nemilosrdnom kapitalističkom pohlepom sve to zabraniti. A to pod izgovorom da je nužno jer zbog nas strašno pati alpska priroda, manje će navodno patiti kad finansijski mogulci onucaju unosne prilike i počnu ulagati vlastita i kreditom obogaćena sredstva u razvoj turističkih kapaciteta, gradnju elitnih all inclusive luxury glamping resortova, raskošnih hotela na pažljivo odabranim idiličnim lokacijama s nezaboravnim pogledom na romantičnu kulisu planina, apartmana sa saunom, fitnessom, spa & wellnessom i drugim oblicima cjelovitog doživljaja koji će dovesti nepregledne mase turističkih ovaca željnih jedinstvenih doživljaja, gutanja kulinarskih ekstravagancija a la Ana Roš u svoje probavne cijevi i slikanja selfija pred kulisom crkvice usred jezera ili Triglavske sjeverne stene. U svrhu osiguranja dovoljnih investicijskih resursa za sve te neprirodne razvojne projekte koji će koristiti kamzicima, lisicama, kondorima i drugoj fauni na jednoj strani kao i trobenticama, kaktusima, modrinama i ostaloj alpskoj gošću na drugoj, naravno je nužno monetizirati obilazak planina, što kao što vidimo i još bolje osjećamo čine lokalni šerifi oderuškim parkirninama, zapornicama na ulazima u alpske doline, privatizacijom planinskih koča i drugim oblicima profitabilnog upravljanja planinskim svijetom, to jest onim dijelom stvaranja koji je tu od pamtivjeka kad su preko Komarče s bakljama u rukama klipsali kosmati neandertalci i za razliku od danas to radili potpuno slobodno. Da, apsolutno slobodno. Ako im je tada slučajno put presjekao neki malo manje kosmat homo sapiens i pokušao u ime civilizacijskog napretka i očuvanja izumirućih dinozavara naplatiti ulaznicu u TNP, umjesto šaku školjki tadašnje službene proto-valute pokupio je samo obilnu porciju batina tako da mu više nikad nije palo na pamet skraćivati slobodu drugima. Bi li vrijedilo pokušati i danas?

Ako prav shvaćam strukturu foruma trenutnih uvjeta, isti mali putić se može pojaviti više puta u različitim rubrikama, ovisno hoće li na njega izaći planinar, skalaš, trkač po planinama, biciklist, turni smučar ili ga se poduzme obitelj koja želi nadebudnim dječacima, djedom, babama i dlakavim ljubimcima otkriti draži planinskog svijeta. Tomu su namijenjeni forumi planinskih skupina (Julijske Alpe, KSA, ...), obiteljskih izleta, planinskog trčanja, planinskog biciklizma, alpinističkih uspona i turnog smučanja.

Da, jučeranjnja nedjelja na Kaninu bila je za turne skijaše pravi raj. Naravno relativno, glede na ovu jadnu zimu. Gondola preveze kvintet zbog očajne sezone malodušnih turnih skijaša za 13 € po osobi s Nevejskog sedla do Prevale, tamo baš ugodno iznenađenje. U Krnici na slovenskoj strani ima celicu za izvoz, ne baš djevičansku, ali još uvijek dosta netaknutu, kandidata koji planiraju u nju urezati svoj potpis svuda unaokolo i malo mora. Situacija peterici odmah kristalno jasna, pa se ništa ne oklijevaju, nego se brzo postave na start, naglo se odgurnu u globel i vrišteći vijugaju niz klanc. Četiristo visinskih metara celice je nakon dugo vremena prava turnosmučarska nirvana. Popnemo se još do sedla pod Prestreljenikom i odskijamo u ničemu turnosmučarskom stilu po solidno održavanoj stazi do parkirališta. Za uspješan zaključak analiza doživljeno obavimo uz pošteno zasluženu hidrataciju u Hramu pri Aljažu u Dovju.

Marko, hvala za info o polazištu staze. Lovačka staza vidljiva je s vrha Dolinske gore.

