Skrajni zapad Karavanki svojom visinom ne prelazi ni 2 tisuće metara
, ali je u određenom dijelu tako lijepo razgleden da nadmašuje još neki markantniji vrh
. Taj dio Karavanki nam je poznatiji po Tromeji i Kepi i njezinim susjedima, ne po znatno nižim vrhovima koji leže u prosjeku na visini 1750m
.
Prošli tjedan je nekoliko poznanika prošlo dobar dio staze sve do Trupejeva poldna ili u obrnutom smjeru, mi smo htjeli to još nadograditi sve do Jepce ili do Visokog Kurjeg vrha
.
Tako smo se prošle subote oko 8h krenuli iz Podkorna na Korensko sedlo (da, tukli smo asfalt
...ako ništa drugo bilo je dobro za zagrijavanje
) i prvo po odlično održanoj šumskoj stazi na austrijskoj strani sedla krenuli prema Jerebikovcu, zatim u smjeru Kamnatog vrha, Bavha, Grpišća, Vošća, Zajčnika i dalje po graničnom grebenu do oba poldna, Trupejeva i Maloškog
. Kasnije smo shvatili da smo nažalost krenuli prekasno da bismo već prvog dana stigli do barem polovice puta
. Pa, zapravo bi nam to uspjelo unatoč svemu, ali su nas od nastavka odvratili sve gušći i tamniji oblaci koji su se nabirali baš nad Trupejevim poldnom
. Kao što je rečeno, oko 500m od graničnog prijelaza skrenuli smo desno prema Kamnatom vrhu. Slijedeći oznaku 603 koja ide širokom i lijepo uređenom šumskom stazom (mjesto do mjesta nudi i lijep pogled na Dobrač
), koja se kasnije odvaja i prelazi u luštastu stazicu koju okružuju brojni cvatući ariši i dobro natovarene borovnice
...Hej, već si ližem usne i zamišljam kako se tu gozimo odličnim šumskim plodovima
. Budući da je Bačo ovdje prošle godine već hodio, uvjerio me da se na Jerebikovec nećemo popeti jer je vrh prilično zarastao i stoga bez pogleda (unatoč tome jednom ipak idem gore, nije strah
). Od odvajanja za Jerebikovec do obližnje planine Rekaršica je samo par koraka
, oboje smo bili jako željni prvog odmora
, pa smo još malo koračali i zaslužili prvu pauzu. Planina nije baš velika, ali je ipak lijepo uređena. Nastavili smo prema Kamnatom vrhu-Stainbergu, koji služi kao najviša točka neke planine
. Slijedeći granične kamene koji nas vode preko travnatih polja i šume do oba Bavha, prvo na Visoki, zatim preko sedla Bavhica još na Nisku Bavhu
. Na sedlu Bavhica, 1531m, leži lijepo uređena brunarica
, uz nju bivak koji navodno služi samo vlasnicima
. Šteta. Odavde se na drugoj strani doline otvara lijep pogled na Jalovec i njegove niže susjede
, pa i na Martuljkovu skupinu
. Tu smo opet imali pauzu....Do Niske Bavhe smo se morali popeti za 100m, do vrlo lijepog travnatog vrha Grpišća pa smo se još kratko penjali i spuštali
. Razvučeni vrh Grpišća leži gotovo nasuprot Špika i Martuljskih divova, koje tako možemo široko promatrati
.... Promatramo i sve više oblaka koji se nabiraju nad Karavankama
....zbog sve veće oblačnosti odlučujemo da završimo prvi dan i smjestimo se na 1500m visokoj Grpiškoj planini
, koja već leži na austrijskoj strani. Ovde još nisu gonili stoku
, hoće uskoro, jer se moglo čuti i vidjeti govedo već na niže ležećoj planini Radenšci
. Bilo je zanimljivo na dijelu puta promatrati zefrane
, što znači da je nedavno tu još bio snijeg
. Telohi na jednoj i pogačice na drugoj strani čine uz plavo cvjetajuće gencijane lijepi kontrast
. navečer, kad je prestalo kišiti i vrijeme se konačno smirilo
, promatrali smo snažno osvijetljeni Beljak pri večernjoj zori
... Unatoč tome što smo znatno više gore, buka se ipak prilično čuje
...prvo je dosadna, zatim više ne....jednostavno se navikneš
... U nedjelju krećemo u 4:10
s željom uhvatiti izlazak sunca na Vošci
... Do tamo smo imali 3/4 sata hoda, gdje smo prešli još vrh Tamarče
, najbliže zapadne susjede 1737m visoke Vošće. Promatranje izlaska sunca u tišini
...miru
....i uz nekoga tko ti nešto znači
