Mjesec dana prije ovdje je trajala debata kako psi ne smiju slobodno trčati po hribima. U principu se slažem, ali mi se na zadnjem usponu na Kamniško sedlo dogodila izuzetno simpatična avantura koja pokazuje da pas u hribima, čak i ako je pušten, nije nužno nešto loše. Ništa nije samo crno ili bijelo, nego između ima puno nijansi sive. Budući da je ovo više pasja rubrika, opisat ću svoju avanturu ovdje, a ako moderator misli da bi moje pisanje bolje stajalo u nekoj drugoj rubrici, može premjestiti moj komentar.
Tako je bilo. Prije dva dana sam rano ujutro, još u tami, krenuo s parkirališta ispred Doma u KB i nisam otišao daleko kad sam vidio da je na to parkiralište došao još jedan auto. Otišao sam dalje, skrenuo u brdo, polako se penjao i uskoro sam iza sebe čuo dahtanje. Malo sam se trgnuo i u tom trenutku je pobjegao pored mene pas sličan njemačkom ovčaru i mirno nastavio svoj put. Mislio sam da je to pas tog planinara koji je došao za mnom i da je pas u nestrpljivosti otišao malo naprijed. Tako sam polako nastavio svoj put, četveronožac pa nikad nije bio daleko od mene. Nekud prije donje stanice teretne žičare na KS me je sustigao spomenuti planinar, s kojim smo razmijenili nekoliko riječi i ispostavilo se da pas nije njegov. Nekoliko minuta smo išli zajedno, onda je planinar pohitao dalje, pas pa mi je nestao iz vida. Mislio sam: "Aha, prodana duša, ideš s prvim koji prođe." Nekoliko vremena sam nastavio sam, zatim mi se malo iznad puta koji dolazi s Jermance četveronožac iznenada ponovno pridružio. Priznajem da sam se razveselio. Zatim je opet otišao naprijed, više po svom, ali nikad daleko od mene. Kod razvoda za Repov kot me je pričekao i kad je vidio kamo vodi moja staza, i sam krenuo gore. Opet je više trčao po svom, malo lijevo malo desno, međutim me pričekao da sam si navezao dereze, zatim opet letio po svom i konačno me pričekao kod Pastiraca. Tamo je već lepo dahtao, jadniku je jezik visio iz njuške i vidio sam da je žeđan. Ponudio sam mu čaj jer je to bila jedina tekućina koju sam imao sa sobom, ali ga nije zanimala. Ali je sam se snašao i pojeo malo snijega. Dao sam mu još komad sendviča koji je pohlepno prožderao i zalogaj nut-bara koji je prvo oprezno onjušio pa ipak pojeo i toga. Nastavak uspona potom je išao po već viđenom scenariju: ja otraga, pas sprijeda, usred međutim se popenjao još na veću stijen i malo se ogledao. Polako smo konačno stigli do koče i budući da nisam zdrav ako ne idem do kraja, napravio sam još onih nekoliko metara do ruba sedla. U stvari sam otišao pogledati kamo vode stope prema Brani, zatim uz rub prošetao do zastave i onda se spustio natrag do koče. Pas mi je vjerno pratio cijelo vrijeme, nekoliko puta sam ga morao otjerati od ruba da slučajno ne sklizne preko. Kod koče smo zatim bratovski podijelili sendvič, u međuvremenu su gore polako dolazili i drugi planinari. Četveronošca njegov dio sendviča očito nije nasitio pa je još malo moljakanja kod ostalih planinara, onda je došlo vrijeme za spust i nekako sam smatrao dužnošću da dovučem dolje i mog saputnika. Taj je još uvijek njušio kod drugih planinara ali se na moj poziv poslušno oglasio i krenuo dolje. I ovaj put je bio mnogo brži od mene i uskoro sam ga izgubio iz vida. Mislio sam da se pridružio planinaru koji je malo prije mene krenuo u dolinu i do KB ga potom nisam vidio. Budući da me malo zabrinulo je li se sigurno vratio u dolinu, pitao sam kod prve kuće dalje od Doma u KB imaju li možda njemačkog ovčara. Ispostavilo se da je pas njihov i da se često pridružuje planinarima uz put kad ga malo puste ali su bili jako iznenađeni kad sam im rekao da me pratio sve do vrha. A da se još nije vratio. Kod kuće me zatim briga ipak nije dala mira pa sam ih sljedeći dan preko SMS upitao je li se pas vratio. Jako sam se obradovao kad su mi odgovorili da se vratio potpuno OK ali da je zatim cijelo popodne ležao jer je bio tako iscrpljen. Što uopće nije čudno jer je jadnik odradio cijeli uspon i još koji dodatni kilometer kad je tako trčao amo-tamo.
Opisana prigoda nema namjeru davati lekcije osim ove da je pas sasvim prikladan saputnik u hribima i ako je lijepo odgojen i ne smeta ostalim posjetiteljima planina (osim ako netko nema pretjeran strah od pasa). Više je riječ o neobičnoj i zabavnoj priči. Naravno da svaki ljubitelj pasa na temelju mog opisa može zaključiti da je uspon do koče na KS sasvim prikladna tura za četveronošca.