Tjedan dana kasnije zimske bajke više nije bilo, skijaštvo je vjerojatno bilo nešto drugačije, ali danas se ipak isplatilo na skijama mučiti se na Veliku Mojstrovku. Mala je već skoro potpuno gola i neprimjerna za turno skijanje. Ljudi je bilo iznenađujuće malo, nekoliko planinara, znatno manje turnih skijaša. Od ceste do Vrataca na skijama, nad Vratcima zbog nagiba i nedostatka snijega nekoliko minuta nošenja skija, zatim do vrha opet na skijama. Preporučljivi su srenači.
A kad tri turna skijaša stupe na vrh, odmah shvate da više ne ide, pa im ne preostaje ništa drugo nego se zakače za skije i odvezu se niz klanc dolje onamo odakle su došli. Da skijaštvo nije previše dosadno i slično onome pod žičarama, brinu različite vrste snijega koje se veselo smjenjuju pod skijama. Bilo je neke utrpane tvrdoće, malo klože, tu pa tamo neugodna kora, pod Vratcima izbjegavanje snježnih gruda, ostataka plazova i našlo bi se još nečeg iz bogatog nabora turnosmučarskih izazova koji obično kvare stilsku dovršenost slalomskog skrenuća. Više ili manje uspješno - ovisno o turnosmučarskoj kilometraži i okretnosti - zadovoljno smo se uspjeli zigzagati do ceste.

Ako se zemljevidima vjeruje, kmetija, sada u ruševinama, zvala se Jamnik. Jučer smo je s ženom posjetili startom iz Kozjekovog grabna, prije deset dana pak od kamenoloma s kolegom na kružnoj turi preko Osolnika.

Po tragovima sudi da su mladići jurišali u Gajserjevom stilu po kolovozima i vlaćama od naselja Pod Košuto (830 m) do odcepa (1280 m) za Pl. Šija, zatim zagrizli u strminu po i uz put koji je uvršten u zemljevide do mikro čistine (1430 m), gdje sam ih sustigao dok su počivali i hladio motore. Fotka kroz teleobjektiv napravljena kad su se nakon zasluženog odmora uspeli gurnuti još do visine oko 1490 m. Je li išlo više, teško procijeniti po zvuku i benzinovim parama jer ih poslije nisam vidio.

Trenutno stanje na kolovozima i vlaćama koje sam prepešačio za hodanje je stvarno jako neugodno jer ih održavaju teškom šumarskom mehanizacijom, pa su razderane, pune kamenja, stijena, blata i grana ostalih poslije privlačenja drva u dolinu. I možda ću početi vjerovati da je učinkoviti lijek protiv tih nevolja - kros

Da, gore se očito ne zalijeće baš gusto. Pogled na okolne vrhove je zaista čudolijep, što je lijevo oko primijetilo i desno potvrdilo, ali put do pogleda i natrag je dosta mukotrpan i zao. Ali se ipak isplatilo.