....NEPROCENJIVO....i NEOPISIVO
...ali emotivno... Nažalost oblaci nad Poncam, Jalovcem i Mojstrovkama nisu htjeli nestati, pa tog markantnog vrha nažalost nismo mogli promatrati.... i slikat kroz karavinsko okno. Sljedeći put.... Ali smo zato imali priliku promatrati Martuljske vrhove obasjane jutarnjim suncem sa Špikom na čelu
....markantni su, stvarno.... Nakon sat vremena uživanja uglavnom fotografiranja
, krenuli smo preko sedla Vratca na zarasli vrh Zajčnik, ispod njega na Blekovo planinu
. Planina leži točno na granici između dviju zemalja, ali mislim da su vlasnici slovenske krvi. U gornjem dijelu kočice ima i prostora za spavanje-bivak možda? Planina je lijepo očuvana i održavana, stvarno vrijedna posjeta. Na njezinom zapadnom dijelu otvara se lijep pogled na Martuljske očake, na istoku na greben prema Trupejevu i Maloškom poldnu
. Greben koji vodi na ta dva vrha vrlo je razgleden, jer imamo cijelo vrijeme na dlanu Martuljkovu skupinu na jednoj i austrijsku Korušku na drugoj strani
. Ovdje oko je u punom cvjetanju bezbroj cvjetića
, prevladava svišć, koji svojom plavom bojom baš upada
. Vrh Trupejeva poldna podsjeća me na Dovšku babu, jer su njegove sjeverne strane prilično strme
...Zbog urušavanja i krastavog terena križ koji je nekad moćno stajao na vrhu, na njega podsjeća samo još njišuća se uže
, pao je pod težinom u dolinu
. Tako nas umjesto križa ovdje dočekuje zvonče, koje naravno mora zazvoniti
... Na vrhu uživamo još u društvu troje planinara koji nastavljaju u istom smjeru kao mi. Nismo se dugo zadržali, pa nastavljamo prema sedlu pod Bijelim pećima prema planini Grajšća pod Murnovcem do Maloškog poldna i Ojstre peći. Na sedlu između Kresišća i Maloškog poldna opet uzimamo potrebni odmor
, te se za oko 100m spustimo do Mitzi hutte. Kočica stoji prazna, ali su je vjerojatno nedavno obnovili, barem po krovu sudi. U hudournici iznad koče uspijevaju i avriklji
,ali su već odcvetali
. Zbog umora koji je bio posljedica kratkih noći i nošenja teškog ruksaka
, odlučili smo sići, tako da nas Murnovec, Ojstri vrh, Kresišće, Crni vrh, Tišlerica, Mojstrovica i Visoki Kurji vrh još čekaju
. Planina Za lijepim vrhom idilična je, puna zakrpa encijana, svišća i ostalih cvjetića
...hehe, opet dominira plavo-žuto-roza-zelena kombinacija
. Uz slušanje žuborenja potoka Hladnik polako se stazicom, zatim strmom šumskom stazom približujemo lovačkoj koći koja je kod našeg dolaska nažalost bila prazna
. Čekala nas je još prilično duga i zamorna
staza makadamskom cestom do Srednjeg vrha i dalje do Gozda Martuljka
. Uz stazu smo imali priliku vidjeti i kranjsku ljiljanu
-da, prvu ove godine, pa i Jermanov slap
, koji je sada kad ima puno vode baš čudesan.
Greben koji se vijuga od Korenskog sedla pa do Kresišća vrlo je lijep
... i prije svega razgleden
.... zanimljivo je i neoznačen, ali pun lovačkih staza koje se mogu pratiti
. Ako imaš uz sebe nekoga kome vjeruješ
....koga voliš
....i kad znaš da te neće ostaviti na cjedilu, to je to
... tada je vrijeme za uživanje... predavanje.... i vrijeme za promatranje onoga što je obično skriveno od očiju
. Tako smo na ovoj stazi imali priliku promatrati i svizce
... koji tako vole mir, tišinu i spokoj kao i mi
.... I zato neka ovi krajevi ostanu takvi kakvi jesu...spokojni, puni ljepote i mira
.... da možemo i mi, kao svizci, uživati u slušanju...zvukova prirode
....
Opet sam upoznala novi komadić naših planina....ali samo brežuljaka, koji su tako lijepi da bi bilo grijeh ne upoznati ih
.... I hvala tebi što si mi dao priliku da ih i ja prohodam i osjetim
i da i ja shvatim zašto te Karavanke tako jako privlače
... Da, razloga ima više nego dovoljno.... Jeseni nastavljamo naš pohod.... pod zlatnožutim arišima... i pod bistro jesensko plavim nebom....