U pola deset se istraživač beskorisnog svijeta zapali od zaselka Pod Košutom po svježe oranim, ali za hodanje strašno neprijateljskim vlaćama u strmi obronak. Misleći da će prisluhnuti terčno septakordno subdominantnoj harmoniji spokojne tišine, šuma vjetra i ptičjeg cvrkuta, u bubnježe, nakovnje i čekiće umjesto milozvučnog blagra juri oštar zvok motornih pila koji se razliježe iz okolnih šuma. Pošteni hribolazac bi naravno shvatio da bez oglušujuće kakofonije koja puni zračne mase pod Košutom ne bi bilo kruha za mnoge poštene i marljive duše u ovim šumovito bogatim krajevima. Ali se brzo pokaže da motore ne treba kriviti za patnju hribolazčeva sluhovoda. Pa je subota, a to je po običajima od davnina dan odmora za poštene zgarane. I u šumama bi trebala vladati tišina. Otkud onda buka koja reže i seče u uho naviknuto na urbani vrv, hribolazac se glave bjelji. Povrh toga, ako vjerovati vlastitim ušima, buka ne dolazi iz doline kako bi hodnik na 1400 m očekivao, nego se čuje visoko iznad njega. Da se na ovoj visini motorkama mjeri smreke jako je čudno, jer vlake za spuštanje drva u dolinu davno nema. Obronek je tu tako okomito postavljen da je čovjek na školsku obuću nataknuo čak dereze da mu se ne dogodi nesretan slučaj kad bi bokom kliznuo niz obronak. Budući da vlastitom pameti ne dođe do dna, ide predan sudbini po jedva vidljivoj stazi prema vrhu. Kad mu se pod nogama natupi sljedećih sto visinskih metara i nađe na maloj čistini, iznenada ugleda dva mliječnozubca - više od šesnaest ili sedamnaest proljeća nisu imali - sjedeća na travi odjevena u pisane haljine, sa štitnicima na koljenima i laktovima te kacigama na glavi. I stvar je čovjeku postala jasna odmah, zašto pred njima vidi još dvije kroske kako isto počivaju u travi da im se rashladi pregrijani motor i dođe do daha. Da, to je bila ta nepodnošljiva buka, jer su se mladići na svojim kroskama na sve strane mučili u obronak gdje se domaće osjećaju samo još srne i kozorogi. Čak i na pitanje ide li dalje, odgovorili su da još nisu završili. Čini se da ćemo uz planinare, penjače, skijaše, gorske bicikliste, trkače dobiti novu pasmu hribolazaca koji će na kroskama jahati na vrhove. No, do samog vrha im ipak nije uspjelo, ali bi uz viđeno i posebno jako čujeno lokalni šerifi, župani, rendžeri, inspektori, supervizori i ostali kojima je vlast premoćno udarila u glavu mogli ponovno razmisliti o opravdanosti rampe, parkinga, ulaznica, zabrana i sl., čime u ime kvaziprirodovarstva sve više ogorčavaju život poštenom planinskom svijetu, a njima se po stazama, vlaćama, šumama, pašnjacima bez ograničenja izmiču divljaci na motorima i četverotroškama.

S vrha se čovjek prošeće još nekoliko stotina metara po grebenu prema Velikom vrhu, kad prošeće postane s lijeva i desna previše zračno, pametno se okrene, vrati na vrh i na derezama siđe prema dolini. Budući jako znatiželjne narave, napravi po bezpotju još zaokret do Pl. Šija koja je planina samo po imenu jer na njezinu mjestu sad stoji samo šuma, o planini ni traga ni glasa.

S obzirom na godišnje doba čemaža naravno više nije bilo, krpelja pak koliko hoćeš. Sam sam ih protiv svoje volje ulovio i kod kuće čupao, reci i napiši, dvadeset i sedam (27)

Da, sve što je j. opisao o uvjetima oko Kope drži kao pribijeno i pol godine kasnije. Danas su namjere stezosledca bile ambicioznije - osim Kope htio se popeti i na Rzenik -, ali prečudovitih pogleda s Kope, Martinj steze i bivaka dobre volje bilo je toliko da za njega nije bilo vremena. Ništa strašno, umjesto vrha zato se nabralo više lijepih trenutaka u kameri za sjećanje. Zadnjih 200 visinskih metara spusta s Pl. Rzenik kroz Dolski graben do ceste prošlo je u mrklom mraku.

Zločinac se vraća na mjesto zločina. No, nije baš zločinac, ako smo precizni, samo je zagnani planinar koji si je opet srdačno zaželio Požganu Mlinaricu. Kao prije tri godine i to skoro na isti dan. Da, silno voli te samotne, odmaknute i divlje krajeve. I budući da se očekuje da će baš ti krajevi nakon 4. studenog, kad bi prema provjerenim glasovima iza šankova i drugih službenih izvora po naredbi županje Kranjske Gore početi raditi plaćena rampa na ulazu u Vrata, biti znatno manje dostupni običnim smrtnicima, čovjek, do srži prožet narodnom mudrošću, ne lomi puno glave što mu je činiti. Zna namreč da prilika propuštena nikad se ne vrati, i također, bolje vrabac u ruci nego golub na krovu, te još, ne odgađaj na 4. studeni što možeš učiniti tjedan dana prije.

I tako se u ovom ranom jutru sprema odvesti svoj bicikl do Turkovog rova, odakle ljubitelji skijaškog tureiranja zimi krenu u brdo prema Cmirovcu, te ga tamo zaključati kraj putokaza. Čovjek namjerava napraviti jedan kružni, takav koji po planinarskoj pameti nije baš svakodnevan, nego je prilično poseban, jer će trebati malo pješice i malo okretati pedale. Nešto tako, samo malo manje užurbano, nego što to rade naši junaci Pogi i Rogla, kad s radošću, veseljem i trijumfom pune srca naroda zemlje južno od Alpa.

Zatim se čovjek autom vraća natrag do Mojstrane i prema Radovni do razvoda za Kot, odakle se pješice zagrize u strminu prema Crnoj gori. Srušena koča negdje na 1200 m, zbog koje od staze nije ostalo ništa, ne smeta puno čovjeku okovanim u bezpotjima. Ovaj znajući da sve staze vode u Rim, a od vječnog grada nije daleko do domaćih logova, i da je sve zajedno samo običan mačji kašalj, ogleda se na svih sedam strana i desno mimo tužne slike drvene ruševine skoro okomito probije do bivaka kao da je šala. Tamo iznenađenje. Čvrsto uvjeren da će danas u radni ponedjeljak u blaženoj samoći i tišini solirati cijeli greben do Požgane Mlinarice i dolje do zaključanog bicikla, ga – gle, zlomka, odakle se uzeo – iznenadi planinar koji je vjerojatno mislio isto. Kao što je među planinarima lijepa navika, riječ na riječ, i čovjeku iz poplave riječi brzo naslutiti da imaju vrlo slične namjere. Stoga se podviznu i zajedno zakorače u istom smjeru. Znam da jednom Roman, drugom Miha. Jer su bez obzira na ime oba otvorene glave, uz to još i zgovorne naravi pa jezika ne štede, na putu preko Crne gore, Predelov vrh, Lengarjeve glave, Požara i preko Rušnate Mlinarice do Požgane, kako se samo za ozbiljne muškarce pristoi i samo oni to znaju, po muški raspravljaju o svim za život i bitak općenito korisnim stvarima. Za prazne marnje, omiljenu hranu gdje se perja i kljunova natrpaju obilje, im nije ništa briga. Slemenska staza je duga kao proljetnja zmija, tu i tamo treba malo vještine rukama sa stijenom da planinar slučajno ne otkotrlja u tužan neopoziv, ali u tako ugodnom društvu put je prošao brzo.

Iako su se čovjeku sprva namjeravali s Požgane Mlinarice u dolinu svaki svojim putem, na kraju su se složili ići istim (Planica – Pokljuka) u Vrata. Nakon sat i pol sate dolaze do ceste, gdje jednog čeka bicikl, drugi je nažalost morao otići pješice još do Mojstrane. Prije nego što odu svaki svojim, čovjeku se rukuju i oproste. Miha uzjaše bicikl i nakon dobre pola sata kod auta zabilježi klobasu koja se natakla 21 km duljine i čak 1587 m visine.

Ako bi čovjek bio vidovnjak, ne bi bio siromah. Nekako tako vrijedi za sobotnju avanturu iz Belega potoka na Vrtaško Sleme, koja bi se na nekim mjestima odvijala malo drugačije da je avanturista prije svog podviga pročitao što su prije njega zapisali ljubitelji ovih zaboravljenih krajeva.

Bilo je u subotu kad se čovjek odveze do Mojstrane, tamo ručno iskrcava bicikl i zaključa ga da mu ga neki lopuža slučajno ne otme, uz kandelaber na kraju gdje se staza s Vrtaške planine završava. Zatim mimo Belaca odveze se dalje do parkirališta kod nekadašnjeg željezničkog mosta, odakle hrabro zagrize u stazu u dolinu Belega potoka. Dok visine pod gojzari veselo padaju kao ništa, čovjek, zureći u Beli potok, lomi glavu što učiniti ako ne uspije probiti onu stazicu nad Skočnicima mimo podrtine lovačke koče preko Smole (1789 m) do Votlega slemena. Iako je lijepo označena na zemljovidima, u prirodi kad ljudi dugo ne znaju za nju, često se izgubi u tako gustoj šumi da pješaka, ako nije baš vješt kretanja po divljini i ne zna mnogo kako se tamo stvari rade, dovede ne tamo gdje je namjeravao nego u bezdan iz kojeg se može vratiti samo čudom božjim. Ako nakon prvih koraka vidi samo toliko staze koliko prošlogodišnjeg snijega, mudri čovjek odluči radije krenuti na Rutarski vršič, gdje je stajao već mnogo puta i zna kako se dođe na vrh.

I zaista, nad Skočnicima čovjek se probije preko potoka do mjesta gdje je nekad bila hosta, sad debla razbacana kao čačkalice svuda oko i pod njima podrtina koja je nekad slušala ime lovačka koča. Kažu da se gromozanski vihar prije nekog vremena hvastao kolike ima šape. O stazi na tom tužnom mjestu ni traga ni glasa, ali sokolje oko (+2,5 dio.) iskusnog i svim trikovima podmazanog stazotrdca ipak primijeti da ne može biti prvi jer se očito prije njega nešto kobalilo preko debala i plazilo ispod. Čovjek se ne da dva i pol puta moliti nego odmah krene isto. Mlatkao malo ovdje malo tamo, ponovio kakvu vježbu, kad se nesretnik zaglavi u drvenom labirintu, ali na kraju se probije preko hostarskih krševina do kozje stećine koja bi nekad trebala biti lovska staza. Da provjeri je li korak pogodio, iz džepa izvadi mobitel pametnjakoviča i baci pogled u, kako se danas naučeno kaže, orijentacijsku aplikaciju koja bilježi zrake umjetnih satelita koji kruže duboko u kozmosu oko matere Zemlje i sigurno vode zrakoplove, zrakomlate, parnike, cepeline, aute, rakete i druga sredstva putničkog i teretnog prometa. Ako vjerovati aplikaciji, čovjek je skrenuo s puta samo pedesetak metara previsoko. Ništa strašno, misli, ako je istina što kaže elektromehanika u ruci, treba po načelu ZKP (zdrava kmetska pamet) samo toliko metara prema dolini. Probije se još preko dva strma kuloara Žlebnice i malo niže stupi na prilično izraženu stazicu o kojoj nema sumnje da je prava. Još s nekim desetmetarskim ispravcima smjera lijevo ili desno, za koje je nesebično pobrinula spomenuta džepna električna aplikacija, čovjek uspješno probije do vrha Smole (1796 m), nastavlja preko Votlega Slemma (2049 m) i trijumfalno stupa na Vrtaško Sleme (2077 m). Mali korak za planinarenje, velik za planinara!

Što sad? Bludnje po divljini i griženje koljena ima čovjek do vrata, pa se laganim trkajem niza lijepo označenu stazu spusti prema Mojstrani, tamo uz kandelaber kao vodozemac (planinar i biciklist) ujaše bicikl, odmjeranom kadencijom odpedalira kolesarskom stazom prema polazištu i nakon devet i pol sati zapeča čudesnu avanturističku kobasicu.

Prvo nisam htio kritizirati Staničevu koču, ali k Tomčevom komentaru dodajem da bi mi brk bio sigurno teži za pola litre radlera, novčanik lakši za 7€, da nas s drugom sotrpinom nisu pustili čekati cijelih pet minuta pred praznim šankom, baš dovolj da čovjek nađe naočale i pogleda astronomske cijene na meniju. Tako je za osvježenje poskrbio izvor kod razvika za Macesnovec, pregrijano tijelo se nakon četiri dužine poluprofi kraulanja ugodno rashladilo u jezeru Kreda. Pristup jezeru otežan jer drugog drvenog mosta prema Krmi više nema i treba prijeći Radovnu, što je za junake naviknute na sve loše pravi mačji kašalj

Tako i prošli petak, 16.8.2024, bio je baš lijep. U jutarnjo hladnoću skok iz Kota po plezalnoj na Rjavinu, zatim po grebenskom putu do Dovških vrata i na suncu dalje do Staničeve koče. Ako do koče u ruksaku ne ostane ničeg tekućeg, žeđu možete utažiti radlerom ili pivom za skromnih 7€ .
Spust preko Vrbanovih špica u popodnevnoj vrućini znatno lakši od uspona u suprotnom smjeru, što su okusili neki prepotnjeli pješaci. Prilično bedna bila slika iscrpljenih Čeha, Španjolaca i Francuza malo iznad izvora, koji su možda naivno očekivali lak pristup Staničevoj koći, ali su u najvrućim danima teško opterećeni krenuli iz Kota tek nakon 14h - umjesto planinskih užitaka vjerojatno samo muke i patnje. Šteta što svaka škola košta ...